Bašćanska ploča mogla je nestati zauvijek: priča o ljudima koji su sačuvali kameni trag hrvatskog imena
Stoljećima su ljudi hodali preko kamena u podu male crkve sv. Lucije u Jurandvoru ne znajući da pod njihovim nogama leži jedan od najvažnijih spomenika hrvatske pismenosti. Sve se promijenilo 15. rujna 1851., kada je mladi bogoslov Petar Dorčić pogledao taj kamen drugačijim očima.

Neke velike povijesne priče počinju kraljevima, ratovima i palačama. Ova počinje kamenom po kojem se hodalo. U maloj crkvi svete Lucije u Jurandvoru kraj Baške na otoku Krku golema vapnenačka ploča stoljećima je bila dio poda. Bila je izlizana, oštećena i naizgled tek još jedan komad stare crkve. A onda je 15. rujna 1851. mladi bogoslov Petar Dorčić na njoj prepoznao nešto što će promijeniti razumijevanje najranije hrvatske pisane povijesti. Pred njim nije bio običan kamen. Pred njim je stajalo gotovo osam stoljeća staro svjedočanstvo o jeziku, pismenosti, kralju Zvonimiru i hrvatskom imenu.
vrijeme nastanka Bašćanske ploče
Petar Dorčić upozorava na ploču
ploča prenesena na čuvanje u Zagreb
Kamen preko kojeg su generacije prelazile
Bašćanska ploča nije nastala kao podna ploča. Oko 1100. godine bila je dio crkvene pregrade, odnosno lijevi plutej koji je u crkvi sv. Lucije odvajao prostor svetišta od prostora za vjernike. Tek poslije završila je položena u pod.
Upravo joj je ta nova uloga gotovo presudila. Hodanje, vlaga, sol i vrijeme ostavili su trag na vapnencu i na glagoljičnim slovima uklesanima u njegovu površinu. Ploča je pucala, trošila se i gubila dijelove zapisa koji danas više nisu potpuno čitljivi.
A riječ je o golemom kamenu. Bašćanska ploča široka je gotovo dva metra, visoka približno jedan metar i teška oko 800 kilograma. Na njezinoj površini nalazi se trinaest redaka glagoljičnog teksta.
Stoljećima je taj zapis bio ondje. Vidljiv, a zapravo skriven. Trebao je netko zastati i shvatiti da kamen ispod nogu govori.
Bašćanska ploča nije pronađena zakopana duboko u zemlji. Bila je pred očima ljudi. Tajna nije bila u tome gdje se nalazi, nego u tome da netko prepozna što na njoj piše.
Petar Dorčić nije tada bio župnik – bio je mladi bogoslov
U popularnim tekstovima često se može pročitati da je Bašćansku ploču pronašao „svećenik Petar Dorčić“. No Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti navodi preciznije: Dorčić je 1851. bio bogoslov, a tek je kasnije postao župnik u Baški.
Upravo je on prvi skrenuo pozornost na ploču i time otvorio vrata desetljećima proučavanja. Nakon njega njome su se bavila neka od najvažnijih imena hrvatske historiografije, filologije i glagoljaštva – Ivan Kukuljević Sakcinski, Ivan Črnčić, Franjo Rački, Vatroslav Jagić, Stjepan Ivšić, Vjekoslav Štefanić, Branko Fučić i brojni drugi.
Čitanje nije bilo jednostavno. Stoljeća korištenja ploče u podu učinila su svoje. Pojedini dijelovi teksta izlizani su ili oštećeni, pa su se tumačenja postupno dopunjavala i ispravljala.
Ono što je Dorčić pokrenuo toga rujanskog dana 1851. tako nije bilo samo „otkriće“ predmeta. Bio je to početak dugog procesa u kojem će kamen iz male crkve na Krku postati jedan od temeljnih dokumenata hrvatske kulturne povijesti.
U kamenu se pojavljuje hrvatsko ime
Razlog zbog kojeg Bašćanska ploča ima tako posebno mjesto mnogo je veći od njezine starosti.
Natpis govori o darovanju zemlje benediktinskom samostanu koje je učinio hrvatski kralj Dmitar Zvonimir. U njemu se Zvonimir navodi kao hrvatski kralj, a upravo se u tom zapisu hrvatsko nacionalno ime prvi put pojavljuje na hrvatskom jeziku u tituli vladara.
Zato ploča istodobno pripada povijesti jezika, književnosti, države, Crkve i hrvatske glagoljaške tradicije.
Njezina vrijednost nije u jednoj jedinoj rečenici. Ona pokazuje da je oko 1100. godine postojao kulturni prostor u kojem se velika pravna i povijesna stvar – kraljevo darovanje zemlje – mogla zabilježiti glagoljicom i jezikom koji pripada hrvatskoj jezičnoj povijesti.
Prije gotovo devet stoljeća netko je u kamen uklesao kralja Zvonimira i hrvatsko ime. Stoljećima poslije taj je kamen završio pod nogama ljudi – ali zapis je preživio.
Spomenik je pronađen, ali opasnost nije završila
Otkrivanje vrijednosti ploče nije automatski značilo i njezino spašavanje. Naprotiv, stanje kamena nastavilo se pogoršavati.
Tijekom desetljeća pokušavalo ju se zaštititi. Premještana je iz poda, učvršćivana, stavljana u zaštitnu vitrinu. Međutim, vlaga i sol nastavile su djelovati na vapnenac.
Početkom 20. stoljeća postajalo je sve jasnije da crkva sv. Lucije više nije dovoljno sigurno mjesto za trajno čuvanje tako vrijednog i osjetljivog spomenika.
Upravo tu dolazimo do drugog dijela priče koji je tijekom vremena dobio gotovo filmske obrise.
Priča o skrivanju – između svjedočanstva i povijesno potvrđenih činjenica
U pojedinim kasnijim zapisima pojavljuje se dramatična priča prema kojoj su mještani, bojeći se za sudbinu Bašćanske ploče u vrijeme Kraljevine Jugoslavije, spomenik navodno sakrili i mjesto njegova skrivanja povjerili svećeniku i znanstveniku Dragutinu Kniewaldu.
Priča je desetljećima prenošena kao svjedočanstvo o ljudima koji su bili spremni zaštititi ploču od mogućeg nestanka. Međutim, kada se povijest rekonstruira prema službenoj dokumentaciji Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, potrebno je napraviti važnu razliku.
HAZU kao neposredni razlog premještanja ploče navodi njezino propadanje i činjenicu da crkva sv. Lucije više nije pružala odgovarajuće uvjete za čuvanje. Zato priču o tajnom skrivanju ne treba predstavljati kao jednako čvrsto dokumentiranu činjenicu kao datum i način službenog prijenosa.
Ono što jest pouzdano dokumentirano dovoljno je dramatično samo po sebi.
U zoru 30. kolovoza 1934.
Hrvatska akademija bilježi vrlo konkretan trenutak. U zoru 30. kolovoza 1934. Bašćansku ploču na Krku preuzeli su dvojica ljudi.
Jezikoslovac Stjepan Ivšić učinio je to u ime tadašnje Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, dok je liturgičar i povjesničar umjetnosti Dragutin Kniewald nastupao u ime Konzervatorskog ureda.
Ploča je krenula prema Zagrebu.
Nije se radilo samo o preseljenju muzejskog predmeta. Cilj je bio zaustaviti propadanje kamena koji je već stoljećima trpio vlagu, sol, fizička oštećenja i promjene uvjeta u crkvi.
U Zagrebu je ploča podvrgnuta postupcima čišćenja i konzerviranja te je dobila mjesto u palači Akademije.
Tamo se original čuva i danas. U crkvi sv. Lucije u Jurandvoru nalazi se replika.
Godine 1851. trebalo je prepoznati što taj kamen znači. Godine 1934. trebalo je donijeti odluku da ga se fizički spasi. Bez jednog od ta dva trenutka danas bismo možda imali samo priču o spomeniku koji je nekada postojao.
Nije to samo kamen star devet stoljeća
Bašćansku ploču lako je pretvoriti u školsku lekciju: godina, glagoljica, Zvonimir, Jurandvor. Nekoliko pojmova koje treba zapamtiti za ispit.
Ali kada se iza tih pojmova pogleda stvarna priča, njezino značenje postaje mnogo snažnije.
Netko je prije otprilike devet stoljeća u bijeli vapnenac uklesao tekst. Crkva se tijekom vremena mijenjala. Ploča je izgubila izvornu funkciju i završila u podu. Generacije su preko nje hodale. Slova su se trošila. Kamen je pucao.
Onda je jedan mladi bogoslov zastao.
Nakon njega dolazili su povjesničari, filolozi, konzervatori, svećenici i akademici. Jedni su pokušavali pročitati ono što je uklesano. Drugi su pokušavali razumjeti što zapis znači. Treći su pokušavali spriječiti da sam kamen nestane.
Zbog toga Bašćanska ploča nije samo priča o srednjem vijeku. Ona je i priča o ljudima 19. i 20. stoljeća koji su shvatili da kulturna baština ne preživljava sama od sebe.
Od Jurandvora do identiteta cijele zemlje
Danas je teško pronaći hrvatski udžbenik povijesti ili jezika u kojem nema Bašćanske ploče. Njezina glagoljična slova postala su gotovo vizualni simbol najstarije hrvatske pisane baštine.
No možda je upravo 15. rujna dobar trenutak da je ponovno pogledamo ne kao fotografiju iz udžbenika nego kao stvarni predmet koji je mogao biti nepovratno izgubljen.
Petar Dorčić 1851. nije mogao znati koliko će generacija poslije njega učiti o kamenu koji je primijetio u podu male otočne crkve. Ivšić i Kniewald 1934. nisu mogli znati kako će ploča izgledati u hrvatskoj kolektivnoj memoriji gotovo stoljeće poslije njih.
Znali su samo da je vrijedna i da je treba sačuvati.
Ponekad je upravo to dovoljno da povijest preživi.
Zoran / TV Wien
Die Tafel von Baška hätte für immer verloren gehen können: Die Geschichte der Menschen, die eine steinerne Spur des kroatischen Namens bewahrten
Jahrhundertelang gingen Menschen in der kleinen Kirche der heiligen Lucia in Jurandvor über einen Stein, ohne zu wissen, dass unter ihren Füßen eines der bedeutendsten Denkmäler der frühen kroatischen Schriftkultur lag. Das änderte sich am 15. September 1851, als der junge Theologiestudent Petar Dorčić diesen Stein mit anderen Augen betrachtete.

Manche großen historischen Geschichten beginnen mit Königen, Kriegen und Palästen. Diese beginnt mit einem Stein, über den Menschen gingen. In der kleinen Kirche der heiligen Lucia in Jurandvor bei Baška auf der Insel Krk lag eine mächtige Kalksteinplatte jahrhundertelang im Fußboden. Abgenutzt, beschädigt und scheinbar nur ein weiteres Stück einer alten Kirche. Am 15. September 1851 erkannte der junge Theologiestudent Petar Dorčić darauf jedoch etwas, das unser Verständnis der frühen kroatischen Schriftgeschichte verändern sollte. Vor ihm lag kein gewöhnlicher Stein, sondern ein fast acht Jahrhunderte altes Zeugnis von Sprache, Schrift, König Zvonimir und dem kroatischen Namen.
Entstehungszeit der Tafel von Baška
Petar Dorčić macht auf die Tafel aufmerksam
Überführung zur Bewahrung nach Zagreb
Ein Stein, über den Generationen hinweg gingen
Die Tafel von Baška war ursprünglich kein Bodenstein. Um das Jahr 1100 bildete sie einen Teil der Kirchenschranke von St. Lucia. Als linker Pluteus trennte sie den Bereich des Altarraums vom Raum der Gläubigen.
Erst später wurde sie in den Fußboden eingesetzt. Diese Verwendung hinterließ schwere Spuren. Feuchtigkeit, Salz, jahrhundertelange Abnutzung und mechanische Schäden setzten sowohl dem Kalkstein als auch den eingemeißelten glagolitischen Zeichen zu.
Dabei handelt es sich um einen beeindruckenden Stein: Die Platte ist fast zwei Meter breit, rund einen Meter hoch und wiegt ungefähr 800 Kilogramm. Der Text erstreckt sich über dreizehn Zeilen.
Jahrhundertelang lag die Inschrift dort – sichtbar und gleichzeitig verborgen. Es brauchte jemanden, der stehen blieb und erkannte, dass dieser Stein etwas zu erzählen hatte.
Die Tafel von Baška wurde nicht tief unter der Erde ausgegraben. Sie lag vor den Augen der Menschen. Das Geheimnis bestand darin, zu erkennen, was auf ihr geschrieben stand.
Petar Dorčić war damals noch kein Pfarrer
In populären Darstellungen wird häufig vom „Priester Petar Dorčić“ gesprochen. Die Kroatische Akademie der Wissenschaften und Künste beschreibt die Situation präziser: 1851 war Dorčić Theologiestudent. Erst später wurde er Pfarrer in Baška.
Er war derjenige, der erstmals auf die Bedeutung der Platte aufmerksam machte. Damit begann eine jahrzehntelange wissenschaftliche Auseinandersetzung, an der zahlreiche bedeutende kroatische Historiker, Philologen und Glagoliza-Forscher beteiligt waren.
Zu ihnen gehörten Ivan Kukuljević Sakcinski, Ivan Črnčić, Franjo Rački, Vatroslav Jagić, Stjepan Ivšić, Vjekoslav Štefanić und Branko Fučić.
Das Lesen des Textes war schwierig. Viele Zeichen waren durch die jahrhundertelange Nutzung und Beschädigung kaum noch erkennbar. Deshalb wurde die Interpretation der Inschrift über Generationen hinweg ergänzt und korrigiert.
Der kroatische Name im Stein
Die außergewöhnliche Bedeutung der Tafel liegt nicht allein in ihrem Alter.
Die Inschrift berichtet von einer Landschenkung des kroatischen Königs Dmitar Zvonimir an ein Benediktinerkloster. In diesem Zusammenhang erscheint Zvonimir als kroatischer König. Nach Angaben der Kroatischen Akademie wird in dieser Herrscherbezeichnung der kroatische nationale Name erstmals in kroatischer Sprache erwähnt.
Deshalb gehört die Tafel gleichzeitig zur Geschichte der kroatischen Sprache, Literatur, Staatlichkeit, Kirche und glagolitischen Schriftkultur.
Sie dokumentiert eine Welt, in der um 1100 ein rechtlich und historisch bedeutender Vorgang – die Schenkung eines Königs – in glagolitischer Schrift und in einer Sprache festgehalten werden konnte, die zur Geschichte des Kroatischen gehört.
Vor rund neun Jahrhunderten meißelte jemand König Zvonimir und den kroatischen Namen in Stein. Jahrhunderte später lag dieser Stein unter den Füßen der Menschen – doch die Botschaft überlebte.
Entdeckt bedeutete noch lange nicht gerettet
Dass die Bedeutung der Platte erkannt worden war, bedeutete keineswegs, dass sie damit bereits gerettet war.
Über Jahrzehnte wurden unterschiedliche Versuche unternommen, sie zu schützen. Die Platte wurde aus dem Boden entfernt, stabilisiert und schließlich in einer Vitrine aufbewahrt. Trotzdem setzten Feuchtigkeit und Salz dem Kalkstein weiter zu.
Im frühen 20. Jahrhundert wurde immer deutlicher, dass die Kirche von St. Lucia keine ausreichenden Bedingungen für die dauerhafte Aufbewahrung eines derart empfindlichen Denkmals bot.
Die Geschichte vom Versteck – zwischen Überlieferung und gesicherten Fakten
In späteren Erzählungen taucht eine dramatische Episode auf: Einwohner von Jurandvor sollen die Tafel während der Zeit des Königreichs Jugoslawien aus Sorge um ihre Sicherheit verborgen und das Geheimnis ihres Aufenthaltsortes dem Priester und Wissenschaftler Dragutin Kniewald anvertraut haben.
Diese Geschichte wurde später als Beispiel dafür weitergegeben, wie entschlossen die lokale Bevölkerung gewesen sei, das Denkmal vor einem möglichen Verlust zu schützen.
Die offizielle Darstellung der Kroatischen Akademie setzt jedoch einen anderen Schwerpunkt. Sie nennt den fortschreitenden Verfall des Steins und die ungeeigneten Bedingungen in St. Lucia als entscheidenden Grund für seine Überführung nach Zagreb.
Deshalb sollte die Geschichte einer geheimen Verbergung als überliefertes Zeugnis behandelt und nicht mit den eindeutig dokumentierten Ereignissen der offiziellen Überführung gleichgesetzt werden.
Im Morgengrauen des 30. August 1934
Dieser Moment ist hingegen genau dokumentiert. Im Morgengrauen des 30. August 1934 wurde die Tafel auf Krk von zwei Männern übernommen.
Der Sprachwissenschaftler Stjepan Ivšić handelte im Namen der damaligen Jugoslawischen Akademie der Wissenschaften und Künste. Der Liturgiewissenschaftler und Kunsthistoriker Dragutin Kniewald vertrat das Konservatorenamt.
Die Tafel wurde nach Zagreb gebracht.
Dabei ging es um weit mehr als um den Transport eines historischen Objekts. Ein Stein, der bereits jahrhundertelang Feuchtigkeit, Salz und mechanischen Schäden ausgesetzt gewesen war, musste konserviert werden, wenn er für kommende Generationen erhalten bleiben sollte.
In Zagreb wurde die Platte gereinigt und konservatorisch behandelt. Schließlich erhielt sie ihren Platz im Gebäude der Akademie.
Das Original befindet sich bis heute in Zagreb. In der Kirche St. Lucia in Jurandvor ist eine Replik zu sehen.
1851 musste jemand erkennen, was dieser Stein bedeutete. 1934 musste jemand entscheiden, ihn physisch zu retten. Ohne einen dieser beiden Momente hätten wir heute vielleicht nur noch die Geschichte eines Denkmals, das einmal existierte.
Mehr als ein neun Jahrhunderte alter Stein
Die Tafel von Baška lässt sich leicht auf eine Schulstunde reduzieren: Jahreszahl, Glagoliza, Zvonimir, Jurandvor. Einige Begriffe, die Schülerinnen und Schüler für eine Prüfung lernen.
Doch hinter diesen Begriffen verbirgt sich eine wesentlich stärkere Geschichte.
Vor rund neun Jahrhunderten meißelte jemand einen Text in weißen Kalkstein. Die Kirche veränderte sich. Die Platte verlor ihre ursprüngliche Funktion und wurde Teil des Bodens. Generationen gingen über sie hinweg. Buchstaben verschwanden, der Stein bekam Risse.
Dann blieb ein junger Theologiestudent stehen.
Nach ihm kamen Historiker, Philologen, Geistliche, Konservatoren und Akademiker. Die einen versuchten zu lesen, was im Stein stand. Andere wollten verstehen, was diese Worte bedeuteten. Wieder andere versuchten zu verhindern, dass der Stein selbst verloren ging.
Die Tafel von Baška ist deshalb nicht nur eine Geschichte des Mittelalters. Sie erzählt auch von Menschen des 19. und 20. Jahrhunderts, die verstanden, dass kulturelles Erbe nicht von selbst überlebt.
Von Jurandvor in das kulturelle Gedächtnis Kroatiens
Heute ist kaum ein kroatisches Schulbuch über Sprache oder Geschichte vorstellbar, in dem die Tafel von Baška nicht vorkommt. Ihre glagolitischen Zeichen sind zu einem Symbol der frühen kroatischen Schriftkultur geworden.
Der 15. September ist deshalb eine Gelegenheit, sie nicht nur als Abbildung in einem Lehrbuch zu betrachten, sondern als realen Gegenstand, der tatsächlich hätte verloren gehen können.
Petar Dorčić konnte 1851 nicht wissen, wie viele Generationen nach ihm über jenen Stein lernen würden, den er in einer kleinen Inselkirche bemerkte. Ivšić und Kniewald konnten 1934 nicht wissen, welche Stellung die Tafel fast ein Jahrhundert später im kroatischen kulturellen Gedächtnis einnehmen würde.
Sie wussten nur, dass sie wertvoll war und bewahrt werden musste.
Manchmal genügt genau das, damit Geschichte überlebt.
Zoran / TV Wien
Discover more from TV Wien / TV Beč
Subscribe to get the latest posts sent to your email.
