PLATON U BOKI KOTORSKOJ
Od atenske agore do Boke: geometrija, more i sloboda u jednoj kratkoj plovidbi
Treći tekst autorskog ciklusa
U pjesmi PLATON U BOKI KOTORSKOJ Boris Jovanović Kastel povezuje antičku Atenu i Boku Kotorsku u jedinstven pjesnički prostor. Geometrija, filozofija, sunce, galebovi i more susreću se u istoj slici, a završni stihovi spoznaju pretvaraju u gotovo tjelesno iskustvo: stopala uronjena u more postaju pečat jedne drukčije diplome.
Urednički uvod i Urednički trag jasno su odvojeni od autorova teksta.
Poezija
PLATON U BOKI KOTORSKOJ
Šetajući agorama Atine,
na listu magle
perom od trske
ucrtao sam tačku
i kliknuo – enigma!
da se jato zvijezda nad krovom uskomešalo.
Pronašao sunce
jer u crnu tačku zraci ne zalaze.
Ko će da me čuje
kada su, po načelu filozofa,
građani tačke u pokretu.
Odlazim u Boku
iz geometrije akrobacija da spoznam sve,
galebovima budem svjetionik
i nožicama potopljenim u more
pečatiraju mi diplomu.
Urednički trag
Kada filozofija siđe s agore i pokvasi noge u moru.
Kastelova pjesma počinje u Ateni, ali se ne zadržava u muzejskoj slici
antike. Agora je ovdje polazište za igru pojmova: magla postaje list,
trska pero, tačka enigma, a geometrija prestaje biti stabilan sustav
i pretvara se u prostor akrobacije. Već u prvih nekoliko stihova
pjesnik ruši granicu između filozofskog pojma i fizičkog svijeta.
Platon nije prisutan kao povijesna figura koju treba opisati, nego kao
znak mišljenja. Pitanje „Ko će da me čuje“ uvodi sumnju u mogućnost
čistog, zatvorenog sustava ideja. Ako su „građani tačke u pokretu“,
tada ni spoznaja nije nepomična. Ona se mora kretati, mijenjati prostor
i izaći iz geometrije da bi postala iskustvo.
Zato odlazak u Boku nije putopisni prijelaz iz jedne točke na karti u
drugu. To je promjena jezika. Atenska apstrakcija završava u moru,
među galebovima i svjetionikom. Kastel time radi ono što često radi
u svome mediteranskom rukopisu: ideju spušta do vode, daje joj tijelo
i provjerava je na horizontu.
„galebovima budem svjetionik
i nožicama potopljenim u more
pečatiraju mi diplomu.“
Završna slika istodobno je razigrana i precizna. Diploma ne dolazi iz
institucije nego iz dodira s morem. Galebovi nisu publika nego svojevrsni
ispitivači, a tijelo uronjeno u vodu postaje potvrda spoznaje. Pjesma tako
sugerira da znanje koje ostane samo u pojmu nije dovoljno; mora biti
proživljeno, iskušano i prevedeno u iskustvo.
Boka u tom smislu nije samo mjesto. Ona je Kastelov odgovor na zatvorenost
sustava: prostor u kojem se filozofija oslobađa ozbiljnosti, a misao dobiva
morsku širinu. U nekoliko kratkih slika spajaju se antička tradicija,
suvremeni jezik, humor i karakteristična mediteranska potreba da se
horizont uvijek pomakne još malo dalje.
PLATON U BOKI KOTORSKOJ zato djeluje poput male pjesničke
demonstracije Kastelova svijeta. More nije kulisa uz filozofiju.
Ono je njezin korektiv: mjesto na kojem ideja mora napustiti sigurnost
papira i provjeriti može li plutati.
Druge tek kada čovjek zakorači u more.
Discover more from TV Wien / TV Beč
Subscribe to get the latest posts sent to your email.
