Godina je bila 1894. Mjesto radnje Greensboro u američkoj saveznoj državi Sjevernoj Karolini.

Lunsford Richardson bio je ljekarnik koji je izrađivao različite pripravke za svoju obitelj, prijatelje i ljude iz lokalne zajednice. S vremenom će razviti čitavu liniju od 21 proizvoda, ali jedan će potpuno promijeniti priču njegove obitelji.

Njegov mladi sin Smith Richardson teško se razbolio i patio od snažnog kašlja povezanog s krupom. Otac je pokušavao pronaći način da mu olakša simptome.

Napravio je mast koja je djelovanjem tjelesne topline oslobađala karakteristične pare. Proizvod je tada bio poznat kao Croup & Pneumonia Salve.

Dječak se oporavio.

I upravo tu stvarna priča postaje zanimljivija od legende koja se danas širi društvenim mrežama.

Sin nije umro – upravo je on poslije dao proizvodu ime

Internetom godinama kruži emotivna priča prema kojoj je Richardson napravio mast nakon što mu je dijete umrlo od bolesti. U nekim verzijama navodi se da sin nikada nije dočekao lijek koji je njegov otac stvorio.

To nije točno.

Smith Richardson, dječak zbog kojeg je njegov otac razvio mast, preživio je bolest i mnogo godina poslije odigrao važnu ulogu u stvaranju proizvoda kakav danas poznajemo.

Godine 1911. upravo je Smith predložio da se očev proizvod preimenuje u Vicks VapoRub. Predložio je i promjenu ambalaže u karakterističnu plavu boju koja će s vremenom postati gotovo jednako prepoznatljiva kao i miris proizvoda.

A onda je stigla 1918. godina

VapoRub je već postojao, ali događaj koji će ga pretvoriti u proizvod poznat diljem Sjedinjenih Država dogodio se tijekom jedne od najvećih zdravstvenih katastrofa modernog doba.

Pandemija gripe 1918. godine zahvatila je svijet, bolnice su bile preopterećene, a milijuni obitelji tražili su bilo što što bi moglo ublažiti simptome oboljelih.

Potražnja za VapoRubom naglo je eksplodirala.

Povijesni podaci pokazuju da je godišnja prodaja proizvoda u vrijeme pandemije porasla s približno 900.000 na 2,9 milijuna američkih dolara.

Razmjeri potražnje najbolje se vide iz oglasa iz listopada 1918. godine u kojem je tvrtka upozoravala javnost na moguću nestašicu. Zalihe za koje su vjerovali da će potrajati mjesecima počele su nestajati u samo nekoliko dana.

Tvornica koja je u normalnim okolnostima proizvodila oko 48.000 kutijica dnevno našla se pred golemim valom narudžbi.

Vicks nije liječio španjolsku gripu

Ovdje je važno odvojiti povijest od mita.

VapoRub tijekom pandemije 1918. postao je iznimno tražen proizvod, ali to ne znači da je liječio gripu niti da je mogao liječiti ozbiljne komplikacije poput upale pluća.

Njegova namjena bila je i ostala ublažavanje određenih simptoma. Današnji Vicks VapoRub koristi se kao lokalni pripravak čije pare privremeno ublažavaju kašalj povezan s manjom iritacijom grla i bronha kod obične prehlade.

Prepoznatljivi aktivni sastojci današnje formule uključuju kamfor, mentol i eukaliptusovo ulje.

Drugim riječima, osjećaj lakšeg disanja i karakteristična aroma nisu isto što i liječenje uzroka infekcije.

Najtužniji dio stvarne priče dogodio se poslije

Legenda kaže da je Richardson izgubio sina i zatim stvorio Vicks.

Stvarna priča ima drukčiji, ali gotovo jednako tragičan završetak.

Njegov sin Smith preživio je bolest koja je nadahnula nastanak proizvoda. Međutim, Lunsford Richardson umro je 1919. godine od upale pluća, nedugo nakon razdoblja u kojem je pandemija gripe donijela nevjerojatan rast potražnje za proizvodom koji je stvorio.

Nije doživio desetljeća tijekom kojih će mala obiteljska mast prerasti u međunarodno poznat proizvod.

Zašto jedan miris ostaje u sjećanju cijeli život?

Možda najveći dio uspjeha Vicksa nikada nije bio samo u njegovoj formuli.

Proizvod je postao dio obiteljskog rituala.

Kada bi se dijete prehladilo, netko bi otvorio plavu kutijicu. Majka, otac ili baka nanijeli bi mast na prsa i grlo. Dijete bi otišlo u krevet, a sobom bi se proširio snažan miris mentola i eukaliptusa.

Isti postupak ponavljao se desetljećima i prelazio s jedne generacije na drugu.

Zato mnogima danas taj miris ne znači samo „prehlada“.

Znači da je netko došao provjeriti imamo li temperaturu. Da nas je pokrio. Donio čaj. Ugasio svjetlo i ostavio vrata malo otvorena.

Možda je upravo zato priča o Vicksu toliko privlačna da su ljudi s vremenom počeli dodavati detalje koji se nikada nisu dogodili.

Ali nije ih potrebno dodavati.

Stvarna priča već ima sve što joj treba.

Jednog bolesnog dječaka. Oca ljekarnika koji mu je želio pomoći. Proizvod napravljen 1894. godine. Sina koji će preživjeti, odrasti i dati mu ime koje poznajemo danas. Pandemiju koja će ga učiniti poznatim diljem zemlje. I miris koji će više od stoljeća poslije milijunima ljudi ostati povezan s jednom od najjednostavnijih ljudskih stvari – brigom za nekoga tko je bolestan.