Plenković je predsjednik Vlade od listopada 2016. i time je već postao jedan od najdugovječnijih hrvatskih premijera. Istodobno vodi HDZ, stranku koja je pod njegovim vodstvom prošla kroz nekoliko parlamentarnih izbora i zadržala vodeću poziciju na hrvatskoj političkoj sceni.

Milanović je u drugom predsjedničkom mandatu i na Pantovčaku bi, ako mandat završi redovno, trebao ostati do veljače 2030. U međuvremenu je odbacio nagađanja da bi se u skorije vrijeme ponovno kandidirao na parlamentarnim izborima, iako se to pitanje u javnosti stalno vraća.

Upravo zato rasprava o nasljednicima nije samo politički trač. Ona govori o tome koliko su dvije najveće političke opcije u Hrvatskoj spremne za trenutak kada njihovi najprepoznatljiviji lideri više ne budu na čelu sustava.

Plenkovićev problem nije nedostatak ljudi, nego nedostatak očitog nasljednika

HDZ ima široku strukturu, jaku organizaciju i niz ljudi na visokim funkcijama. Na papiru zato ne postoji problem kadrova.

U samom vrhu stranke nalaze se Tomo Medved kao zamjenik predsjednika te potpredsjednici Oleg Butković, Ivan Anušić, Branko Bačić i Zdravka Bušić. Davor Božinović također je jedan od ključnih ljudi vladajuće strukture, iako formalno nije među potpredsjednicima stranke. :contentReference[oaicite:1]{index=1}

Ali to što stranka ima više jakih dužnosnika ne znači da ima unaprijed određenog nasljednika.

Plenković je tijekom godina izgradio model u kojem se gotovo sve ključne političke odluke personaliziraju kroz njega. On je lice europske politike HDZ-a, glavni pregovarač s koalicijskim partnerima i čovjek koji preuzima političku odgovornost za većinu važnih poteza Vlade.

Zbog toga pitanje nasljednika zapravo nije samo pitanje tko bi mogao preuzeti mjesto predsjednika stranke, nego tko bi mogao održati koalicijsku širinu i unutarnju disciplinu koju je Plenković godinama gradio.

Ivan Anušić ima ono što Plenkoviću najviše nedostaje – snažan desni identitet

Među imenima koja se u javnosti najčešće spominju kada se govori o budućnosti HDZ-a nalazi se Ivan Anušić.

Ministar obrane i potpredsjednik Vlade dolazi iz slavonske političke baze, ima iskustvo vođenja Osječko-baranjske županije i unutar HDZ-a predstavlja profil koji je ideološki bliži konzervativnijem dijelu stranke.

To mu može biti velika prednost ako HDZ nakon Plenkovića poželi pomak udesno. Ali upravo isto može postati i ograničenje ako stranka želi zadržati široki centristički prostor koji joj je omogućio koalicijsku fleksibilnost.

Anušić ima prepoznatljivost i vlastitu političku težinu, ali još nema iskustvo vođenja cijele stranke na nacionalnoj razini.

Butković i Bačić predstavljaju kontinuitet sustava

Oleg Butković i Branko Bačić pripadaju političarima koji su godinama prisutni u samom vrhu HDZ-a i Vlade.

Butković je jedan od rijetkih ministara koji je u Vladi od početka Plenkovićeva prvog mandata. Ima snažnu lokalnu bazu i profil političara koji izbjegava velike ideološke sukobe.

Bačić je s druge strane jedan od najiskusnijih organizacijskih ljudi stranke. Njegova politička snaga proizlazi manje iz javne karizme, a više iz poznavanja stranačke infrastrukture i odnosa unutar HDZ-a.

Obojica bi mogli predstavljati model kontinuiteta, ali upravo bi se u postplenkovićevskom razdoblju moglo pokazati koliko birači žele kontinuitet, a koliko novo lice.

Tomo Medved ima formalno najvišu stranačku poziciju nakon Plenkovića

Formalno gledano, odmah iza predsjednika HDZ-a nalazi se Tomo Medved, zamjenik predsjednika stranke i potpredsjednik Vlade.

Njegov autoritet posebno je snažan među braniteljskom populacijom i u dijelu tradicionalnog biračkog tijela HDZ-a.

Ali Medved se dosad nije profilirao kao političar koji otvoreno želi preuzeti ukupno vodstvo stranke. Njegova pozicija više je stabilizirajuća nego ambicijski usmjerena prema vrhu.

To ne znači da bi u prijelaznom razdoblju bio nevažan. Upravo suprotno – u trenutku borbe za nasljednika njegova bi podrška mogla biti vrlo važna.

Milanovićev nasljednik još je veća nepoznanica

Dok je kod HDZ-a barem moguće pogledati prema aktualnom predsjedništvu stranke i vidjeti nekoliko potencijalnih kandidata, kod predsjedničke funkcije situacija je puno otvorenija.

Milanovićev drugi mandat traje još godinama, a hrvatski predsjednički izbori tradicionalno ovise o kandidatima koji se često profiliraju tek relativno kratko prije same kampanje.

SDP pritom nema automatsko pravo na njegova nasljednika. Milanović je na posljednjim izborima imao potporu šireg kruga birača od same stranke iz koje je politički potekao.

To znači da će lijevi i centristički blok prije sljedećih predsjedničkih izbora morati odgovoriti na pitanje traži li novu verziju Milanovića ili potpuno drukčiji politički profil.

Marija Selak Raspudić pokazuje kako se može graditi prostor izvan velikih stranaka

Jedna od političarki koja posljednjih godina gradi nacionalnu prepoznatljivost izvan HDZ-a i SDP-a je Marija Selak Raspudić. Danas djeluje kroz vlastitu političku platformu Drito i redovito ulazi u velike nacionalne teme, od društvenih pitanja do odnosa prema Vladi i predsjedniku Republike. :contentReference[oaicite:2]{index=2}

To ne znači da je ona potvrđena buduća predsjednička kandidatkinja niti da je treba predstavljati kao Milanovićevu nasljednicu. Ali njezin politički razvoj pokazuje da sljedeći ozbiljan predsjednički kandidat ne mora nužno nastati unutar klasičnog SDP-ova sustava.

Predsjednički izbori u Hrvatskoj često nagrađuju upravo osobnu prepoznatljivost više nego stranačku organizaciju.

Hrvatska politika postala je previše ovisna o nekoliko lica

Možda je upravo to najveći problem cijele priče.

Kada se govori o hrvatskoj politici, razgovor se vrlo brzo svodi na Plenkovića i Milanovića. Njihovi sukobi oko vanjske politike, vojske, ustavnih ovlasti i gotovo svakog većeg političkog pitanja godinama dominiraju medijskim prostorom.

Čak i kada se raspravlja o drugim političarima, njihova se snaga često mjeri odnosom prema jednom od te dvojice.

Takav sustav stvara političku stabilnost dok su glavni akteri snažni, ali nosi i problem nasljeđivanja. Kada lider godinama dominira strankom ili političkim blokom, potencijalni nasljednici imaju malo prostora za stvaranje vlastitog identiteta.

Plenkovićev odlazak mogao bi biti puno veći potres za HDZ nego što danas izgleda

HDZ je tijekom svoje povijesti već prolazio kroz smjene snažnih lidera. Svaka od njih donosila je unutarnje sukobe i promjene političkog smjera.

Plenkovićev eventualni odlazak bio bi posebno osjetljiv jer se današnji HDZ godinama oblikovao oko njegove centrističke i izrazito proeuropske strategije.

Pitanje bi vrlo brzo postalo ideološko: nastavlja li stranka njegovim putem ili se vraća snažnije prema desnici?

Upravo bi taj odgovor mogao biti važniji od samog imena budućeg predsjednika HDZ-a.

A nakon Milanovića mogao bi ostati prazan prostor

Milanović je predsjedničku funkciju pretvorio u puno politički aktivniju poziciju nego što su je neki njegovi prethodnici koristili.

Njegov nasljednik neće automatski imati isti politički autoritet samo zato što ulazi u isti ured.

Trebat će vlastiti izborni legitimitet, osobnu prepoznatljivost i sposobnost da zauzme prostor između ustavno ograničenih predsjedničkih ovlasti i vrlo visokih očekivanja javnosti.

Zato je potpuno moguće da Hrvatska nakon Plenkovića i Milanovića ne dobije dva nova jednako dominantna političara.

Možda će dobiti upravo suprotno – razdoblje u kojem će se politička moć ponovno raspodijeliti među većim brojem ljudi.

Možda ćemo tek tada shvatiti koliko su oblikovali cijelu političku scenu

Plenković i Milanović imaju vrlo različite političke stilove, ali zajedničko im je jedno: obojica su tijekom godina toliko dominirala svojim prostorom da su iza sebe ostavila vrlo malo mjesta za neposredne nasljednike.

Zato danas možemo nabrojati potencijalna imena, ali ne možemo pokazati na jednog čovjeka i reći da je budući predsjednik Vlade ili budući predsjednik Republike.

I možda upravo u tome leži najveća ironija sadašnje hrvatske politike.

Građani se godinama žale na Plenkovića, Milanovića i njihov beskrajni sukob. Ali kada obojica jednom odu, moglo bi se pokazati da je puno lakše bilo kritizirati ljude koji su zauzimali vrh nego pronaći one koji ga mogu jednako uvjerljivo preuzeti.