A onda se u cijelu priču umiješa umjetna inteligencija. Čisto da slučajno ne pomislimo da su nam problemi premalo moderni.

U nekoliko dana dobili smo gotovo školski primjer svijeta koji tehnološki ide prema 2035., a politički se povremeno vraća nekoliko desetljeća unatrag. Svi govore o novom dobu. Svi obećavaju velike prijelome. A onda se teme vrate na Irak, Brexit, nacionalne granice, vjerske simbole i nuklearno odvraćanje.

Avion pada, Irak zatvara krug, a Britanci opet gledaju preko Kanala

Najdramatičniji trenutak tjedna dogodio se na nebu između Dubaija i Tel Aviva. Let Flydubaija FZ1073 pretvorio se u ono što putnici vjerojatno više nikada neće moći opisati kao običan let. Prema Reutersu i izraelskim izvorima, kopilot je tijekom leta napao pilota, avion je u manje od pola minute izgubio gotovo 14.000 stopa visine, a u kokpit su ušli putnici i članovi posade koji su napadača svladali. Na letu su bile 174 osobe.

Izrael je događaj vrlo brzo počeo promatrati kroz sigurnosnu i moguću terorističku dimenziju. Flydubai je, s druge strane, pozvao na oprez i upozorio da motiv još nije utvrđen. Ta razlika nije sitnica. Između dramatičnog događaja i konačnog odgovora na pitanje zašto se dogodio uvijek postoji prostor koji politika voli popuniti brže nego istraga.

Putnici su preživjeli, avion je sigurno prizemljen u Saudijskoj Arabiji, a javnost je dobila još jedan podsjetnik na jednostavnu stvar: moderne sigurnosne procedure vrijede sve dok se ne dogodi nešto za što procedura nije pisana. Tada sve ponovno ovisi o ljudima.

Dok je jedan avion iznad Bliskog istoka vraćao sjećanja na najmračnije scenarije početka stoljeća, u Iraku se zatvaralo poglavlje koje je upravo početkom tog stoljeća otvoreno.

Pentagon je 30. rujna službeno objavio završetak vojne misije koalicije u Iraku. Posljednje snage povukle su se iz preostalih baza, a odgovornost za borbu protiv preostalih ćelija Islamske države prelazi prvenstveno na iračke snage. Washington neće potpuno nestati iz sigurnosne slike: nastavljaju se ciljana obuka i obavještajna suradnja.

Simbolika je, međutim, teško izbjeći. Amerikanci su Irak napali 2003. uz tvrdnje o oružju za masovno uništenje koje poslije nije pronađeno. Povukli su se 2011. pa se vratili 2014. nakon uspona Islamske države. Sada ponovno odlaze.

Irak je povlačenje obilježio kao povratak punijeg suvereniteta. Kritičari upozoravaju na moguć sigurnosni vakuum. Obje tvrdnje mogu istodobno biti točne: država može dobiti više prostora za vlastitu sigurnosnu politiku i istodobno dobiti puno veću odgovornost ako stvari krenu loše.

I dok Washington zatvara jedno staro poglavlje, London razmišlja treba li ponovno otvoriti drugo.

Deset godina nakon Brexita britanska rasprava o Europi ponovno izgleda ozbiljnije nego što bi to još prije nekoliko godina bilo politički zamislivo. Istraživanje Public Firsta pokazalo je da 70 posto ispitanika želi bliži odnos s Europskom unijom. Čak i među biračima Reform UK-a Nigela Faragea većina ispitanih u tom istraživanju želi neki oblik približavanja Bruxellesu.

Ali bliži odnos nije isto što i povratak u članstvo. Tu razliku vrijedi ponavljati jer politički naslovi vole preskočiti nekoliko katova odjednom.

Tony Blair otvoreno zagovara da Britanija tijekom sljedećeg desetljeća stvori put prema mogućem ponovnom ulasku u EU. Premijer Andy Burnham zasad govori puno opreznije. Ne zatvara potpuno vrata, ali ih ni ne otvara toliko da kroz njih odmah može proći novi referendum.

Brexit se tako nije poništio. Samo se nakon deset godina dogodilo ono što se u politici često događa: ideja koja je jednom predstavljena kao konačno rješenje ponovno je postala pitanje.

Europa rješava škole: Francuzi izlaze na ulicu, Talijani pišu pravila

Ako Britanci ponovno uče riječ Bruxelles, Francuzi ne moraju ponovno učiti prosvjedovati. Tu lekciju nisu ni zaboravili.

Više od 300 francuskih srednjih škola bilo je zahvaćeno blokadama i prosvjedima učenika. Reuters je sredinom tjedna navodio 356 ustanova. U dva dana privedeno je više od tisuću ljudi, uglavnom maloljetnika, a evidentirano je više od stotinu ozlijeđenih učenika i zaposlenika.

Zahtjevi učenika nisu posebno egzotični. Više nastavnika. Manje prenatrpane učionice. Bolja infrastruktura. Više osoblja.

Problem je što Francuska ima političku tradiciju u kojoj put od zahtjeva do pregovaračkog stola često vodi preko barikade. U Lilleu su gorjele kante za smeće, prema policiji su letjeli predmeti, policija je koristila suzavac, a slični incidenti zabilježeni su i drugdje.

Vlada kaže da škole trebaju biti mjesta nastave, a ne nasilja. Učeničke organizacije odgovaraju da država na socijalni problem šalje interventnu policiju. Između tih dviju rečenica nalazi se cijela francuska politička tradicija u malom.

Nekoliko stotina kilometara dalje Italija je školski problem odlučila rješavati sasvim drukčijom metodom: uredbom.

Vlada Giorgie Meloni uvela je zabranu potpunog prekrivanja lica u svim talijanskim školama. Praktično, riječ je prije svega o burki i nikabu. Hidžab, koji ne prekriva lice, nije obuhvaćen tom mjerom.

Paket ide puno dalje od same odjeće. Od školske godine 2027./2028. predviđeno je ograničenje udjela određenih učenika stranog podrijetla koji nedovoljno vladaju talijanskim jezikom u početnim razredima. Za roditelje kojima je zbog jezika otežana komunikacija sa školom mogu se propisati tečajevi talijanskog.

Vlada mjere predstavlja kao integracijsku politiku. Kritična rasprava tek slijedi: gdje završava legitimna potreba da učionica može normalno funkcionirati, a gdje počinje preširoko zadiranje države u vjerski i kulturni identitet obitelji.

Uredbu je potpisao predsjednik Sergio Mattarella, ali parlament je mora potvrditi u roku od 60 dana. Drugim riječima, rasprava nije završila potpisom. Tek je dobila službeni papir.

Kalinjingrad i Bosna: granice su opet važnije nego što smo mislili

A onda dolazimo do onog dijela Europe u kojem prestaju šale o školama i počinje jezik koji nitko ne želi čuti previše puta: nuklearni arsenal.

Tportal, pozivajući se na izvještavanje Kyiv Posta, objavio je da je Moskva NATO-u putem neformalnog dokumenta upozorila da bi pokušaj izoliranja Kalinjingrada mogao izazvati vrlo ozbiljnu rusku reakciju, uključujući retoriku o korištenju punog arsenala. Budući da je riječ o takozvanom non-paperu i medijskim izvještajima o njegovu sadržaju, takve tvrdnje treba tretirati upravo tako – kao prijavljenu rusku poruku, a ne kao javno objavljen formalni ruski ratni plan.

Kalinjingrad je ruska enklava između Poljske i Litve. Nakon ulaska Finske i Švedske u NATO njegov strateški položaj dodatno se promijenio. Za Moskvu je riječ o važnoj vojnoj točki. Za NATO o prostoru koji leži duboko unutar okruženja država članica Saveza.

Zato svaka rasprava o blokadi, izolaciji ili vojnom pritisku na Kalinjingrad vrlo brzo dobije težinu koja nadilazi taj komad teritorija na Baltiku.

Europa je posljednjih godina već toliko puta čula nuklearne prijetnje i protuporuke da postoji opasnost da se na njih navikne. A to je možda najgori mogući rezultat. Nuklearno odvraćanje djeluje upravo zato što se pretpostavlja da svi razumiju koliko bi cijena pogrešne procjene bila nepopravljiva.

Južnije, Bosna i Hercegovina ovog vikenda izlazi na opće izbore. Više od 3,4 milijuna birača bira članove Predsjedništva, parlamente, predsjednika Republike Srpske i niz drugih razina vlasti.

Kampanja je ponovno pokazala koliko je teško govoriti samo o gospodarstvu u zemlji u kojoj nacionalni identitet, ratna prošlost i odnosi sa Zagrebom, Beogradom, Bruxellesom i Moskvom ulaze gotovo u svaku veću političku raspravu.

Na bošnjačkoj političkoj sceni vodi se natjecanje različitih vizija državne politike i gospodarskih obećanja. Među hrvatskim kandidatima u središtu je pitanje političkog predstavljanja i ustavnog položaja Hrvata. U Republici Srpskoj izborna utakmica odvija se u sjeni Milorada Dodika, koji zbog pravomoćne presude nije kandidat, ali kao čelnik SNSD-a i dalje ima važnu ulogu u kampanji svoje stranke.

U svakoj od te tri političke arene postoje stvarni problemi: plaće, radna mjesta, obrazovanje, infrastruktura, europski put i odlazak stanovništva. Ali identitetska pitanja ponovno dominiraju završnicom kampanje.

To je možda najkraći opis bosanskohercegovačke političke dileme već desetljećima. Budućnost je stalno na dnevnom redu. Prošlost samo uvijek nekako dobije više vremena za govor.

Dodatni sloj simbolike donijela je projekcija filma „Zlatni rez 42 – Djeca Kozare“ Lordana Zafranovića u Banjoj Luci tijekom izborne šutnje. Sama projekcija nije dokaz da je film dio kampanje. No u zemlji u kojoj se povijesne interpretacije redovito pretvaraju u politički materijal, termin je nužno izazvao rasprave.

A onda je stigao AI ustav. I Slovenija je dobila problem koji nije naručila

Nakon zrakoplova, Iraka, Brexita, francuskih blokada, talijanskih školskih uredbi, Kalinjingrada i bosanskohercegovačkih izbora čovjek bi pomislio da je tjedan potrošio sav raspoloživi apsurd.

Nije.

Donald Trump sastao se sa šefovima nekih od najvećih američkih tehnoloških kompanija i potpisao dokument o umjetnoj inteligenciji koji je sam opisao kao nešto nalik ustavu. Dokument je predstavljen kao moralno obvezujući, a administracija razmatra i osnivanje povjerenstva koje bi nadziralo primjenu dogovorenih načela.

Za stolom su sjedili ljudi iz kompanija poput Mete, Googlea, Nvidije, Anthropica i Palantira. Dakle, oni koji grade sustave, oni koji ih prodaju i oni koji o njima trebaju donositi pravila sada razgovaraju o tome kako bi nadzor trebao izgledati.

To samo po sebi nije ni dobro ni loše. Ali jest dobar opis nove tehnološke politike: država više ne može regulirati ono što tehnološke kompanije razvijaju bez njih, a kompanije istodobno znaju da će prije ili poslije dobiti pravila, pa je vrlo korisno sjediti za stolom dok se pišu.

Trump je pritom odlučio i da mu izraz „artificial intelligence“ zvuči previše umjetno pa je počeo promovirati naziv „super intelligence“, skraćeno SI.

Tu je u priču, potpuno nevina, ušla Slovenija.

Slovenska nacionalna internetska domena je .si. Nakon Trumpova govora broj registracija naglo je skočio. Prema podacima slovenskog registra koje prenosi AFP, nakon govora registriralo se prosječno oko 3.700 novih .si domena dnevno, dok je tijekom cijelog kolovoza zabilježeno oko 3.500 registracija.

Drugim riječima, Slovenija je desetljećima gradila nacionalnu internetsku oznaku, a onda je jedan američki predsjednik odlučio preimenovati AI i slučajno pretvorio dvije slovenske točke i dva slova u digitalnu nekretninu.

Ako tražimo zaključak tjedna, možda je upravo tamo.

Amerikanci nakon više od dva desetljeća odlaze iz Iraka. Britanci ponovno gledaju prema Europi. Francuska školske probleme rješava na ulici, Italija uredbama, Bosna i Hercegovina bira dok je prošlost još za govornicom, Rusija i NATO razgovaraju jezikom crvenih linija, a Silicijska dolina piše moralna pravila za tehnologiju koja napreduje brže od zakona.

I uza sve to, na kraju možda najbolje prolazi Slovenija. Barem dok ne ponestane dobrih .si domena.