Hedonizam: umijeće uživanja ili sebičnost kojoj smo dali lijepo ime?
Jedni se nad njim zgražaju, drugi ga otvoreno slave, a mnogi ga žive iako se nikada ne bi nazvali hedonistima. Od stare Grčke do današnjeg svijeta hrane, vina, putovanja, automobila, cigara i malih privatnih rituala, hedonizam zapravo otvara mnogo dublje pitanje: znamo li još uživati ili smo samo naučili trošiti?
Riječ hedonizam dolazi od starogrčke riječi hēdonē, čije je osnovno značenje ugoda, zadovoljstvo ili užitak. Preko filozofije je pojam prešao u gotovo sve velike europske jezike: engleski hedonism, njemački Hedonismus, francuski hédonisme, talijanski edonismo. Hrvatski prijevod može biti uživanje, težnja za ugodom ili život usmjeren prema zadovoljstvu, ali nijedan od tih prijevoda ne prenosi sasvim ono što je društvo tijekom stoljeća učinilo toj riječi. Hedonizam danas nije samo filozofski pojam. Postao je etiketa koju ljudima lijepimo ovisno o vlastitom odnosu prema novcu, zadovoljstvu, radu, odricanju, tijelu i životu.
Zbog toga rečenica „on je hedonist“ može zvučati kao kompliment, ali i kao optužba. Jedan će pod tim zamišljati čovjeka koji zna izabrati dobro vino, dugo sjediti za stolom, putovati bez grižnje savjesti i potrošiti novac na stvari koje ga vesele. Drugi će u istoj osobi vidjeti razmaženost, sebičnost i čovjeka kojemu je vlastita ugoda važnija od svega ostalog. Zanimljivo je da obojica mogu govoriti o istoj osobi, a zapravo govoriti o sebi, jer način na koji prosuđujemo tuđe uživanje često otkriva naš vlastiti odnos prema zadovoljstvu.
Filozofska priča o hedonizmu mnogo je ozbiljnija od slike raskošne gozbe koju danas često vezujemo uz tu riječ. Još su antički mislioci raspravljali o tome kakvu ulogu zadovoljstvo treba imati u dobrom životu. Aristip iz Kirene snažnije je naglašavao neposredne užitke, dok je Epikur, čije se ime danas paradoksalno često povezuje s raskoši, zagovarao mnogo mirniju sliku zadovoljstva. Za njega dobar život nije bio beskonačna gozba nego odsutnost nepotrebne boli i duševnog nemira, prijateljstvo, razboritost i sposobnost da čovjek razlikuje ono što mu doista treba od onoga za čim samo beskrajno trči. Već tu nastaje razlika koju smo stoljećima poslije gotovo zaboravili: uživati nije isto što i imati što više.
Od filozofije zadovoljstva do čovjeka koji se boji uživati
Naš odnos prema ugodi ne nastaje u rječniku nego mnogo ranije, često još u obitelji. Netko odrasta u kući u kojoj se dobar ručak slavio, gosti dočekivali najboljim što se imalo, nedjelja čuvala za obitelj, a boca vina otvarala zato što su za stolom ljudi koje volimo. Drugi odrasta uz poruku da se novac ne troši na gluposti, da se mora raditi dok posao nije završen, da je odmaranje gotovo znak slabosti i da se svaka stvar koja nije nužna mora posebno opravdati. Takav čovjek kasnije može imati dovoljno novca, slobodan vikend i cijeli život pred sobom, a ipak osjećati nelagodu kada sebi nešto priušti. Nije problem u tome može li platiti večeru. Problem je u tihom pitanju koje nosi u sebi: smijem li?

Tu hedonizam prestaje biti priča o restoranima i postaje psihološka priča. Postoje ljudi koji osjećaju krivnju kada ne rade ništa, ljudi kojima je teško primiti zadovoljstvo bez opravdanja i ljudi koji sebi dopuštaju lijepo tek nakon što procijene da su ga dovoljno „zaslužili“. Nasuprot njima stoje oni koji život ne promatraju kao beskonačno odgađanje: neće čekati mirovinu da prvi put odu tamo gdje žele, neće čuvati najbolji servis za goste koji možda nikada neće doći niti bocu vina desetljećima premještati iz ormara u ormar čekajući savršenu priliku. Za njih je činjenica da su ljudi koje vole večeras za istim stolom već dovoljno posebna prilika.
Psihologija pritom pokazuje koliko je naš odnos prema zadovoljstvu složeniji od popularne priče o „dopaminu, hormonu sreće“. Dopamin nije jednostavan gumb koji pritisnemo čokoladom, kupnjom ili čašom vina pa postanemo sretni. Važan je u sustavima motivacije, očekivanja i učenja povezanog s nagradom, dok osjećaj ugode nastaje kroz složenije moždane procese. Još je važnija činjenica da se čovjek na ugodne okolnosti nevjerojatno brzo navikava. Psihologija to opisuje pojmom hedonističke prilagodbe: ono što je jučer bilo ostvarenje sna sutra može postati obična svakodnevica.
Sjetimo se prvog dana u automobilu koji smo dugo željeli. Primjećujemo svaki detalj, miris unutrašnjosti, položaj sjedala, zvuk zatvaranja vrata i način na koji motor odgovara na gas. Nekoliko mjeseci poslije ulazimo u isti automobil dok odgovaramo na poruku i jedva ga primjećujemo. Isto se događa s novim stanom, većom plaćom, skupim satom, restoranom koji nam je nekada bio poseban ili hotelom o kojem smo sanjali. Čovjek je fantastično sposoban naviknuti se na bolje. Upravo zato posjedovanje i uživanje nisu ista stvar.
U psihologiji postoji i izraz savoring, koji se odnosi na sposobnost da pozitivno iskustvo svjesno primijetimo, cijenimo i na neki način produljimo. To je možda jedan od najboljih suvremenih ključeva za razumijevanje zdravog hedonizma. Nije presudno koliko je nešto koštalo, nego jesmo li uopće bili prisutni dok nam se događalo. Čovjek može sjediti u restoranu s Michelinovom zvjezdicom i pola večeri provesti gledajući poslovnu poštu, dok netko drugi može na balkonu jesti kruh, sir i rajčicu, razgovarati s osobom koju voli i godinama pamtiti upravo tu večer. Novac među njima može napraviti golemu razliku u mogućnostima, ali ne može garantirati razliku u doživljaju.
Hrana, vino, cigara, automobil – ili nešto sasvim drugo
Kada govorimo o hedonizmu, hrana se gotovo sama nameće jer je uživanje u njoj starije od restorana, gastronomskih vodiča i društvenih mreža. Hrana nikada nije bila samo kalorija potrebna da tijelo nastavi raditi. Oko nje su se okupljale obitelji, sklapala prijateljstva, slavila rođenja i vjenčanja, oplakivali ljudi koji su otišli i čuvale uspomene na krajeve iz kojih smo potekli. Ponekad nas miris jela vrati desetljećima unatrag brže nego fotografija. Zato hedonist ne mora tražiti kavijar, tartufe ili najskuplji komad mesa. Njegov najveći gastronomski užitak može biti sarma kakvu je radila majka, kruh još topao iz pećnice, riba pojedena uz more ili štrudla koja okusom pogodi upravo onu uspomenu za koju nismo ni znali da je još nosimo.
Vino otvara sličan svijet. Onome tko ga ne voli boca je samo boca, a čovjek koji u njemu uživa govori o sorti, zemlji, godini, mirisu, temperaturi, čaši i hrani uz koju ga pije. Isto vrijedi za viski, konjak, rum ili kavu. Užitak nije samo u sadržaju nego u ritualu, iščekivanju i društvu. S cigarom je taj ritual još očitiji: nekome predstavlja vrijeme koje je namjerno usporio, razgovor koji neće završiti za pet minuta ili sat koji je odlučio uzeti samo za sebe. Naravno, ritual ne briše zdravstvene posljedice duhana, baš kao što gastronomska kultura ne briše rizike pretjerivanja s alkoholom. Upravo tu mora ostati jasna granica između hedonizma i ovisnosti. Dok čovjek bira zadovoljstvo, ono može biti dio njegova života; kada zadovoljstvo počne birati umjesto njega, priča je sasvim drugačija.
Automobili možda najbolje pokazuju koliko je hedonizam osoban. Za jednog čovjeka automobil je predmet koji treba pouzdano prevesti obitelj od jedne točke do druge i ništa više. Za drugoga počinje prije nego što je automobil krenuo: u zvuku otključavanja, načinu na koji sjedne za volan, položaju ruku, mirisu kože, reakciji motora i cesti kojom nije morao proći, ali ju je izabrao jer voli voziti. Takav užitak ne počinje s Ferrarijem niti završava s Porscheom. Netko može voljeti dvadeset godina star Mini više nego što drugi voli automobil vrijedan dvjesto tisuća eura. Jedan poznaje svaki njegov zvuk i sam ga nedjeljom pere, dok drugi mijenja luksuzne automobile čim prestanu izazivati reakciju okoline. Obojica imaju automobil; samo jedan možda u njemu stvarno uživa.

Isto vrijedi za gotovo sve što ljudi nazivaju hedonizmom. Nekome je to hotel s pet zvjezdica, a drugome šator uz jezero. Netko će potrošiti tisuće eura na putovanje, dok će drugi sjesti u automobil i otići stotinu kilometara do mjesta na kojem nikada nije bio. Nekome je užitak opera u Beču, nekome tambura u slavonskom dvorištu, nekome jazz u malom zadimljenom baru, a nekome potpuna tišina. Netko voli satove, netko cipele, netko fotografiju, more, vrt, ribolov, kuhanje ili knjigu koju nitko drugi ne razumije. Seksualnost i dodir također pripadaju ljudskom iskustvu zadovoljstva, ali ni tu intenzitet nije isto što i kvaliteta. Bliskost može biti duboki hedonistički doživljaj upravo zato što uključuje povjerenje, sigurnost i prisutnost druge osobe, a ne samo fizičku stimulaciju.
Zašto se jedni hedonista zgražavaju, a drugi mu zavide
Društvo ima neobičan odnos prema ljudima koji otvoreno kažu da vole uživati. Ako netko radi dvanaest sati dnevno, često ćemo ga opisati kao vrijednog čak i kada mu posao uništava zdravlje i obitelj. Ako isti čovjek kaže da je u petak zatvorio računalo, otišao na ručak koji je trajao tri sata i potrošio više nego što je bilo potrebno jer mu je bilo lijepo, odjednom se otvara pitanje pretjerivanja. U pozadini toga leže kultura, odgoj, religijska tradicija, iskustvo oskudice, ali ponekad i obična zavist. Tuđe uživanje posebno nas može iritirati kada sebi isto ne dopuštamo.
S druge strane, postoji i hedonizam koji je postao predstava. Društvene mreže stvorile su čudan oblik uživanja kojemu je publika gotovo potrebna da bi bilo stvarno. Večera više nije potpuna dok je netko nije fotografirao, hotel nije dovoljno lijep ako drugi ne znaju gdje smo, automobil nije samo automobil nego dokaz statusa, a putovanje ponekad postaje proizvodnja sadržaja o putovanju. U takvom svijetu lako je pobrkati zadovoljstvo s potvrdom. Čovjek misli da uživa u predmetu, a možda zapravo uživa u reakciji koju predmet izaziva kod drugih. To ne znači da luksuz nije stvaran užitak; može biti. Problem nastaje kada bez publike prestaje imati smisla.
Upravo zato najzanimljiviji hedonisti često uopće ne izgledaju onako kako zamišljamo. To može biti žena koja subotom kupi cvijeće iako će za nekoliko dana uvenuti, čovjek koji ustane prije zore zbog pecanja i vrati se bez ijedne ribe, baka koja potroši pola dana na kolač koji će obitelj pojesti za dvadeset minuta ili netko tko vozi pedeset kilometara jer u jednom malom mjestu rade jelo kakvo voli. Njihovo zadovoljstvo nema tržišnu vrijednost koju je lako izmjeriti. Ono postoji zato što je njima važno.
Možda pravi luksuz počinje tek kada shvatimo da vrijeme nema cijenu
Najveća zabluda o hedonizmu ipak ostaje uvjerenje da je rezerviran za bogate. Novac nesumnjivo širi prostor mogućega. Lakše je putovati kada ne morate računati svaki euro, lakše je istraživati gastronomiju kada možete platiti skupe restorane, a ljubav prema automobilima postaje jednostavnija kada si možete priuštiti automobil o kojem sanjate. Romantizirati siromaštvo bilo bi jednako pogrešno kao demonizirati bogatstvo. Financijska sigurnost uklanja mnoge brige i može čovjeku omogućiti iskustva koja bez novca jednostavno nisu dostupna.
Ali postoji jedna stvar koju novac ne može učiniti: ne može natjerati čovjeka da osjeti zadovoljstvo. Može kupiti bocu od tisuću eura, ali ne i društvo s kojim će ta boca imati smisla. Može kupiti najskuplji krevet, ali ne i miran san. Može kupiti automobil iz snova, ali ne i ljubav prema vožnji. Može platiti mjesec dana u najljepšem hotelu, ali ne može jamčiti da čovjek neće cijelo vrijeme razmišljati o poslu koji je ostavio kod kuće. Sposobnost uživanja nije financijska kategorija.

Možda se zato i naš hedonizam mijenja kako starimo. U jednom razdoblju života luksuz može biti noć koja traje do jutra, glazba, gužva, brz automobil i avionska karta kupljena bez plana. Godinama poslije isti čovjek može shvatiti da mu je nevjerojatan luksuz kada mu telefon ne zvoni, kada kavu uspije popiti dok je još vruća, kada za ručak ima dva sata umjesto dvadeset minuta ili kada može sjediti s osobom koju voli bez potrebe da tišinu nečim popuni. Nije nužno postao manje hedonist. Možda je samo postao bolji u prepoznavanju onoga što mu doista pruža zadovoljstvo.
U tome se možda nalazi i granica između hedonizma i pohlepe. Pohlepa gotovo uvijek gleda prema sljedećem: većem, skupljem, novijem i prestižnijem. Zdravo uživanje ima sposobnost zastati. Ono može pogledati ono što već postoji i reći da je za ovaj trenutak dovoljno. Čovjek koji to može možda je bogat na način koji nema mnogo veze sa stanjem njegova računa.
I zato se na kraju vraćamo onom zamišljenom stolu s početka priče. Možda na njemu jest skupo vino, možda je poslije večere pripremljena dobra cigara, a pred kućom automobil koji bi mnogi poželjeli. Ali jednako tako na tom stolu mogu biti domaći kruh, sir, rajčica i boca koju je netko kupio za deset eura. Hedonizam se ne odlučuje na računu koji konobar donese na kraju večeri. Odlučuje se u tome je li čovjek koji je za tim stolom sjedio uopće primijetio okus hrane, osobu preko puta sebe, glazbu u pozadini, večer koja prolazi i činjenicu da se taj isti trenutak više nikada neće ponoviti.
Možda je zato pravo pitanje manje glamurozno nego što smo očekivali. Ne trebamo se pitati jesmo li dovoljno bogati da budemo hedonisti, niti trebamo li se te riječi sramiti. Vrijedi se pitati nešto mnogo jednostavnije: kada nam život ponudi nešto dobro, znamo li još uvijek dovoljno usporiti da to prepoznamo? Ako znamo, onda je moguće da je najveći luksuz već tu. Ne u onome što ćemo jednom kupiti, nego u sposobnosti da osjetimo ono što nam se upravo događa.
Discover more from TV Wien / TV Beč
Subscribe to get the latest posts sent to your email.

You must be logged in to post a comment.