100 kilometara za šest imena: u Prelogu su hodali kroz noć za one koji ne mogu

Park Mladosti u Prelogu u subotu je bio mjesto početka neobičnog izazova. Više od 200 prijavljenih sudionika uključilo se u treće izdanje humanitarnog projekta „Korak po korak – Hodajmo za one koji ne mogu“, a pred onima koji su odlučili pokušati cijelu rutu nalazilo se 100 kilometara Međimurja i manje od 24 sata da ih prijeđu. Nitko pritom nije morao napraviti svih 100 kilometara. Ideja je od početka bila upravo suprotna: napravi koliko možeš. Jedan kilometar, pet, dvadeset ili svih sto. Jer vrijednost tog koraka nije bila u njegovoj dužini, nego u razlogu zbog kojeg je napravljen.

A razlog je ove godine imao šest imena. Karla Hergotić, Vita Makar, Lora Okreša, Lana Toplek, Lovro Pergar i David Tot Kaša mladi su Međimurci koji se bave sportom unatoč invaliditetu i izazovima koje im život nije dao na izbor. Za njih je pokrenuta akcija s ciljem prikupljanja 45.000 eura, kako bi im sport mogao biti mjesto mogućnosti, razvoja i rezultata, a ne još jedna prepreka koju moraju sami savladavati.

Kada je sunce zašlo, ostali su kilometri

Start u subotu poslijepodne imao je sve ono što veliki događaji imaju. Ljude, glazbu, razgovore, osmijehe, fotografiranje i onu dozu adrenalina zbog koje prvih nekoliko kilometara izgleda lakše nego što doista jesu. Ali 100 kilometara ne završava na fotografiji sa starta. Nakon prvih deset dolazi sljedećih deset, pa još deset. Nestane dnevnog svjetla, temperatura padne, tijelo počne slati drugačije poruke i ono što je poslijepodne izgledalo kao izazov polako se pretvara u razgovor između glave i nogu.

Ruta je prolazila Međimurjem, kroz gradove i sela, a sudionike su približno svakih dvadesetak kilometara čekale okrjepne stanice. Oni koji su nastavili cijelu noć imali su pred sobom možda najteži dio puta. Nema tada publike na svakom kilometru. Nema stalnog pljeska. Ima mraka, hladnoće, umora, ljudi koji hodaju uz tebe i razloga koji si ponavljaš kada ti se učini da je sljedeći kilometar previše.

Nikola Kovačić prvi je došao do cilja: „Noć je bila jako teška, hladna i duga“

U nedjelju je cilj počeo dobivati sasvim drugačije lice od subotnjeg starta. Prvi hodač kojeg je TV Wien dočekao nakon završenih svih 100 kilometara bio je Nikola Kovačić. Na cilj je stigao za manje od 20 sati. Nije u njegovoj prvoj rečenici bilo velike sportske patetike niti pokušaja da tih 100 kilometara predstavi lakšima nego što jesu. Upravo suprotno. Zahvalio je ljudima koji su hodali uz njega i jednostavno rekao koliko je noć bila teška.

U toj kratkoj izjavi možda se najbolje čuje ono što fotografija cilja ne može sasvim pokazati. Čovjek može napraviti 100 kilometara svojim nogama, ali ih rijetko napravi potpuno sam. Netko uz njega hoda kada mu je teško, netko ga čeka na okrjepi, netko ga nazove, netko ga dočeka. I upravo je zajedništvo bilo jedna od najvažnijih ideja cijelog projekta.

A onda su stigle dvije sestre

Nedugo nakon Nikole prema cilju su stigle dvije sestre. Zajedno su krenule, zajedno su prošle noć i zajedno završile svih 100 kilometara. Jedna od njih, Iva Jalošić, nekoliko trenutaka nakon ulaska u cilj zvučala je gotovo nevjerojatno mirno za osobu koja iza sebe ima put koji bi većina ljudi teško zamislila i na biciklu, a kamoli pješice.

Dvije sestre, ista ruta i ista ciljna ravnina. Možda će se za nekoliko dana zaboraviti vrijeme u kojem su stigle. Možda se neće pamtiti na kojem su kilometru najviše osjetile umor. Ali ostat će ona jednostavna slika da su kroz noć išle jedna uz drugu. U projektu čija je poruka da nitko ne bi trebao hodati sam, teško je zamisliti bolju metaforu.

Ovo nije bila utrka u kojoj pobjeđuje prvi

Na klasičnoj utrci gleda se sat. Tko je prvi, tko drugi, koliko je trebalo minuta i sekundi. U Prelogu je bilo gotovo suprotno. Prvi čovjek na cilju nije značio da su oni iza njega izgubili. Čovjek koji je napravio 20 kilometara nije napravio manje vrijedan korak od onoga koji je napravio 100. Dijete koje je istrčalo 100 ili 200 metara u programu „Mali koraci za veliku stvar“ pripadalo je istoj priči kao ljudi koji su hodali cijelu noć.

Zato je dvodnevni program bio puno širi od samog ultramaratona. U Parku Mladosti održane su dječje utrke, sjedeća odbojka, susret nogometnih legendi Dinama i Međimurja te aktivnosti koje su osobe s invaliditetom stavljale tamo gdje ih se prečesto zaboravlja staviti – u središte događanja, zajedno sa svima ostalima. Nije se govorilo o njima kao o nekome koga treba sažalijevati. Govorilo se o sportašima kojima treba dati priliku.

Šest razloga zašto je vrijedilo napraviti još jedan korak

Tek kada se Danijela Lončarić nakon završetka svega našla pred kamerom TV Wiena, cijela priča o kilometrima ponovno se vratila tamo gdje je počela. Na ljude zbog kojih se hodalo. Pokretačica projekta nije pokušavala tvrditi da je 100 kilometara bilo lako. Rekla je upravo suprotno.

A onda je umjesto kilometara počela nabrajati imena. Ne sponzore. Ne organizatore. Ne institucije. Imena.

Lora Okreša voli penjanje, ali i odbojku, trčanje i biciklizam. Vita Makar trči, trenira boks i aerobik. David Tot Kaša trenira u teretani. Lovro Pergar uspješan je šahist koji nastupa na velikim natjecanjima. Lana Toplek, slijepa od rođenja, svira klavir, pjeva, trči i studira kroatistiku. Karla Hergotić, kojoj su amputirane obje potkoljenice, svjetska je rekorderka u bacanju kugle.

Kada se njihove priče stave jedna pokraj druge, naziv projekta „Hodajmo za one koji ne mogu“ dobiva još jedan smisao. Jer ovih šest mladih ljudi već rade mnogo toga što bi netko drugi unaprijed proglasio nemogućim. Ono što traže nije da netko živi umjesto njih. Trebaju uvjete, opremu, mogućnost odlaska na natjecanja i priliku da vlastiti talent pretvore u rezultat.

„Koji nam treba veći razlog od toga?“

Danijela je upravo tu izrekla rečenicu koja bi možda trebala ostati iza cijelog vikenda u Prelogu. Nakon 100 kilometara, neprospavane noći, organizacije, stotina ljudi i svih onih trenutaka koji se nikada neće vidjeti u službenom programu, pitanje je svela na ono najjednostavnije.

To je ujedno mjesto na kojem bi bilo najlakše završiti ovu priču. Stotinu kilometara je gotovo, ljudi su stigli, pljesak je odrađen i još jedan događaj može se spremiti u arhivu. Ali Danijela nije završila tako.

Neki koraci doista ne završavaju na cilju

Projekt „Korak po korak – Hodajmo za one koji ne mogu“ pokrenut je 2024. godine, a u nekoliko izdanja okupio je više od tisuću ljudi. Ovogodišnje međimursko izdanje organizirano je uz Inicijativu Korak po korak, Dinamovu zakladu „Nema predaje“, GNK Dinamo, Turističku zajednicu Međimurske županije i humanitarca Brunu Lerotića. Humanitarni cilj postavljen je na 45.000 eura, a sredstva su namijenjena upravo šestorici mladih ljudi čija su imena tijekom vikenda bila važnija od svakog rezultata na štoperici.

Konačan iznos prikupljenih sredstava u trenutku objave ovog teksta još nije službeno objavljen. Kada bude, objavit ćemo ga. Ali vrijednost onoga što se dogodilo u Prelogu možda se ni tada neće moći potpuno staviti u jednu brojku.

Jer u subotu je više od dvije stotine ljudi stalo na start. Neki su hodali kilometar, neki desetke kilometara, a neki kroz hladnu i dugu noć svih sto. U nedjelju su počeli dolaziti natrag. Prvo Nikola. Onda dvije sestre. Pa drugi. Umorni, nasmijani, s nogama koje su vrlo dobro znale koliko je Međimurje dugačko kada ga moraš prijeći pješice.

A negdje između njih šest imena zbog kojih su uopće krenuli.

Lora. Vita. Lana. David. Lovro. Karla.

Možda je upravo zato posljednjih nekoliko metara bilo lakše od svih prethodnih kilometara. Kada znaš za koga hodaš, cilj više nije samo crta na cesti.

Postane nečiji novi početak.