Prijeđi na sadržaj
BEČ · AUSTRIJA · HRVATSKA · LJUDI · PRIČE TV Wien / TV Beč Vaš prozor u Austriju. Vijesti, ljudi, priče.
TV WIEN

HRVATSKA · POVIJEST · BAŠTINA

Bašćanska ploča mogla je nestati zauvijek: priča o ljudima koji su sačuvali kameni trag hrvatskog imena

Stoljećima su ljudi hodali preko kamena u podu male crkve sv. Lucije u Jurandvoru ne znajući da pod njihovim nogama leži jedan od najvažnijih spomenika hrvatske pismenosti. Sve se promijenilo 15. rujna 1851., kada je mladi bogoslov Petar Dorčić pogledao taj kamen drugačijim očima.

Bašćanska ploča: priča o kamenu koji je mogao nestati

Neke velike povijesne priče počinju kraljevima, ratovima i palačama. Ova počinje kamenom po kojem se hodalo. U maloj crkvi svete Lucije u Jurandvoru kraj Baške na otoku Krku golema vapnenačka ploča stoljećima je bila dio poda. Bila je izlizana, oštećena i naizgled tek još jedan komad stare crkve. A onda je 15. rujna 1851. mladi bogoslov Petar Dorčić na njoj prepoznao nešto što će promijeniti razumijevanje najranije hrvatske pisane povijesti. Pred njim nije bio običan kamen. Pred njim je stajalo gotovo osam stoljeća staro svjedočanstvo o jeziku, pismenosti, kralju Zvonimiru i hrvatskom imenu.

oko 1100.
vrijeme nastanka Bašćanske ploče
15. 9. 1851.
Petar Dorčić upozorava na ploču
1934.
ploča prenesena na čuvanje u Zagreb

Kamen preko kojeg su generacije prelazile

Bašćanska ploča nije nastala kao podna ploča. Oko 1100. godine bila je dio crkvene pregrade, odnosno lijevi plutej koji je u crkvi sv. Lucije odvajao prostor svetišta od prostora za vjernike. Tek poslije završila je položena u pod.

Upravo joj je ta nova uloga gotovo presudila. Hodanje, vlaga, sol i vrijeme ostavili su trag na vapnencu i na glagoljičnim slovima uklesanima u njegovu površinu. Ploča je pucala, trošila se i gubila dijelove zapisa koji danas više nisu potpuno čitljivi.

A riječ je o golemom kamenu. Bašćanska ploča široka je gotovo dva metra, visoka približno jedan metar i teška oko 800 kilograma. Na njezinoj površini nalazi se trinaest redaka glagoljičnog teksta.

Stoljećima je taj zapis bio ondje. Vidljiv, a zapravo skriven. Trebao je netko zastati i shvatiti da kamen ispod nogu govori.

Bašćanska ploča nije pronađena zakopana duboko u zemlji. Bila je pred očima ljudi. Tajna nije bila u tome gdje se nalazi, nego u tome da netko prepozna što na njoj piše.

Petar Dorčić nije tada bio župnik – bio je mladi bogoslov

U popularnim tekstovima često se može pročitati da je Bašćansku ploču pronašao „svećenik Petar Dorčić“. No Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti navodi preciznije: Dorčić je 1851. bio bogoslov, a tek je kasnije postao župnik u Baški.

Upravo je on prvi skrenuo pozornost na ploču i time otvorio vrata desetljećima proučavanja. Nakon njega njome su se bavila neka od najvažnijih imena hrvatske historiografije, filologije i glagoljaštva – Ivan Kukuljević Sakcinski, Ivan Črnčić, Franjo Rački, Vatroslav Jagić, Stjepan Ivšić, Vjekoslav Štefanić, Branko Fučić i brojni drugi.

Čitanje nije bilo jednostavno. Stoljeća korištenja ploče u podu učinila su svoje. Pojedini dijelovi teksta izlizani su ili oštećeni, pa su se tumačenja postupno dopunjavala i ispravljala.

Ono što je Dorčić pokrenuo toga rujanskog dana 1851. tako nije bilo samo „otkriće“ predmeta. Bio je to početak dugog procesa u kojem će kamen iz male crkve na Krku postati jedan od temeljnih dokumenata hrvatske kulturne povijesti.

 

U kamenu se pojavljuje hrvatsko ime

Razlog zbog kojeg Bašćanska ploča ima tako posebno mjesto mnogo je veći od njezine starosti.

Natpis govori o darovanju zemlje benediktinskom samostanu koje je učinio hrvatski kralj Dmitar Zvonimir. U njemu se Zvonimir navodi kao hrvatski kralj, a upravo se u tom zapisu hrvatsko nacionalno ime prvi put pojavljuje na hrvatskom jeziku u tituli vladara.

Zato ploča istodobno pripada povijesti jezika, književnosti, države, Crkve i hrvatske glagoljaške tradicije.

Njezina vrijednost nije u jednoj jedinoj rečenici. Ona pokazuje da je oko 1100. godine postojao kulturni prostor u kojem se velika pravna i povijesna stvar – kraljevo darovanje zemlje – mogla zabilježiti glagoljicom i jezikom koji pripada hrvatskoj jezičnoj povijesti.

Prije gotovo devet stoljeća netko je u kamen uklesao kralja Zvonimira i hrvatsko ime. Stoljećima poslije taj je kamen završio pod nogama ljudi – ali zapis je preživio.

Spomenik je pronađen, ali opasnost nije završila

Otkrivanje vrijednosti ploče nije automatski značilo i njezino spašavanje. Naprotiv, stanje kamena nastavilo se pogoršavati.

Tijekom desetljeća pokušavalo ju se zaštititi. Premještana je iz poda, učvršćivana, stavljana u zaštitnu vitrinu. Međutim, vlaga i sol nastavile su djelovati na vapnenac.

Početkom 20. stoljeća postajalo je sve jasnije da crkva sv. Lucije više nije dovoljno sigurno mjesto za trajno čuvanje tako vrijednog i osjetljivog spomenika.

Upravo tu dolazimo do drugog dijela priče koji je tijekom vremena dobio gotovo filmske obrise.

 

Priča o skrivanju – između svjedočanstva i povijesno potvrđenih činjenica

U pojedinim kasnijim zapisima pojavljuje se dramatična priča prema kojoj su mještani, bojeći se za sudbinu Bašćanske ploče u vrijeme Kraljevine Jugoslavije, spomenik navodno sakrili i mjesto njegova skrivanja povjerili svećeniku i znanstveniku Dragutinu Kniewaldu.

Priča je desetljećima prenošena kao svjedočanstvo o ljudima koji su bili spremni zaštititi ploču od mogućeg nestanka. Međutim, kada se povijest rekonstruira prema službenoj dokumentaciji Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, potrebno je napraviti važnu razliku.

HAZU kao neposredni razlog premještanja ploče navodi njezino propadanje i činjenicu da crkva sv. Lucije više nije pružala odgovarajuće uvjete za čuvanje. Zato priču o tajnom skrivanju ne treba predstavljati kao jednako čvrsto dokumentiranu činjenicu kao datum i način službenog prijenosa.

Ono što jest pouzdano dokumentirano dovoljno je dramatično samo po sebi.

U zoru 30. kolovoza 1934.

Hrvatska akademija bilježi vrlo konkretan trenutak. U zoru 30. kolovoza 1934. Bašćansku ploču na Krku preuzeli su dvojica ljudi.

Jezikoslovac Stjepan Ivšić učinio je to u ime tadašnje Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, dok je liturgičar i povjesničar umjetnosti Dragutin Kniewald nastupao u ime Konzervatorskog ureda.

Ploča je krenula prema Zagrebu.

Nije se radilo samo o preseljenju muzejskog predmeta. Cilj je bio zaustaviti propadanje kamena koji je već stoljećima trpio vlagu, sol, fizička oštećenja i promjene uvjeta u crkvi.

U Zagrebu je ploča podvrgnuta postupcima čišćenja i konzerviranja te je dobila mjesto u palači Akademije.

Tamo se original čuva i danas. U crkvi sv. Lucije u Jurandvoru nalazi se replika.

Godine 1851. trebalo je prepoznati što taj kamen znači. Godine 1934. trebalo je donijeti odluku da ga se fizički spasi. Bez jednog od ta dva trenutka danas bismo možda imali samo priču o spomeniku koji je nekada postojao.

Nije to samo kamen star devet stoljeća

Bašćansku ploču lako je pretvoriti u školsku lekciju: godina, glagoljica, Zvonimir, Jurandvor. Nekoliko pojmova koje treba zapamtiti za ispit.

Ali kada se iza tih pojmova pogleda stvarna priča, njezino značenje postaje mnogo snažnije.

Netko je prije otprilike devet stoljeća u bijeli vapnenac uklesao tekst. Crkva se tijekom vremena mijenjala. Ploča je izgubila izvornu funkciju i završila u podu. Generacije su preko nje hodale. Slova su se trošila. Kamen je pucao.

Onda je jedan mladi bogoslov zastao.

Nakon njega dolazili su povjesničari, filolozi, konzervatori, svećenici i akademici. Jedni su pokušavali pročitati ono što je uklesano. Drugi su pokušavali razumjeti što zapis znači. Treći su pokušavali spriječiti da sam kamen nestane.

Zbog toga Bašćanska ploča nije samo priča o srednjem vijeku. Ona je i priča o ljudima 19. i 20. stoljeća koji su shvatili da kulturna baština ne preživljava sama od sebe.

Od Jurandvora do identiteta cijele zemlje

Danas je teško pronaći hrvatski udžbenik povijesti ili jezika u kojem nema Bašćanske ploče. Njezina glagoljična slova postala su gotovo vizualni simbol najstarije hrvatske pisane baštine.

No možda je upravo 15. rujna dobar trenutak da je ponovno pogledamo ne kao fotografiju iz udžbenika nego kao stvarni predmet koji je mogao biti nepovratno izgubljen.

Petar Dorčić 1851. nije mogao znati koliko će generacija poslije njega učiti o kamenu koji je primijetio u podu male otočne crkve. Ivšić i Kniewald 1934. nisu mogli znati kako će ploča izgledati u hrvatskoj kolektivnoj memoriji gotovo stoljeće poslije njih.

Znali su samo da je vrijedna i da je treba sačuvati.

Ponekad je upravo to dovoljno da povijest preživi.

Zoran / TV Wien


Discover more from TV Wien / TV Beč

Subscribe to get the latest posts sent to your email.

This website uses cookies. By continuing to use this site, you accept our use of cookies.