U nacrtu dokumenta koji je proslijeđen veleposlanicima država članica govori se o svijetu koji se suočava s „dosad nezabilježenim geopolitičkim izazovima” u trgovini, energetici, tehnologiji, klimi i pristupu strateškim resursima. Ta formulacija dobro opisuje razlog zbog kojeg se tradicionalni odnos EU-a i Kanade ubrzano mijenja. Europska unija istodobno pokušava smanjiti ovisnost o kineskim sirovinama i tehnologiji, održati potporu Ukrajini, ojačati vlastitu obrambenu proizvodnju i upravljati sve složenijim odnosima sa Sjedinjenim Državama. Kanada se, pak, suočava s vlastitim problemom prevelike gospodarske povezanosti s američkim tržištem.

Dvije strane zato više ne govore samo o tome kako povećati međusobnu trgovinu. Jedan od središnjih dijelova plana odnosi se na kritične minerale bez kojih nema moderne obrambene industrije, baterija, električnih vozila, vjetroelektrana, napredne elektronike ni velikog dijela digitalne infrastrukture. Kanada raspolaže velikim zalihama niza sirovina koje Europa treba, dok europske kompanije i financijske institucije mogu ponuditi kapital, tehnologiju i veliko tržište.

Plan predviđa ubrzavanje zajedničkih ulaganja, povezivanje industrijskih lanaca i stvaranje sigurnijih zaliha pojedinih kritičnih resursa. Ideja je jednostavna: ako ponovno dođe do prekida globalnih lanaca opskrbe, političkog sukoba ili naglog skoka cijena, Europa i Kanada žele imati više mogućnosti osloniti se jedna na drugu, umjesto da čekaju odluke Pekinga, Washingtona ili neke treće države.

Energetika je drugi veliki stup novog odnosa. Nacrt ne ograničava suradnju samo na jedan izvor energije. Spominju se ukapljeni prirodni plin, hidroenergija, sunce i vjetar, ali i nuklearna energija. Takav pristup pokazuje da Bruxelles i Ottawa pokušavaju spojiti dvije stvari koje u europskim raspravama često ulaze u sukob: kratkoročnu sigurnost opskrbe i dugoročnu dekarbonizaciju.

Ono što se priprema između Kanade i Europske unije nije klasični vojni savez niti novo članstvo Kanade u EU-u. Riječ je o pokušaju stvaranja mnogo dubljeg strateškog prostora u kojem se trgovina, obrana, energija i tehnologija sve manje promatraju kao odvojene politike.

Obrambene industrije trebale bi se približiti kao nikada prije

Najveća promjena možda se krije upravo u obrani. Europa je nakon ruske invazije na Ukrajinu otkrila koliko joj nedostaje vlastite proizvodnje streljiva, projektila, protuzračne obrane i drugih ključnih sustava. Kanada je istodobno članica NATO-a s razvijenom industrijskom i tehnološkom bazom, ali gospodarski snažno povezana s američkim obrambenim tržištem.

Novi okvir trebao bi omogućiti snažnije povezivanje europske i kanadske obrambene industrije. U političkom jeziku koji koriste europski čelnici sve se češće pojavljuje izraz „integracija industrijskih baza”. To ne znači stvaranje jedne zajedničke vojske, nego smanjenje tehničkih, regulatornih i tržišnih prepreka kako bi kompanije s obje strane Atlantika mogle lakše zajedno razvijati i proizvoditi opremu.

Uz obranu se izravno veže i potpora Ukrajini. I Kanada i članice EU-a tijekom rata pružale su Kijevu vojnu, financijsku i humanitarnu pomoć. Novi oblik partnerstva trebao bi olakšati koordinaciju buduće pomoći, ali i zajedničku proizvodnju opreme koju Ukrajina i europske države trebaju.

Suradnja bi se trebala širiti i na Arktik. Klimatske promjene otvaraju nove pomorske pravce i pristup prirodnim resursima, dok Rusija već godinama na krajnjem sjeveru ima snažnu vojnu prisutnost. Kanada je jedna od ključnih arktičkih država, a za Europu prostor Arktika postaje istodobno gospodarsko, sigurnosno i klimatsko pitanje.

Tehnologija je treće područje u kojem obje strane pokušavaju djelovati zajedno prije nego što globalne standarde u potpunosti definiraju SAD ili Kina. U nacrtu se spominju umjetna inteligencija, kvantne tehnologije, kibernetička sigurnost i digitalna trgovina. Bruxelles želi proširiti vlastiti regulatorni utjecaj, a Kanada dobiti dublji pristup europskom digitalnom prostoru.

Jedan od konkretnijih i istodobno neobičnijih dijelova dogovora odnosi se na zajedničku nabavu 50 protupožarnih zrakoplova De Havilland. Letjelice bi od 2030. trebale biti dostupne za borbu protiv požara i u Kanadi i u Europi. Nakon posljednjih sezona ekstremnih požara, klimatska sigurnost tako se prvi put na ovakvoj razini izravno spaja s industrijskom politikom i zajedničkom nabavom.

Pridružena Kanada? Velika politička ideja kojoj još nedostaje pravni okvir

Još ambicioznija od samog nacrta summita bila je rujanska izjava predsjednice Europske komisije Ursule von der Leyen. Pred kanadskim premijerom Markom Carneyem u Europskom parlamentu rekla je da želi otvoriti vrata Kanadi kao prvoj „pridruženoj članici” Europske unije.

Problem je u tome što takva kategorija danas formalno ne postoji. Europski ugovori poznaju punopravne članice, države kandidatkinje, pridružene sporazume i različite modele partnerstva, ali ne postoji precizno definiran status države koja bi bila „pridružena članica EU-a” na način na koji je to sada politički predloženo.

Reuters je nakon prijedloga razgovarao s europskim diplomatima koji su otvoreno priznavali da još nije jasno što bi takav status zapravo značio. Bilo bi potrebno definirati kojem dijelu jedinstvenog tržišta Kanada dobiva pristup, sudjeluje li u pojedinim europskim fondovima, kakve obveze preuzima i u kojim bi područjima morala prihvaćati europska pravila.

Zato se summit krajem listopada ne može unaprijed opisati kao trenutak u kojem Kanada jednostavno „ulazi u EU”. Ono što se realno priprema jest politički i gospodarski okvir koji bi mogao postati temelj nečega sasvim novog – modela bliske integracije demokratske države izvan Europe bez punopravnog članstva u Uniji.

Ako se takav model razvije, posljedice bi mogle biti šire od same Kanade. Europska unija već godinama pokušava odgovoriti na pitanje kako blisko povezati države koje žele duboku gospodarsku i sigurnosnu integraciju, ali iz različitih razloga ne idu prema klasičnom punopravnom članstvu.

Bruxelles i Ottawa zasad su tek na početku tog procesa. Nacrt zajedničke izjave može se promijeniti, države članice EU-a moraju prihvatiti politički smjer, a pojam pridruženog članstva tek treba dobiti stvarni sadržaj. Ali već sama činjenica da se o tome ozbiljno razgovara pokazuje koliko se brzo mijenja politička karta zapadnog svijeta.

Prije samo nekoliko godina odnos Kanade i Europske unije uglavnom se promatrao kroz trgovinski sporazum CETA. Danas se u istom razgovoru nalaze nuklearna energija, protupožarni zrakoplovi, obrambena industrija, Ukrajina, Arktik, kvantna računala i kritični minerali.

Upravo je to možda važnije od samog naziva budućeg saveza. Granica između gospodarske politike i sigurnosti ubrzano nestaje, a Europa i Kanada pokušavaju se na vrijeme prilagoditi svijetu u kojem se pristup energiji, sirovinama, tehnologiji i proizvodnim kapacitetima sve više tretira kao pitanje nacionalne i kontinentalne sigurnosti.

Zoran / TV Wien