Tavan pamti ono što mi zaboravimo: između djetinjstva, obitelji i novog doma

Kao dijete, tavan me istodobno plašio i privlačio. Bio je mjesto prašine, nepoznatih
zvukova i dječje mašte, prostor u kojem se svaki predmet činio važnijim nego što zapravo
jest. Stari kofer, haljina, fotografija ili pismo mogli su otvoriti cijeli jedan svijet.
Tavan zato nije bio samo prostor iznad kuće. Bio je porodična arhiva, skrovište i mjesto
u kojem su stvari nastavljale živjeti i nakon što su ih ljudi prestali koristiti.

Tavan kod babe i djeda

Ljeta su nas, po nekom starom i nepisanom pravilu, vodila kod babe i djeda, kao da je
selo bolje od grada znalo kako djeca trebaju odrastati. Kuća majčinih roditelja bila je
stara i drvena, ali uvijek puna života. Mirisala je na tek pečene somune, domaće mlijeko,
skorup, suho meso i kukuruzu iz rerne, a njezin tavan bio je naše skrovište i naš mali
svijet bez pravila. Gore su stajale vreće brašna, vuna, stare kutije, konci i papirići
koje nitko osim moje stare majke Ćame nije znao protumačiti. Ona je točno znala gdje
se nalazi svaka stvar, dok bih ja, kada bi me poslala po nešto, lutala između vreća
i kutija kao da tražim zakopano blago.

Na drugom tavanu, iznad djedove štale, uspomene su imale miris sijena. Djed Džemo
ljeti bi odlazio po sijeno i predvečer se vraćao s natovarenom konjskom zapregom.
Odrasli su slagali, a mi djeca skakali po sijenu i gazili ga, sretni što je stog svakim
novim slojem sve viši. S njegove visine gledali smo djeda i njegove umorne ruke,
a njegov blagi osmijeh davao je tim ljetnim danima toplinu koju godine nisu uspjele
izbrisati. Gore smo se skrivali, ponekad zaspali, pravili nestašluke i slušali priče
starijih koje možda nismo trebali čuti. Tavan je znao mnogo dječjih tajni i dovoljno
dugo šutio da ih sačuva.

Otac, majka i stvari koje nisu smjele nestati

Naš kućni tavan u početku je bio i sušnica. Tata je ondje zimi sušio meso, pažljivo
provjeravao dim, bukovinu i boju kao da obavlja najvažniji posao na svijetu. Molila
sam ga da me povede gore, makar samo da držim malu baterijsku lampu, i jednom je
napokon popustio. Ja sam držala svjetlo, a on pregledavao meso, mumljao sebi u bradu
i radio ono što je najbolje znao. Bio je majstor zanata, ali kod kuće su njegova
„privremena“ rješenja znala trajati godinama. Žica bi zamijenila kuku, konopac držač,
a ljepljiva traka riješila problem koji se navodno trebao popraviti sutra. Majka bi ga
zbog toga zadirkivala, a on bi samo slegnuo ramenima i uz osmijeh odgovorio da
„ni Tito nije bolje pravio“.

Dugo se nakon majčine smrti nisam penjala na naš tavan. Kuća je ostala ista, ali bez
nje više ništa nije bilo potpuno isto. Kada sam se nakon godina vratila gore, u starom
šifonjeru čekale su četiri vješalice, a na svakoj komad garderobe iz djetinjstva nas
četiri sestre. Na mojoj su bile dvije haljine, bijela s plisirima i karirano-narančasta.
Nisam gledala odjeću. Gledala sam djevojčicu kakva sam nekoć bila. U jednom uglu
stajala je i stara kolijevka koju majka nikada nije htjela baciti jer je uvijek govorila
da bi „možda nekome mogla valjati“. Vjerojatno je ipak znala da je neće dati. U njoj
nisu ostale samo daske i prašina, nego prvi mirisi njezine djece, njihovi snovi i toplina
ruku kojima ih je nekada ljuljala.

Naslonjene na grede stajale su i moje stare sanke. Tata ih je napravio vlastitim rukama.
Bio je strojobravar i varilac, čovjek kojem su susjedi dovodili djecu da im izradi sanke,
pa bi se poslije cijelo društvo prepiralo čije su brže, čvršće ili ljepše. Danas su te
sanke zahrđale, drvo je potamnjelo, a djeca odavno više ne čekaju snijeg pod uličnim
svjetiljkama kao nekada. Ipak, dovoljno ih je pogledati i cijela jedna zima ponovno
dobije miris.

Drugi tavan, daleko u Nizozemskoj

A onda je život otvorio druga vrata. Daleko od djetinjstva pored Lima, među nizozemskim
ravnicama i kišama, pronašla sam drugi tavan. Nije bio zamjena za prvi. Bio je njegov
nastavak, prostor u kojem sam počela ostavljati uspomene koje tek nastaju. U staroj
seoskoj kući, pod kosim krovom i teškim drvenim gredama, stajale su kutije, polomljene
klompe, ispucale knjige, fotografije i predmeti nekih drugih života. Mirisalo je na suhu
prašinu, sijeno, drvo i vlagu nizozemske jeseni. Nekada su se ondje čuvale vreće sjemena,
luk, jabuke, suho bilje i alati. Taj tavan nije bio ukras. Bio je rezerva, sigurnost i
priprema za vrijeme koje dolazi.

S vremenom sam počela razumijevati koliko različito dva svijeta iz kojih je sastavljen
moj život čuvaju prošlost. Na nizozemskom tavanu stvari imaju svoje mjesto. Kutije su
zatvorene, označene, spremljene i čuvaju se zato što bi jednom ponovno mogle zatrebati.
U svijetu iz kojeg dolazim stvari su često ostajale iz sasvim drugog razloga. Stara
košulja, marama, sat koji više ne radi ili komad namještaja nisu ostajali zato što imaju
funkciju, nego zato što su bili nečiji. Jedno nije bolje od drugoga. To su samo dva
različita načina odnosa prema vremenu i prema onome što je bilo prije nas.

Uspomene koje tek nastaju

I moj nizozemski tavan s godinama je prestao biti samo prostor pod krovom. Postao je
mala gostinjska soba, gotovo djevojačka soba koju sam možda pronašla kasnije nego što
sam očekivala. U ormaru su Joopove stare igračke, autići, klikeri i albumi Ajaxa. Tu su
kostimi s karnevala, stara pisma, razglednice, ulaznice za koncerte i putovanja, tragovi
života koji se nije dogodio ondje gdje sam rođena, ali je jednako postao moj.

Među tim sitnicama ostale su ulaznice za U2, Erosa Ramazzottija, Rolling Stonese,
Cirque du Soleil i Lord of the Dance, ali i jedna stara kino-ulaznica za „Amélie“,
jedan od prvih filmova koje sam uspjela pratiti s nizozemskim titlovima. Još mogu
prizvati kišnu večer, ulice Nijmegena i miris kokica u kinu. U istoj kutiji ostali su
papirići, stare poruke i brojevi telefona koje nikada nisam nazvala. Predmeti koji
drugome ne znače gotovo ništa, a meni u nekoliko sekundi mogu vratiti cijelo jedno
razdoblje života.

Tada shvatiš da tavan nije prostor straha niti samo arhiv prošlosti. On postaje mjesto
na kojem se susreću ono što si nekada bio i ono što upravo postaješ. Dom koji je ostao
daleko i dom koji gradiš ne poništavaju jedan drugoga. Naprotiv, svaki od njih čuva dio
tebe koji onaj drugi ne može zamijeniti.

Tavan kao otvorena knjiga života

Možda zato nikada nisam uspjela potpuno zatvoriti vrata tavana. Čak i kada spustim
zasun, on ostaje otvoren u meni. Tamo žive ljudi koji više nisu uz mene, ljubavi koje
su prošle, dječji smijeh, miris zime, stare kuće, razgovori i sitnice koje bi svakom
drugom možda izgledale bezvrijedno. Ali život nije bogat onoliko koliko smo stvari
posjedovali, nego koliko imamo trenutaka kojih se možemo sjećati. Tavan zato nije samo
prostor iznad naših glava. On je mnogo dublje, ondje gdje spremamo ono što ne želimo
izgubiti čak ni onda kada znamo da se vrijeme ne može vratiti.

Urednički osvrt

Postoje tekstovi koje pročitate i nastavite dalje, a postoje oni kod kojih se sasvim
neočekivano zaustavite. Ne zato što vas pokušavaju impresionirati velikim riječima,
nego zato što u nečijoj tuđoj priči odjednom prepoznate nešto vlastito. Dok sam čitao
rukopis Mevlije Islamović „U ogledalu uspomena – Nizozemska“, upravo mi se to dogodilo
s „Tavanom“. Na prvi pogled to je priča o prostoru pod krovom, starim kutijama,
dječjim haljinama, kolijevci koju majka nije mogla baciti, sankama koje je napravio
otac i sijenu koje je mirisalo na djedovo ljeto. Ali vrlo brzo postaje jasno da
Mevlija zapravo ne piše o tavanu. Piše o ljudima koji ostaju prisutni dugo nakon
što više nisu u sobi s nama.

Gotovo svi imamo neki svoj tavan. Možda uopće nije pod krovom. Možda je to podrum,
stari ormar, ladica koju godinama nismo otvorili ili kutija koju selimo iz jednog doma
u drugi iako ni sami više ne znamo zašto je čuvamo. A onda je jednoga dana otvorimo
i iz nje ne izvadimo predmet nego čovjeka. Majku. Oca. Baku. Djeda. Jedno ljeto.
Jedan miris. Glas za koji smo bili sigurni da smo ga zaboravili. Upravo u tome ovaj
esej prestaje biti samo Mevlijina osobna priča i postaje mnogo šira priča o svima nama.

Posebnu snagu daje mu trenutak kada se prvi tavan, onaj koji čuva djetinjstvo kraj
Lima, susretne s drugim tavanskim prostorom daleko u Nizozemskoj. Novi dom dobiva
svoje fotografije, svoje knjige, svoja pisma, ljubavi, putovanja i predmete, ali stari
zbog toga ne nestaje. Mevlija između ta dva svijeta ne povlači granicu. Ona ih spaja.
Jedan čuva ono odakle je krenula, drugi ono što je u međuvremenu postala, a između
njih ostaje čovjek koji pripada i jednom i drugom upravo zato što niti jedan nije
morao zaboraviti.

Zato sam među tekstovima iz ove knjige zastao upravo na „Tavanu“. Ne zato što govori
samo o Crnoj Gori ili Nizozemskoj, niti samo o odlasku, nostalgiji ili životu između
dvije zemlje. Njegova snaga mnogo je jednostavnija. Govori o našoj potrebi da nekako
zadržimo ljude koje volimo i onda kada vrijeme učini svoje. Na kraju ostanu haljina
na vješalici, stare sanke, kolijevka, fotografija, pismo ili kutija koju nitko nema
srca baciti. I tek kada ih ponovno dotaknemo shvatimo nešto što možda cijelo vrijeme
znamo, ali rijetko izgovaramo.