Stjepan Jimmy Stanić preminuo je u nedjelju, 30. kolovoza 2026., u 98. godini života.

Gotovo do kraja radio je ono što je radio čitav život – nastupao.

I možda upravo ta činjenica najbolje opisuje Jimmyja. Za njega glazba nikada nije bila zanimanje koje se jednoga dana ostavi iza sebe. Bila je način života. Pozornica nije bila radno mjesto, nego prostor u kojem se osjećao prirodno, među ljudima kojima je desetljećima donosio pjesmu, smijeh i onu posebnu lakoću koja se ne može naučiti.

Jimmy prije nego što je postao legenda

Rođen je 20. siječnja 1929. godine u Zagrebu. Glazbom se počeo ozbiljno baviti još kao vrlo mlad čovjek, na prijelazu iz četrdesetih u pedesete godine prošloga stoljeća.

Svirao je gitaru i kontrabas, pjevao, privlačio ga je jazz, a njegov ugodan bariton s vremenom je postao instrument po kojem će ga pamtiti generacije.

Njegova životna i glazbena priča bila je sve samo ne pravocrtna. Bilo je u njoj klubova, barova, orkestara, europskih noćnih pozornica, jazza i popularnih pjesama, ali i dovoljno slučajnosti da se iz njih rodi legenda.

Jedna od njih dogodila se sredinom pedesetih.

Večer kada je svirao s Dizzyjem Gillespiejem

Godine 1956. u Zagreb je stigao jedan od najvećih jazz glazbenika svih vremena – Dizzy Gillespie.

U neobičnom spletu okolnosti basist Gillespiejeva sastava nije na vrijeme stigao iz Rima. Trebalo je pronaći zamjenu, praktički u posljednjem trenutku.

Na pozornicu je tada izišao mladi Jimmy Stanić.

Zasvirao je kontrabas uz orkestar svjetske jazz zvijezde i time u vlastitu biografiju upisao epizodu koju bi mnogi glazbenici smatrali vrhuncem karijere.

Kod Jimmyja je to bila samo jedna od brojnih priča.

„Kauboj Jimmy“ koji je nastao gotovo slučajno

Čak je i pjesma koja ga je snažno približila širokoj publici stigla gotovo slučajno.

Kao član Vokalnog ansambla Nikice Kalogjere dobio je pjesmu „Cowboy Jimmy“. Nadimak Jimmy nije nastao zbog pjesme – pjesma je, zapravo, stigla do njega upravo zato što je već nosio taj nadimak.

Iz te gotovo usputne situacije rodio se „Kauboj Jimmy“, a glas Stjepana Stanića počeo je osvajati radijske valove.

Slijedile su pjesme koje su ostale dio hrvatske popularne glazbe: „Kukavica“, „Prolazi sve“, „Moja kobila Suzi“, „Pokloni svoj mi foto“ i, naravno, „Dimnjačar“.

No nabrajanje pjesama nikada nije bilo dovoljno da objasni Jimmyja Stanića.

Glazbenik koji je znao nasmijati publiku

Jimmyjev humor nikada nije bio dodatak njegovoj glazbi. Bio je dio njegova identiteta.

Imao je onu rijetku sposobnost da ozbiljnu glazbenu vještinu spoji s potpunom neopterećenošću vlastitom veličinom. Dok su neki gradili zvjezdani status, Jimmy je gradio odnos s publikom.

Njegovi nastupi zato nisu bili samo koncerti.

Bili su večeri priča, šala, improvizacija, jazza i pjesama koje je publika već znala napamet.

U njegovu glasu bilo je nečega starogradskog, pomalo agramerskog, nečega što je prizivalo Zagreb kavana, plesnjaka, večernjih izlazaka i vremena u kojem se na pozornicu izlazilo u odijelu, a publiku osvajalo elegancijom.

Barbara i „Dimnjačar“

Posljednja desetljeća njegova života teško je odvojiti od Barbare.

Njihovi zajednički nastupi i „Dimnjačar“ postali su dio slike Jimmyja Stanića koju pamti mlađa publika – čovjeka duboko u devedesetim godinama koji još uvijek izlazi pred ljude, pjeva, šali se i ponaša kao da umirovljenje za njega nikada nije ni izmišljeno.

Godine nisu uspjele učiniti ono što su učinile mnogima prije njega.

Nisu ga odvojile od publike.

Porin koji je stigao nakon šest desetljeća

Hrvatska glazbena struka 2013. godine dodijelila mu je Porin za životno djelo.

Bila je to zanimljiva točka njegove karijere. Čovjek koji je do tada proveo više od šest desetljeća na pozornici zapravo nije pripadao izvođačima oko kojih se gomilaju nagrade i priznanja.

On je jednostavno trajao.

Mijenjali su se glazbeni pravci, države, generacije, televizijski formati, diskografske kuće i ukusi publike. Nestajale su ploče na 78 okretaja, stigle kazete, CD-i, internet i streaming.

Jimmy je i dalje bio tu.

Sa svojim glasom, kontrabasom, humorom i publikom.

Više od sedam desetljeća na pozornici

Malo je hrvatskih izvođača kojima se riječ „karijera“ može mjeriti gotovo cijelim ljudskim vijekom.

Kod Jimmyja Stanića govorimo o više od sedam desetljeća glazbe.

O čovjeku koji je počinjao u vremenu kada je radio bio glavni prozor prema svijetu, a nastupao još u vremenu društvenih mreža i digitalne glazbe.

I možda je upravo zbog toga pripadao svima.

Starije generacije pamtile su ga iz mladosti. Srednje generacije iz televizijskih nastupa i koncerata. Mlađi su ga otkrivali kao neobičnog gospodina koji s nevjerojatnom lakoćom i u desetom desetljeću života stoji pred mikrofonom.

Odlazi čovjek, ostaje jedan Zagreb

Kada umre glazbenik poput Jimmyja Stanića, ne odlazi samo jedan izvođač.

Odlazi još jedan svjedok vremena koje više ne postoji.

Zagreba u kojem su se ljudi nalazili u kavani, u kojem se jazz slušao uživo, u kojem je kontrabas stajao nekoliko metara od publike i u kojem je pjevač između dvije pjesme morao znati i razgovarati s ljudima.

Jimmy je taj Zagreb nosio sa sobom kamo god je išao.

Nije to radio nostalgijom. Nije pokušavao glumiti prošlost.

Jednostavno je bio njezin prirodni nastavak.

Zato će nakon vijesti o njegovoj smrti mnogima prva asocijacija biti pjesma, nekome „Kauboj Jimmy“, nekome „Kukavica“, nekome „Prolazi sve“, a nekome Barbara i „Dimnjačar“.

Ali iza svih tih pjesama ostat će prije svega čovjek kojeg je bilo gotovo nemoguće zamijeniti s bilo kim drugim.

Jedinstveni glas.

Jedinstveni humor.

Jedan kontrabas.

I gotovo osam desetljeća pozornice.

Ostat će na starim snimkama, u pjesmama, u pričama i u sjećanjima ljudi koji su ga barem jednom gledali kako izlazi pred mikrofon.

I negdje između prvog tona i njegove karakteristične šale ponovno će se pojaviti onaj stari Zagreb.

Zagreb Jimmyja Stanića.