Ljudi ne žele rat. Kako ih onda uvjere da ga prihvate?

Bilo je to 18. travnja 1946. godine. Drugi svjetski rat bio je završen, nacistička Njemačka poražena, europski gradovi razoreni, a razmjeri zločina režima kojem je Göring pripadao već su izlazili pred oči javnosti. U Nürnbergu su se vodeći ljudi nacističkog sustava suočavali sa sudom, a američki psiholog Gustave M. Gilbert razgovarao je s optuženicima i bilježio njihove reakcije, razmišljanja i pokušaje objašnjenja onoga što se dogodilo. U jednom od tih razgovora Göring je govorio o ratu i načinu na koji se stanovništvo može pridobiti za politiku koju obični ljudi možda sami nikada ne bi izabrali.

„Naravno da ljudi ne žele rat… Ali politiku određuju vođe i ljude je uvijek jednostavno povesti za njima.“

Hermann Göring, Nürnberg, 18. travnja 1946.

U nastavku razgovora opisao je mehanizam koji je možda važniji od same rečenice. Ako ljude uvjerite da su napadnuti, rekao je u bitnome, a one koji se protive ratnom smjeru optužite da su slabi, nepatriotski nastrojeni ili da izlažu zemlju opasnosti, društvo se može povesti gotovo neovisno o političkom sustavu u kojem živi. Tu treba odmah povući jasnu granicu: Göringove riječi nisu filozofska mudrost, niti čovjek njegove biografije zaslužuje pretvaranje u nekakvog pronicljivog učitelja ljudske prirode. Naprotiv, one su vrijedne upravo zato što dolaze iz sustava koji je manipulaciju strahom, propagandom, osjećajem kolektivne ugroženosti i dehumanizacijom pretvorio u političku praksu.

I tu počinje pitanje koje nije ugodno. Koliko se mehanizam promijenio, a koliko su se promijenili samo alati kojima se služi?

Strah je najkraći put od pitanja do poslušnosti

Većina ljudi ne želi rat. To nije romantična pretpostavka, nego jednostavna ljudska činjenica. Ljudi žele živjeti, raditi, podizati djecu, planirati sutra, otići na odmor, vratiti se kući, biti s obitelji i vjerovati da će se ujutro probuditi u svijetu koji je barem približno isti kao onaj u kojem su legli. Rat sve to ruši. On ne dolazi kao televizijska karta s obojenim strelicama i analizom fronta, nego kao strah za nekoga tko je ostao na drugoj strani telefona, kao sirena usred noći, kao zatvorena škola, prazna kuća ili vijest da se čovjek više neće vratiti.

Upravo zato društvo koje treba uvjeriti da prihvati rat ili neku drugu veliku žrtvu najprije mora početi drukčije osjećati vlastitu stvarnost. Nije dovoljno ljudima reći da je određena politika poželjna. Moraju povjerovati da je nužna. A između „poželjno“ i „nužno“ najčešće stoji strah. Kada se čovjek osjeti ugroženim, njegov prag tolerancije prema mjerama koje bi u mirnom vremenu smatrao neprihvatljivima može se dramatično promijeniti. Ono što bi jučer bilo ograničenje slobode sutra postaje zaštita. Ono što je jučer izgledalo kao pretjerivanje sutra se predstavlja kao odgovornost. A onaj tko pita je li baš svaka mjera potrebna lako dobiva etiketu čovjeka koji „ne razumije ozbiljnost situacije“.

Pritom je važno ne upasti u drugu krajnost. Stvarne prijetnje postoje. Države napadaju druge države, terorizam postoji, ratovi nisu medijski izum, a povijest poznaje bezbroj trenutaka u kojima je obrana bila nužna. Kritičko razmišljanje ne znači automatsko poricanje svake opasnosti. Upravo suprotno: ono znači pokušaj razlikovanja stvarne prijetnje od politički proizvedenog osjećaja prijetnje, a ta razlika ponekad određuje hoće li građanin donositi odluke kao slobodan čovjek ili kao netko tko je preplašen dovoljno da prihvati gotovo sve.

Najopasniji trenutak ne nastaje kada vlast traži podršku. Svaka vlast to radi. Nastaje kada se podrška određenoj političkoj odluci počne predstavljati kao jedini dokaz patriotizma. Tada više nije dovoljno voljeti svoju zemlju; od građanina se očekuje da voli i konkretnu odluku onoga tko njome trenutačno upravlja. Kritika vlade postaje kritika države, neslaganje se pretvara u sumnju u lojalnost, a pitanje „zašto?“ više se ne doživljava kao normalna demokratska obveza nego kao neprijateljski čin.

A upravo tu treba stati. Država nije isto što i vlada. Vlada nije isto što i narod. Stranka nije domovina. Predsjednik, kancelar, premijer ili bilo koji politički vođa nije vlasnik patriotizma. Čovjek može iskreno voljeti zemlju u kojoj živi i istodobno misliti da njezina vlast griješi. Može podržavati obranu države, a pitati o konkretnim potezima. Može biti protiv agresije, a odbiti ratnu histeriju. Demokracija ne počiva na tome da svi vjerujemo isto, nego na tome da vlast mora podnijeti pitanje građanina koji traži objašnjenje.

Od radija i plakata do algoritma koji već zna čega se bojimo

U vrijeme kada je Göring razgovarao s Gilbertom propaganda je trebala radio, novine, filmske žurnale, govornice, plakate i organizirane političke skupove. Poruka je bila masovna i uglavnom jednaka za milijune ljudi. Današnji svijet ima mogućnost kakvu tadašnji propagandisti nisu mogli ni zamisliti: svakom čovjeku može se servirati drugačiji strah.

Društvene mreže ne poznaju samo našu dob i mjesto stanovanja. One uče na čemu se zadržavamo, što dijelimo, što nas ljuti, čega se bojimo, s kim se svađamo i koje teme u nama izazivaju najjaču reakciju. Jednome će se tako svakodnevno pokazivati sadržaj koji ga uvjerava da mu najveća opasnost dolazi od migranata, drugome sadržaj koji ga uvjerava da prijetnja dolazi od krajnje desnice, trećemu od Rusije, četvrtome od Amerike, petome od Europske unije, šestome od njezina raspada. Nitko ne mora nužno lagati u svakoj pojedinoj objavi; dovoljno je mjesecima birati samo one dijelove stvarnosti koji potvrđuju već postojeći strah.

Rezultat je paradoksalan. Ljudi žive u istoj zgradi, voze se istim tramvajem, kupuju kruh u istoj trgovini i istodobno žive u potpuno različitim političkim stvarnostima. Svaki od njih ima vlastiti tok vijesti koji mu svakodnevno potvrđuje da su baš njegovi strahovi opravdani i da druga strana ili ništa ne razumije ili namjerno radi protiv njega. U takvom svijetu propaganda više ne mora izgledati kao veliki državni plakat. Može izgledati kao sasvim običan video od trideset sekundi koji je algoritam poslao upravo osobi za koju je izračunao da će na njega reagirati.

To je možda i najveća razlika između nekadašnje i današnje manipulacije. Nekada je bilo potrebno osvojiti radio-stanicu. Danas je dovoljno osvojiti pažnju.

A pažnja je postala poslovni model.

Tu dolazimo do dijela priče koji mi novinari ne možemo prebaciti samo na političare. Mediji također znaju da strah privlači pogled. Naslov koji govori da „situacija ostaje neizvjesna“ uglavnom je slabiji od naslova koji najavljuje dramatičan preokret, katastrofu ili prijetnju. Bijes, sukob i strah proizvode klikove, a klikovi proizvode prihod, doseg i vidljivost. Zbog toga granica između informiranja i emocionalnog gurkanja publike nikada nije bila važnija.

Ponekad manipulacija ne nastaje velikom laži. Dovoljna je jedna mala promjena. „Moglo bi se dogoditi“ postane „dogodit će se“. „Stručnjaci upozoravaju na rizik“ postane „stiže katastrofa“. „Vlada razmatra“ postane „vlada uvodi“. Čitatelj možda nikada neće otvoriti tekst. Naslov je već odradio posao. U njegovoj glavi ostaje osjećaj, a osjećaj je često trajniji od ispravka objavljenog nekoliko sati poslije.

I zato odgovornost nije apstraktna. I mi na TV Wien svaki put kada biramo naslov odlučujemo samo privlačimo li pozornost ili čovjeku pošteno predstavljamo ono što znamo. Nijedan medij nije imun na pritisak klikova, konkurencije i brzine. Upravo zato urednik povremeno mora sebi postaviti neugodno pitanje: pomažem li čitatelju da razumije što se dogodilo ili samo pokušavam izazvati dovoljno snažnu emociju da otvori članak? Ako to pitanje prestanemo postavljati, lako postajemo dio istog stroja koji ćemo poslije kritizirati.

Najveća pobjeda propagande možda je trenutak kada više ne želimo provjeravati

Propaganda nije potpuno pobijedila onda kada čovjek jednom povjeruje u laž. Ljudi griješe, mediji griješe, političari griješe i svi možemo biti prevareni. Mnogo je ozbiljnije kada prestanemo željeti provjeriti ono što nam odgovara. Kada vijest prihvatimo samo zato što potvrđuje ono što već mislimo, a istu pogrešku kod „naših“ opravdamo zato što su „njihovi“ navodno gori, tada više nije potreban posebno sofisticiran sustav manipulacije. Sami počinjemo obavljati njegov posao.

Upravo je to vidljivo svaki dan. Ljudi koji inače zahtijevaju dokaze dijele neprovjerenu tvrdnju čim ona ide u korist njihova političkog tabora. Oni koji s pravom osuđuju propagandu protivnika ne primjećuju propagandu vlastite strane. Zločin se počinje mjeriti zastavom počinitelja, civil nacionalnošću, a istina korisnošću. Jednom kada dođemo do te točke, činjenice više nisu zajedničko mjesto rasprave nego samo streljivo.

Zato ovaj razgovor iz 1946. ne treba koristiti za jeftino proglašavanje svakog današnjeg političara novim nacistom. To bi bilo i povijesno nepošteno i intelektualno lijeno. Današnja Austrija, Hrvatska, Njemačka ili druge europske demokracije nisu nacistička Njemačka. Postoje višestranački izbori, oporba, sudovi, institucije, mediji i mogućnost da se vlast javno kritizira. Upravo zato te mehanizme treba braniti od navike da ih počnemo smatrati nepotrebnima kada nam njihov rezultat ne odgovara.

Demokracija nije sustav u kojem manipulacija ne postoji. Takav sustav nikada nije postojao. Demokracija je sustav koji građaninu daje alate da manipulaciju prepozna, ospori i kazni. Ali alat koji se ne koristi ne vrijedi mnogo. Sloboda medija malo znači ako publika želi samo medij koji potvrđuje njezino mišljenje. Sloboda govora malo znači ako čovjeka koji postavi neugodno pitanje odmah pokušavamo ušutkati etiketom. Izbori malo znače ako građanin odluku donosi isključivo na temelju straha koji mu je netko mjesecima pažljivo hranio.

Možda zato najvažnije pitanje nije zvuči li Göringov opis poznato. To je prelagano pitanje, jer će gotovo svatko u njemu odmah prepoznati političku stranu koju ne voli. Mnogo je teže pitati se djeluje li isti mehanizam i na mene. Jesam li provjerio priču koju sam upravo podijelio? Jesam li pročitao izvor koji ne potvrđuje moj stav? Bih li istu stvar osudio kada bi je učinio političar kojemu vjerujem? Mogu li priznati da osoba s kojom se duboko ne slažem ipak u nečemu može biti u pravu?

Tu počinje stvarna obrana od propagande. Ne u uvjerenju da smo mi dovoljno pametni da nas nitko ne može manipulirati, nego upravo u suprotnom priznanju: može. Svatko od nas ima svoje strahove, svoje slabosti, svoje političke simpatije, svoje predrasude i ljude kojima lakše vjeruje. Onaj tko ih dovoljno dobro poznaje već ima kartu puta prema našoj pažnji.

Osamdeset godina nakon Nürnberga tehnologija se promijenila gotovo do neprepoznatljivosti. Čovjek mnogo manje. Još uvijek želi pripadati, želi se osjećati sigurnim, želi vjerovati da je njegov svijet pod kontrolom i reagira kada mu netko kaže da je sve ono što voli ugroženo. Upravo zato nijedno društvo nema pravo vjerovati da je trajno cijepljeno protiv propagande samo zato što poznaje povijest.

Povijest ne štiti automatski one koji su je pročitali. Ona samo ostavlja upozorenja.

Jedno od njih ostalo je zapisano u razgovoru čovjeka koji je pripadao režimu kojem se nikada više ne smije dopustiti da se ponovi. Ne trebamo od Göringa učiti kako misliti. Trebamo iz onoga što je opisao razumjeti koliko je opasno kada prestanemo misliti.

Jer čovjek koji pita zašto neka odluka mora biti donesena nije automatski izdajnik. Čovjek koji traži dokaze nije neprijatelj države. Čovjek koji želi mir nije nužno kukavica, baš kao što onaj koji smatra da se zemlja mora braniti nije automatski ratni huškač. Društvo postaje opasno tek kada više nema prostora za takve razlike i kada od svakoga traži da izabere jednu od dvije unaprijed ponuđene etikete.

Slobodan čovjek, na kraju, nije onaj koji nikome ne vjeruje. Takav život vrlo brzo postaje paranoja. Slobodan čovjek je onaj koji zna da povjerenje ne znači predaju vlastitog razuma. On može vjerovati institucijama i ipak ih kontrolirati, poštovati državu i kritizirati vladu, voljeti domovinu i odbiti da mu netko određuje što mora misliti da bi dokazao tu ljubav.

I možda upravo tu leži jedina pouka koju iz tog neugodnog razgovora iz 1946. vrijedi ponijeti u 2026. godinu. Ne u strahu da će se povijest ponoviti identično, jer nikada se ne ponavlja potpuno isto, nego u svijesti da ljudske slabosti na kojima je propaganda nekada gradila svoju moć nisu nestale.

Promijenili smo tehnologiju. Promijenili smo medije. Promijenili smo političke sustave, granice i načine komunikacije. Ali još uvijek se bojimo za ljude koje volimo, još uvijek želimo pripadati i još uvijek smo spremni povjerovati onome tko nam obeća sigurnost.

Zato možda najveći čin građanske odgovornosti nije govoriti najglasnije. Nije biti posljednji koji će popustiti u internetskoj svađi niti prvi podijeliti vijest koja potvrđuje ono što već mislimo. Ponekad je mnogo važnije napraviti nešto manje spektakularno: zastati, otvoriti još jedan izvor, pročitati cijeli tekst i pitati se tko želi da se upravo sada bojimo i zašto.

Tek tada mišljenje ponovno postaje naše.