Možemo voljeti Thompsona. Možemo ga ne podnositi. Možemo njegovu glazbu smatrati domoljubnom, pretjeranom, zastarjelom, veličanstvenom ili potpuno neprihvatljivom.

Ali jednu stvar više nije ozbiljno negirati.

Marko Perković Thompson nije marginalna pojava hrvatskog društva.

Ako čovjek desetljećima okuplja desetke tisuća ljudi, ako njegove koncerte prate generacije koje nisu bile ni rođene kada je počeo pjevati, ako se ulaznice za njegove nastupe rasprodaju nevjerojatnom brzinom i ako oko svakog većeg koncerta ponovno počne politička rasprava – onda problem, ili fenomen, ovisno s koje strane gledate, više nije moguće objasniti jednom etiketom.

Upravo se to ponovno događa u Vukovaru.

Prije nego što je zapjevao, već je počela bitka

Koncert još nije ni počeo, a mjesecima se raspravlja treba li ga uopće biti.

Predstavnici SDSS-a upozoravali su na moguće posljedice za međuljudske i međunacionalne odnose u gradu. Demokratski savez Srba također se usprotivio koncertu. Vukovarski SDP otišao je korak dalje i početkom kolovoza pozvao građane na bojkot.

U obrazloženju nisu birane blage riječi. Lokalni SDP Thompsonove nastupe povezao je s „agresivnom i fašistoidnom kampanjom“ te tvrdio da ona izaziva nelagodu dijela stanovnika Vukovara.

To je legitimna politička pozicija.

Ali legitimno je postaviti i drugo pitanje.

Ako je riječ samo o ekstremnom rubu društva, tko su onda svi ti ljudi koji danas dolaze u Vukovar?

Sto tisuća ekstremista?

To je možda pitanje koje hrvatska politika već godinama izbjegava.

Najjednostavnije je publiku opisati jednom riječju. Desničari. Nacionalisti. Ekstremisti. Zaostali. Ljudi opterećeni prošlošću.

I onda se pojavi sto tisuća ljudi.

Među njima obitelji. Djeca. Branitelji. Mladi koji Domovinski rat poznaju samo iz priča roditelja. Ljudi iz Njemačke, Austrije, Švicarske, Australije. Radnici, liječnici, poduzetnici, studenti, umirovljenici.

Jesu li svi oni isti?

Naravno da nisu.

U tako velikoj masi sigurno postoje ljudi čiji su politički stavovi ekstremni. Postoje i oni koji će prijeći granicu prihvatljivog. Kao što postoje na nogometnim stadionima, političkim skupovima i drugim masovnim događajima.

Ali svesti desetke ili stotine tisuća različitih ljudi na najradikalnijeg pojedinca među njima nije analiza.

To je prečac.

Postoji problem koji Thompsonovi obožavatelji također ne mogu ignorirati

Ako želimo biti pošteni, onda se mora reći i ono što dio njegove publike ne želi čuti.

Kontroverza oko Thompsona nije nastala ni iz čega.

Najveći teret već desetljećima nosi početak pjesme „Bojna Čavoglave“ i pozdrav „Za dom spremni“. Taj je pozdrav povijesno povezan s ustaškim režimom NDH i upravo zbog njega Thompsonovi koncerti redovito ponovno otvaraju rasprave o granicama između umjetničkog djela, ratnog konteksta u kojem je pjesma nastala i nedopuštenog veličanja totalitarnog režima.

To pitanje ne nestaje zato što Thompson ima mnogo publike.

Ali ne nestaje ni druga činjenica: hrvatski sudovi i institucije nisu svaki slučaj uporabe tog pozdrava tretirali jednako.

U lipnju ove godine Vijeće za medije razmatralo je pet pritužbi građana zbog toga što je HRT emitirao snimku Thompsonova zagrebačkog koncerta na kojem je izvedena „Bojna Čavoglave“.

Zaključak?

HRT nije prekršio Zakon o elektroničkim medijima.

Vijeće se pritom pozvalo i na pravni kontekst prema kojem se sporni pozdrav u konkretnom slučaju promatra kao sastavni dio autorskog djela.

Može nam se ta odluka sviđati ili ne.

Ali postoji.

Kada činjenica ne odgovara priči

Tu dolazimo do problema koji nadilazi Thompsona.

U javnom prostoru često više ne raspravljamo o onome što se dogodilo, nego o onome što želimo da događaj znači.

Jedna strana vidi stotinu tisuća domoljuba.

Druga vidi stotinu tisuća nacionalista.

Jedna vidi hrvatske zastave.

Druga među tisućama zastava traži onu jednu fotografiju koja će dokazati njezinu tezu.

Jedna odbija priznati da na takvim okupljanjima postoje pojedinci koji koketiraju s ustaškom ikonografijom.

Druga odbija priznati da golema većina ljudi nije došla slaviti NDH nego pjevati pjesme koje povezuje s Hrvatskom, ratom, obitelji, vjerom, vlastitim odrastanjem ili jednostavno glazbom koju voli.

I tako dvije Hrvatske gledaju isti kadar i vide dvije potpuno različite države.

Je li „hibridni rat“ preteška riječ?

Današnji komentar portala Dnevno ide mnogo dalje i tvrdi da se protiv Thompsona vodi svojevrsni hibridni rat.

To je velika tvrdnja.

Hibridni rat u svom pravom značenju podrazumijeva koordinirano korištenje informacijskih, političkih, ekonomskih i drugih metoda radi ostvarivanja strateškog cilja. Za tvrdnju da takva organizirana operacija protiv Thompsona postoji trebalo bi imati dokaze koje javnost zasad nema.

Zato to ne možemo proglasiti činjenicom.

Ali možemo pogledati postoji li obrazac zbog kojeg se takvo pitanje uopće pojavljuje.

Vukovar, HRT, Frankfurt…

U Vukovaru se traži bojkot.

HRT je zbog emitiranja njegova koncerta prijavljen regulatornom tijelu.

U Njemačkoj se priča ponavlja. Nakon što je Thompson najavio koncert u Frankfurtu 13. studenoga, ulaznice su rasprodane u svega nekoliko sati. Uslijedila je politička reakcija.

Frankfurtska Ljevica zatražila je otkazivanje nastupa uz poruku da se s fašizmom ne posluje.

I opet ista slika.

S jedne strane rasprodana dvorana.

S druge zahtjev da se koncert ne održi.

To još uvijek nije dokaz „hibridnog rata“.

Ali jest dokaz nečega drugog: borba oko Thompsona odavno se više ne vodi samo oko glazbe.

Zašto ga zabrane zapravo čine većim?

Postoji još jedan paradoks.

Svaki pokušaj da se Thompson izbaci iz javnog prostora na kraju ga vraća u njega još snažnije.

Zatražite zabranu koncerta i koncert postaje nacionalna vijest.

Nazovite njegovu publiku ekstremistima i dio ljudi koji možda nikada ne bi otišli na njegov nastup počinje osjećati da se govori i o njima.

Pokušajte izbrisati simbol i simbol postaje snažniji.

To nije specifično hrvatski fenomen. Društva to rade desetljećima. Zabranjeni umjetnik često dobiva upravo ono što njegovi protivnici najmanje žele – aureolu čovjeka kojemu sustav pokušava zatvoriti usta.

A onda više nije potrebno čak ni voljeti njegove pjesme.

Dovoljno je misliti da ga netko nema pravo zabraniti.

Možda se upravo tu nalazi dio odgovora

Thompsonova publika očito ne čuje istu poruku koju u njegovim pjesmama čuju njegovi kritičari.

Za mnoge njegove slušatelje „Lijepa li si“ nije politički manifest. Ona je pjesma koju pjevaju kada se okupe Hrvati u Beču, Stuttgartu, Sydneyju ili Torontu.

Za njih pjesme o Domovinskom ratu nisu poziv na novi rat. One su sjećanje na rat koji se dogodio.

Netko izvan tog emocionalnog kruga može to smatrati pretjeranim nacionalnim romantizmom.

Ali ako želi razumjeti fenomen, prvo mora prihvatiti da emocija postoji.

Jer ljude se ne može uvjeriti da ne osjećaju ono što osjećaju.

A Vukovar sve čini još osjetljivijim

Ni mjesto večerašnjeg koncerta nije obična kulisa.

Vukovar nije samo hrvatski simbol stradanja. To je stvaran grad u kojem danas zajedno žive ljudi čija obiteljska sjećanja na rat nisu ista.

Zbog toga zabrinutost dijela srpske zajednice ne treba ismijavati niti proglašavati automatski neprijateljstvom prema Hrvatskoj.

Ljudi imaju pravo osjećati strah, nelagodu ili neslaganje.

Ali jednako tako desetci tisuća drugih ljudi imaju pravo doći na legalno organiziran koncert, nositi hrvatsku zastavu i pjevati pjesme koje vole – sve dok ne prelaze granicu zakona i ne ugrožavaju druge.

Demokracija počinje upravo na tom neugodnom mjestu.

Ne kada svi mislimo isto.

Nego kada prihvatimo da drugi smije misliti drukčije.

Najveća laž možda nije ni na jednoj strani

Najveća laž bila bi tvrditi da Thompson ujedinjuje sve Hrvate.

Ne ujedinjuje ih.

Očito ih dijeli.

Ali jednako je neuvjerljivo tvrditi da je riječ o izoliranom ekstremističkom fenomenu koji opstaje samo zahvaljujući nostalgiji za prošlošću.

Brojke to jednostavno više ne dopuštaju.

Kada se deseci tisuća ljudi ponovno i ponovno okupljaju oko istog izvođača, društvo ima dvije mogućnosti.

Može ih vrijeđati.

Ili ih može pokušati razumjeti.

Hrvatska je predugo birala ovo prvo.

Večeras će ponovno govoriti brojke

Za nekoliko sati svjetla će se upaliti iznad pozornice u Vukovaru.

Na njoj će stajati čovjek o kojem Hrvatska već tridesetak godina pokušava donijeti konačnu presudu.

Ispred njega bit će desetci tisuća ljudi.

Netko će u toj slici vidjeti domoljublje.

Netko nacionalizam.

Netko političku manipulaciju.

Netko uspomenu na prijatelja koji se nije vratio iz rata.

Netko samo koncert.

Možda je upravo to razlog zbog kojeg Marko Perković Thompson toliko dugo ostaje nerješiv problem svojih protivnika.

Ne zato što su uspjeli dokazati da iza njega postoji neka velika politička zavjera.

Nego zato što nakon svih zabrana, etiketa, polemika, prijava i desetljeća rasprava ljudi i dalje dolaze.

I dok god dolaze u desecima tisuća, pitanje više nije samo:

„Tko je Marko Perković Thompson?“

Mnogo zanimljivije pitanje glasi:

„Što njegovi protivnici još uvijek ne razumiju o Hrvatskoj koja ga sluša?“