Slovenija u srcu Beča: večer u kojoj su se susreli Triglav, Bohinj i okusi Goriških Brda
Pod svodovima bečkog Weltmuseuma Slovenija se nije predstavila kao katalog destinacija. Bila je to priča o zemlji između Alpa i Mediterana, ispričana kroz ljude, prirodu, gastronomiju i vino – od Triglava i Bohinja do Goriških Brda.

„Dobrodošli. Dobrodošli v Sloveniji.“ Na nekoliko trenutaka gotovo da nije bilo važno što se nalazimo usred Beča. Na velikim ekranima tekla je voda kroz slovenski krajolik, nekoliko metara dalje svijetlilo je zeleno I FEEL SLOVENIA, a pod visokim svodovima Weltmuseuma miješali su se slovenski i njemački, glazba, zvuk čaša i razgovori uzvanika.
Slovenija te večeri nije došla u Beč pokazati nekoliko lijepih fotografija.
Došla je ispričati tko je.
Na poziv Slovenske turističke organizacije našli smo se među uzvanicima u prostoru kojem gotovo da nije potrebna dodatna scenografija. Monumentalna arhitektura Weltmuseuma, mramorni stupovi, visoki lukovi i toplo večernje svjetlo dali su cijeloj večeri gotovo filmsku kulisu. U njezinu središtu nije stajao samo turistički slogan, nego pokušaj da se jedna mala zemlja pokaže kroz ono što je čini velikom u doživljajima.
Slovenija ni samo destinacija. Slovenija je občutek.
Slovenija nije samo destinacija. Slovenija je osjećaj.
Ta rečenica najbolje opisuje ono što je uslijedilo. Na ekranima su se izmjenjivali voda, šume, planine i vinogradi, ali slike nisu ostale same. Iza njih su dolazili ljudi, okusi i priče. Jedan trenutak gledali smo Julijske Alpe, drugi Bohinj, zatim se cijela priča selila prema gastronomiji, a nekoliko trenutaka poslije prema vinogradima zapadne Slovenije.
Granica između turističke prezentacije i malog putovanja počela se polako gubiti.
Jedan kadar koji je ispričao mnogo više od turističkog slogana
Posebno je ostao trenutak u kojem se pred publikom pojavio govornik u tradicionalnoj odjeći. Iza njega, preko velikog ekrana, voda je prolazila kroz slovenski krajolik. Sa strane prepoznatljiva zelena boja i poruka I FEEL SLOVENIA. Ispred njega – Beč.
Staro i novo našli su se u istom kadru.
Tradicija nije djelovala kao folklorni ukras izvađen za potrebe jedne večeri, a priroda nije bila tek lijepa pozadina za fotografiranje. Zajedno su pokazivali ono što Slovenija posljednjih godina vrlo jasno pokušava sačuvati: vezu između prostora, ljudi i načina života.
U tome je možda i jedna od njezinih najvećih prednosti. Slovenija je dovoljno mala da se tijekom jednog putovanja mogu povezati potpuno različiti svjetovi, ali dovoljno raznolika da se krajolik nakon nekoliko desetaka kilometara može promijeniti gotovo do neprepoznatljivosti.
Od visokih alpskih vrhova do vinograda. Od hladne planinske vode do krajeva u kojima se već osjeća Mediteran. Od stoljetnih običaja do suvremene gastronomije koja danas privlači goste upravo zbog svoje povezanosti s lokalnim prostorom.
Žana Marijan i Slovenija koja razgovara s Bečom
Pred publikom je bila i Žana Marijan, koja vodi predstavništvo Slovenske turističke organizacije u Austriji. Njezino pojavljivanje na pozornici imalo je puno više smisla od običnog protokolarnog predstavljanja domaćina. Austrija i Slovenija nisu udaljena turistička tržišta. One su susjedi.
A Beč je za takvu priču posebno zanimljiv.
Odavde se prema Sloveniji ne kreće na ekspediciju. Za nekoliko sati gradska vreva može ostati iza vas, a pred vama mogu biti planine, jezera, termalna voda, Ljubljana, vinogradi ili potpuno drukčiji ritam malih mjesta.
Možda je upravo ta blizina razlog zbog kojeg ponekad zaboravljamo koliko toga postoji gotovo pred vratima. Daleke destinacije imaju prednost egzotike. O njima sanjamo, kupujemo avionske karte i mjesecima planiramo putovanje. Susjedne zemlje često ostavljamo za ono poznato „jednom ćemo“.
A onda se usred Beča na velikom ekranu pojavi Bohinj.
I ono „jednom“ odjednom izgleda puno bliže.
Triglav iznad svega – a ispod njega svijet koji ne treba puno riječi
Ako postoji jedna slika koja nadvisuje slovensku priču, onda je to Triglav. Najviši vrh Slovenije nije samo planina koju treba osvojiti. Njegova silueta dio je nacionalnog identiteta, nalazi se na državnom grbu i postala je jedan od najprepoznatljivijih simbola zemlje.
Ali pravi doživljaj počinje oko njega.
Julijske Alpe nisu samo niz dramatičnih vrhova. Tu su doline, šume, sela, rijeke i jezera, a u središtu svega Triglavski nacionalni park – prostor u kojem turizam mora pronaći ravnotežu s prirodom koja je ovdje bila puno prije prvog hotela, žičare ili turističke brošure.

A onda Bohinj.
Postoje mjesta koja vas pokušavaju osvojiti spektaklom. Bohinj radi upravo suprotno. Njegova snaga je u miru. Voda pod planinama. Jutarnja magla. Odraz vrhova na površini jezera. Tišina koju prekine vjetar ili zvuk vode.
Bohinjsko jezero ne mora dokazivati da je lijepo.
Možda je upravo zato toliko posebno.
Na stolovima u Weltmuseumu nalazile su se brošure Julijskih Alpa, Triglavskog nacionalnog parka, Bohinja, Bleda, Kranjske Gore i doline Soče. Na papiru su to zasebne destinacije. Na karti su gotovo susjedi. Kada ih povežete, dobivate putovanje koje se ne sastoji samo od znamenitosti nego od potpuno različitih raspoloženja.
Med Triglavom in Jadranom je Slovenija majhna na zemljevidu, a velika v doživetjih.
Između Triglava i Jadrana Slovenija je mala na karti, ali velika u doživljajima.
To je možda najbolji opis zemlje kroz koju se u nekoliko sati može prijeći iz alpskog jutra prema vinogradima, Krasu i krajevima u kojima se već osjeća topliji dah Mediterana.
A onda je Bohinj s ekrana stigao na tanjur
Upravo ovdje večer je napravila jedan od svojih najboljih prijelaza.
Planine su još bile u mislima, Bohinj na ekranima, a onda se priča počela pretvarati u okus.
Jedno od imena koje se posebno izdvojilo bio je Davor Arnautović iz Gourmet restorana Vila Muhr u Bohinju, predstavljen kao Chef der Zukunft 2026 – Chef budućnosti 2026.

Uz njegovo ime stajala je poruka A Taste Worth the Journey – okus vrijedan putovanja.
I upravo se tu zatvorio prvi veliki krug večeri. Bohinj više nije bio samo jezero koje smo nekoliko minuta ranije gledali na fotografijama. Postao je mjesto iz kojeg dolazi suvremena gastronomija, ljudi i ideja da lokalni proizvod ne mora ostati zarobljen u prošlosti kako bi zadržao identitet.
Arnautović pripada generaciji chefova koja lokalnu namirnicu ne skriva iza tehnike. Ona ostaje početna točka. Tradicija nije nešto što treba kopirati, nego nešto iz čega se može krenuti dalje.

Nije potrebno svakoj kreaciji izmišljati deset pridjeva. Ponekad tanjur dovoljno govori sam za sebe. Preciznost, prezentacija i ideja bili su jasan nastavak onoga što smo nekoliko minuta ranije slušali o zemlji, prirodi i lokalnom identitetu.
Gastronomija ovdje nije došla nakon turističkog dijela programa.
Ona je bila turistička priča.
Vrganji, tartuf i tradicija koja je dobila suvremeni jezik
Drugi dio te gastronomske priče pokazao je koliko široko Slovenija danas interpretira vlastitu kuhinju. Jezeršek Hospitality Group predstavio je među ostalim ječmeno jelo s vrganjima, kremom od cvjetače, mladim špinatom i uljem bijelog tartufa.
Drugo jelo spojilo je punjena pileća prsa, kruh i rakove na korjenastom povrću.
Na prvi pogled dva potpuno različita tanjura. Ali iza oba ista ideja: uzeti proizvod i okus koji imaju svoje mjesto u lokalnoj kuhinji i dati im suvremeni oblik bez potrebe da se njihovo podrijetlo sakrije.

Vrganji, tartuf, povrće, meso i suvremene tehnike više nisu suprotstavljeni tradiciji. Upravo suprotno – pokazuju kako se tradicija može razvijati ako ostane povezana s krajem iz kojeg dolazi.
I baš tada postalo je jasno zašto se tijekom večeri toliko inzistiralo na krajoliku. Jer kada znate odakle dolazi hrana, tanjur više nije samo tanjur. Postaje dio putovanja.
Goriška Brda – kada se Alpe počnu približavati Mediteranu
A onda se Slovenija ponovno promijenila.
Od Bohinja i visokih planina priča se pomaknula prema zapadu. Vrhovi postaju mekši, pojavljuju se brežuljci, vinogradi i voćnjaci, a krajolik počinje dobivati sasvim drukčiju boju.
Goriška Brda jedan su od onih prostora gdje politička granica govori manje od geografije. Italija je blizu, Jadran nije daleko, a iza vinograda ostaje alpsko zaleđe. Upravo iz tog susreta nastaje krajolik koji istodobno pripada i srednjoj Europi i Mediteranu.
Na večeri su se predstavila i vina Goriških Brda. Među njima pjenušava vina kuće Medot, uz Simona Simčiča, te Movia, uz Lana Kristančiča.
To više nije bila samo degustacija.
Bio je to nastavak zemljopisa u čaši.

Movia Veliko 2023 na stolu u Weltmuseumu možda je najbolje pokazala koliko je cijela večer bila pažljivo povezana. Nekoliko desetaka minuta ranije gledali smo vodu ispod alpskih vrhova. Sada smo bili među vinima iz kraja u kojem se klima, tlo i ljudi mijenjaju zajedno s krajolikom.
Vino je u tom smislu jedan od najiskrenijih turističkih vodiča. Ne možete vinograd jednostavno preseliti na drugo mjesto i očekivati isti rezultat. Tlo, položaj, sunce, kiša, vjetar i čovjek ostavljaju trag u boci.
Zato čaša vina iz Brda govori o kraju čak i kada se nalazite stotinama kilometara od vinograda.
Od Triglava do Brda – ista zemlja, potpuno različiti svjetovi
Kako je večer odmicala, postajalo je jasno da najveća vrijednost prezentacije nije bila u broju prikazanih destinacija. Bila je u njihovoj povezanosti.
Triglav bez ljudi koji žive pod njim bio bi samo veličanstvena planina. Bohinj bez života oko jezera bio bi samo prekrasna voda. Gastronomija bez lokalnog proizvoda mogla bi postojati bilo gdje. Vino bez Goriških Brda izgubilo bi dio svoje priče.
Kada se sve to spoji, nastaje nešto što je puno teže staviti u turistički slogan.
Nastaje osjećaj zemlje.
Upravo zato Slovenija ne mora biti velika da bi nudila velika putovanja. Njezina prednost je u promjenama. Ujutro možete gledati planinu, nekoliko sati kasnije sjediti među vinogradima, a između toga prijeći kroz gradove, sela i krajolike koji kao da pripadaju različitim državama.
Za putnika iz Beča to ima još jednu prednost: sve je dovoljno blizu da ne morate birati samo jedan svijet.
Najbolje prezentacije ne prodaju putovanje – probude znatiželju
Turističke večeri mogu biti savršeno organizirane. Mogu imati prekrasne fotografije, odličan video, dobru hranu i vina. A nekoliko dana kasnije od svega ostane tek promotivna vrećica ili brošura na stolu.
Najbolje naprave nešto drugo.
Ostave vam pitanje.
Kako Bohinj izgleda rano ujutro kada još nema ljudi uz jezero? Kakav je pogled kada se visoko u Julijskim Alpama okrenete prema dolini? Kako mirišu vinogradi Brda pred berbu? Kako izgleda večera u Bohinju kada tanjur više nije degustacijski zalogaj u Beču nego dio mjesta u kojem je nastao?
Kada nakon turističke prezentacije počnete postavljati takva pitanja, onda je ona napravila svoj posao.
Iz Weltmuseuma ponijeli smo jednu misao
Te večeri u Weltmuseumu nije bilo moguće prenijeti tišinu jutra uz Bohinjsko jezero. Nije bilo moguće prenijeti vjetar visoko pod Triglavom, miris vinograda Goriških Brda ili osjećaj kada sjednete za stol nekoliko kilometara od mjesta na kojem je nastala namirnica koju upravo kušate.
Ali bilo je moguće napraviti nešto drugo.
Podsjetiti nas, ovdje u Beču, koliko nam je sve to zapravo blizu.
Med Triglavom in Jadranom je Slovenija majhna na zemljevidu, a velika v doživetjih.
Kada se svjetla u Weltmuseumu ponovno vrate na Beč, Triglav naravno ostaje u Sloveniji. Bohinjsko jezero također. Vinogradi Brda ne sele se nikamo.
Ali dobra priča učini nešto drugo.
Ostavi vam razlog da krenete prema njima.
A Slovenija ima jednu veliku prednost: iz Beča taj put nije dalek.
Možda zato nakon ove večeri nije ostalo pitanje vrijedi li otići, nego samo – kamo prvo?
Bohinj? Brda? Soča?
Mi već imamo nekoliko ideja.
Se vidimo, Slovenija.
Zoran / TV Wien
Slowenien im Herzen Wiens: Ein Abend zwischen Triglav, Bohinj und den Aromen der Goriška Brda
Unter den Gewölben des Weltmuseums Wien präsentierte sich Slowenien nicht als Katalog von Reisezielen. Es war die Geschichte eines Landes zwischen Alpen und Mittelmeer – erzählt durch Menschen, Natur, Kulinarik und Wein, vom Triglav und Bohinj bis in die Goriška Brda.

„Dobrodošli. Dobrodošli v Sloveniji.“ Für einige Augenblicke spielte es beinahe keine Rolle, dass wir uns mitten in Wien befanden. Auf den großen Leinwänden floss Wasser durch slowenische Landschaften, wenige Meter daneben leuchtete das Grün von I FEEL SLOVENIA, und unter den hohen Gewölben des Weltmuseums mischten sich Slowenisch und Deutsch mit Musik, dem Klang der Gläser und den Gesprächen der Gäste.
Slowenien war an diesem Abend nicht nach Wien gekommen, um nur einige schöne Bilder zu zeigen.
Es war gekommen, um zu erzählen, wer es ist.
Auf Einladung der Slowenischen Tourismuszentrale waren wir unter den Gästen in einem Raum, der kaum zusätzliche Inszenierung benötigt. Die monumentale Architektur des Weltmuseums, Marmorsäulen, hohe Bögen und warmes Abendlicht bildeten eine fast filmische Kulisse. Im Zentrum stand nicht nur ein Tourismusslogan, sondern der Versuch, ein kleines Land durch all das zu zeigen, was es an Erlebnissen groß macht.
Slovenija ni samo destinacija. Slovenija je občutek.
Slowenien ist nicht nur eine Destination. Slowenien ist ein Gefühl.
Dieser Satz beschreibt am besten, was danach geschah. Auf den Leinwänden wechselten Wasser, Wälder, Berge und Weinberge. Doch die Bilder blieben nicht allein. Zu ihnen kamen Menschen, Geschichten, Aromen und Weine. Einen Moment blickte das Publikum in die Julischen Alpen, wenig später nach Bohinj und anschließend in die Weinlandschaften Westsloweniens.
Die Grenze zwischen Tourismuspräsentation und einer kleinen Reise begann langsam zu verschwimmen.
Ein Bild, das mehr erzählte als ein Tourismusslogan
Besonders in Erinnerung blieb jener Moment, in dem ein Sprecher in traditioneller Kleidung vor das Publikum trat. Hinter ihm floss auf der großen Leinwand Wasser durch eine slowenische Landschaft. Daneben das unverwechselbare Grün und die Botschaft I FEEL SLOVENIA. Vor ihm – Wien.
Alt und neu standen im selben Bild.
Tradition wirkte nicht wie folkloristische Dekoration, die eigens für einen Abend hervorgeholt wurde. Auch die Natur war nicht bloß eine schöne Fotokulisse. Gemeinsam erzählten sie von einem Land, das seine Verbindung zwischen Raum, Menschen und Lebensweise bewahren möchte.
Darin liegt eine der großen Stärken Sloweniens. Das Land ist klein genug, um auf einer einzigen Reise völlig unterschiedliche Welten miteinander zu verbinden, und gleichzeitig vielfältig genug, dass sich die Landschaft innerhalb weniger Dutzend Kilometer beinahe vollständig verändern kann.
Von hohen Alpengipfeln zu Weinbergen. Von kaltem Bergwasser zu Landschaften, in denen bereits das Mittelmeer spürbar wird. Von jahrhundertealten Traditionen zu moderner Gastronomie, die gerade wegen ihrer regionalen Verwurzelung Gäste anzieht.
Žana Marijan und ein Slowenien im Gespräch mit Wien
Vor dem Wiener Publikum stand auch Žana Marijan, die die Vertretung der Slowenischen Tourismuszentrale in Österreich leitet. Ihr Auftritt war weit mehr als ein protokollarischer Programmpunkt. Österreich und Slowenien sind keine weit voneinander entfernten Tourismusmärkte. Sie sind Nachbarn.
Und Wien ist für diese Geschichte besonders interessant.
Von hier aus beginnt keine Expedition nach Slowenien. Innerhalb weniger Stunden kann die Großstadt hinter einem liegen, während Berge, Seen, Thermalwasser, Ljubljana, Weinregionen oder kleine Orte mit einem völlig anderen Rhythmus vor einem auftauchen.
Vielleicht ist gerade diese Nähe der Grund, warum man manchmal vergisst, wie viel beinahe vor der eigenen Haustür liegt. Ferne Reiseziele besitzen den Vorteil des Exotischen. Von ihnen träumt man, kauft Flugtickets und plant monatelang. Nachbarländer verschiebt man gerne auf das bekannte „irgendwann“.
Und dann erscheint mitten in Wien der Bohinjer See auf einer riesigen Leinwand.
Plötzlich wirkt dieses „irgendwann“ sehr viel näher.
Der Triglav über allem – und darunter eine Welt, die wenige Worte braucht
Wenn ein Bild die slowenische Geschichte überragt, dann ist es der Triglav. Sloweniens höchster Gipfel ist weit mehr als ein Berg, den man besteigen kann. Seine Silhouette gehört zur nationalen Identität, findet sich im Staatswappen und ist zu einem der bekanntesten Symbole des Landes geworden.
Doch das eigentliche Erlebnis beginnt rund um ihn.
Die Julischen Alpen bestehen nicht nur aus dramatischen Gipfeln. Es sind Täler, Wälder, Dörfer, Flüsse und Seen. Im Zentrum liegt der Triglav-Nationalpark – ein Raum, in dem Tourismus eine Balance mit einer Natur finden muss, die lange vor dem ersten Hotel oder der ersten Tourismusbroschüre existierte.

Und dann Bohinj.
Es gibt Orte, die mit Spektakel beeindrucken wollen. Bohinj macht das Gegenteil. Seine Stärke liegt in der Ruhe. Wasser unter den Bergen. Morgennebel. Spiegelungen der Gipfel auf dem See. Stille, die nur vom Wind oder vom Wasser unterbrochen wird.
Der Bohinjer See muss nicht beweisen, dass er schön ist.
Vielleicht ist er gerade deshalb so besonders.
Auf den Tischen im Weltmuseum lagen Broschüren über die Julischen Alpen, den Triglav-Nationalpark, Bohinj, Bled, Kranjska Gora und das Soča-Tal. Auf Papier sind es verschiedene Destinationen. Auf der Landkarte sind sie beinahe Nachbarn. Verbindet man sie, entsteht eine Reise aus völlig unterschiedlichen Stimmungen.
Med Triglavom in Jadranom je Slovenija majhna na zemljevidu, a velika v doživetjih.
Zwischen Triglav und Adria ist Slowenien klein auf der Landkarte – aber groß an Erlebnissen.
Vielleicht beschreibt kaum ein Satz besser ein Land, in dem man innerhalb weniger Stunden vom alpinen Morgen in Weinberge, den Karst und in Landschaften gelangen kann, in denen bereits der wärmere Atem des Mittelmeers spürbar wird.
Und dann kam Bohinj von der Leinwand auf den Teller
Genau hier gelang dem Abend einer seiner schönsten Übergänge.
Die Berge waren noch im Kopf, Bohinj noch auf den Leinwänden – und plötzlich begann sich Geografie in Geschmack zu verwandeln.
Einer der Namen, die besonders auffielen, war Davor Arnautović vom Gourmetrestaurant Vila Muhr in Bohinj, vorgestellt als Chef der Zukunft 2026.

Neben seinem Namen stand eine einfache Botschaft: A Taste Worth the Journey – ein Geschmack, der die Reise wert ist.
Damit schloss sich der erste große Kreis des Abends. Bohinj war nicht länger nur jener See, den wir wenige Minuten zuvor auf Bildern gesehen hatten. Es wurde zu einem Ort, aus dem moderne Gastronomie, Menschen und Ideen kommen.
Arnautović gehört zu jener Generation von Köchen, bei der regionale Produkte nicht hinter Technik verschwinden müssen. Herkunft bleibt Ausgangspunkt. Tradition wird nicht einfach kopiert, sondern weitergedacht.

Nicht jede Kreation braucht zehn Adjektive. Manchmal spricht ein Teller selbst. Präzision, Präsentation und Idee waren eine klare Fortsetzung dessen, was zuvor über Landschaft, Herkunft und regionale Identität erzählt worden war.
Die Gastronomie kam nicht erst nach dem touristischen Teil des Programms.
Sie war selbst Teil der touristischen Geschichte.
Steinpilze, Trüffel und Tradition in einer zeitgenössischen Sprache
Ein weiterer Teil der kulinarischen Präsentation zeigte, wie breit Slowenien seine Küche heute interpretiert. Die Jezeršek Hospitality Group präsentierte unter anderem ein Gerstengericht mit Steinpilzen, Blumenkohlcreme, jungem Spinat und weißem Trüffelöl.
Ein weiteres Gericht verband gefüllte Hühnerbrust mit Brot und Krebstieren auf Wurzelgemüse.
Auf den ersten Blick zwei völlig unterschiedliche Teller. Dahinter stand jedoch dieselbe Idee: Produkte und Aromen mit regionalem Bezug in eine moderne Form zu bringen, ohne ihre Herkunft zu verstecken.

Steinpilze, Trüffel, Gemüse, Fleisch, moderne Techniken und Tradition stehen dabei nicht im Widerspruch. Im Gegenteil. Sie zeigen, wie sich Tradition entwickeln kann, wenn sie mit ihrem Herkunftsort verbunden bleibt.
Und plötzlich wurde klar, warum Landschaft während des gesamten Abends eine so große Rolle spielte. Denn wenn man weiß, woher ein Produkt kommt, ist ein Teller nicht mehr nur ein Teller. Er wird Teil einer Reise.
Goriška Brda – wo die Alpen dem Mittelmeer näherkommen
Dann veränderte Slowenien erneut sein Gesicht.
Von Bohinj und den hohen Bergen wanderte die Geschichte weiter nach Westen. Die Gipfel werden sanfter, Hügel, Weinberge und Obstgärten treten hervor, und die Landschaft bekommt eine völlig andere Farbe.
Die Goriška Brda gehören zu jenen Regionen, in denen politische Grenzen weniger erzählen als die Geografie. Italien liegt nahe, die Adria ist nicht weit entfernt, während im Hintergrund die alpine Welt bleibt. Aus dieser Begegnung entsteht eine Landschaft, die gleichzeitig Mitteleuropa und Mittelmeer in sich trägt.
Beim Abend in Wien präsentierten sich auch Weine aus den Goriška Brda. Mit dabei waren Schaumweine von Medot mit Simon Simčič sowie Movia mit Lan Kristančič.
Das war nicht mehr nur eine Verkostung.
Es war eine Fortsetzung der Geografie im Glas.

Movia Veliko 2023 auf einem Tisch im Weltmuseum zeigte vielleicht besonders gut, wie konsequent dieser Abend seine Geschichte miteinander verband. Wenige Minuten zuvor hatten Wasser und alpine Gipfel die Bilder bestimmt. Nun lag Westslowenien in einem Glas.
Wein ist dabei vielleicht einer der ehrlichsten Reiseführer. Einen Weinberg kann man nicht einfach an einen anderen Ort versetzen und dasselbe Ergebnis erwarten. Boden, Lage, Sonne, Regen, Wind und die Arbeit der Menschen hinterlassen ihre Spuren in jeder Flasche.
Ein Glas aus den Brda erzählt deshalb von seiner Landschaft, selbst wenn man Hunderte Kilometer von den Weinbergen entfernt sitzt.
Vom Triglav in die Brda – ein Land, völlig unterschiedliche Welten
Je länger der Abend dauerte, desto deutlicher wurde, dass seine Stärke nicht in der Zahl der präsentierten Destinationen lag. Entscheidend war ihre Verbindung.
Der Triglav ohne die Menschen, die unter ihm leben, wäre nur ein großartiger Berg. Bohinj ohne das Leben rund um den See wäre nur wunderschönes Wasser. Gastronomie ohne regionale Produkte könnte überall stattfinden. Wein ohne die Goriška Brda würde einen Teil seiner Geschichte verlieren.
Erst wenn all das zusammenkommt, entsteht etwas, das sich nur schwer in einen Tourismusslogan pressen lässt.
Es entsteht das Gefühl eines Landes.
Gerade deshalb muss Slowenien nicht groß sein, um große Reisen zu ermöglichen. Seine Stärke liegt in den Veränderungen. Am Morgen Berge, wenige Stunden später Weinberge – und dazwischen Städte, Dörfer und Landschaften, die beinahe verschiedenen Ländern anzugehören scheinen.
Für Reisende aus Wien kommt ein entscheidender Vorteil hinzu: All diese Welten liegen nahe genug, dass man sich nicht unbedingt für nur eine entscheiden muss.
Die besten Präsentationen verkaufen keine Reise – sie wecken Neugier
Tourismusabende können perfekt organisiert sein. Sie können großartige Bilder, hervorragende Videos, gutes Essen und gute Weine bieten. Und wenige Tage später bleibt davon kaum mehr als eine Broschüre auf dem Tisch.
Die besten schaffen etwas anderes.
Sie hinterlassen eine Frage.
Wie sieht Bohinj am frühen Morgen aus, wenn noch kaum jemand am See ist? Wie fühlt sich der Blick an, wenn man hoch in den Julischen Alpen ins Tal schaut? Wie riechen die Weinberge der Brda kurz vor der Lese? Und wie schmeckt ein Abendessen in Bohinj, wenn das Gericht nicht als kleiner Probierteller in Wien serviert wird, sondern dort, wo seine Zutaten und seine Geschichte entstanden sind?
Wenn man nach einer Tourismuspräsentation solche Fragen stellt, dann hat sie ihre Aufgabe erfüllt.
Aus dem Weltmuseum blieb uns ein Gedanke
Die Stille eines Morgens am Bohinjer See konnte an diesem Abend nicht nach Wien gebracht werden. Ebenso wenig der Wind hoch oben am Triglav, der Duft der Weinberge der Goriška Brda oder das Gefühl, nur wenige Kilometer von jenem Ort entfernt zu essen, an dem die Zutaten entstanden sind.
Aber etwas anderes war möglich.
Der Abend erinnerte uns hier in Wien daran, wie nah all das tatsächlich liegt.
Zwischen Triglav und Adria ist Slowenien klein auf der Landkarte – aber groß an Erlebnissen.
Wenn im Weltmuseum wieder der Wiener Alltag beginnt, bleibt der Triglav natürlich in Slowenien. Der Bohinjer See ebenso. Auch die Weinberge der Brda ziehen nirgendwohin.
Doch eine gute Geschichte schafft etwas anderes.
Sie gibt einem einen Grund, sich auf den Weg zu ihnen zu machen.
Und Slowenien besitzt einen großen Vorteil: Von Wien aus ist dieser Weg nicht weit.
Vielleicht blieb nach diesem Abend deshalb weniger die Frage, ob sich die Reise lohnt, sondern vielmehr: Wohin zuerst?
Bohinj? Die Brda? Das Soča-Tal?
Wir hätten da schon einige Ideen.
Se vidimo, Slovenija.
Zoran / TV Wien
Discover more from TV Wien / TV Beč
Subscribe to get the latest posts sent to your email.
