Prijeđi na sadržaj
BEČ · AUSTRIJA · HRVATSKA · LJUDI · PRIČE TV Wien / TV Beč Vaš prozor u Austriju. Vijesti, ljudi, priče.
Bleiburg: Nikolaj Tolstoj o tajnoj britanskoj predaji Hrvata i odgovornosti za poslijeratne zločine

POVIJEST · BLEIBURG · 1945.

Bleiburg: Nikolaj Tolstoj o tajnoj britanskoj predaji Hrvata i odgovornosti za poslijeratne zločine

Povjesničar ponovno otvara pitanje britanskih odluka i sudbine zarobljenika nakon Drugoga svjetskog rata.

Britanski povjesničar grof Nikolaj Tolstoj u HRT-ovu Studiju 4 iznio je teške optužbe o predaji hrvatskih vojnika i civila jugoslavenskim komunističkim snagama u svibnju 1945. Govorio je o tajnoj operaciji, zapovijedima koje su zaobišle političke upute, vlakovima kojima je ljudima obećana Italija, a odvezeni su prema Jugoslaviji, te o odgovornosti britanskih dužnosnika. U povodu novog izdanja njegove knjige „Ministar i pokolji” ponovno se postavlja pitanje koje ne može ostati u sjeni općih povijesnih rasprava: tko je ljude predao, što je znao i zašto su nakon predaje mnogi završili u logorima i masovnim grobnicama?

Za razumijevanje tih događaja važno je vratiti se u svibanj 1945., kada se europski rat približavao kraju. Brojne jedinice poraženih vojski, ali i civili koji su s njima putovali, povlačili su se prema Austriji, nadajući se predaji britanskim snagama. Dio tih ljudi bio je razoružan i predan jugoslavenskim snagama. Uslijedili su prisilni povratci, marševi, zatočenja i izvansudska pogubljenja na više područja današnje Slovenije i Hrvatske.

Bleiburg je u hrvatskom kolektivnom pamćenju postao ime za širi niz događaja, iako se poslijeratna stradanja nisu dogodila samo na Bleiburškom polju. U istraživanjima je stoga važno razlikovati dolazak i predaju pojedinih kolona, kasnije transportne rute, mjesta zatočenja i lokacije masovnih grobnica. Pojam Križni put obuhvaća niz povezanih, ali različitih iskustava ljudi koji su vraćani u Jugoslaviju.

Grofa Tolstoja desetljećima zanimaju odluke britanskih vojnih i političkih krugova o repatrijacijama. U knjizi „The Minister and the Massacres”, objavljenoj 1986., istraživao je postupke britanskog V. korpusa u Austriji te okolnosti predaje jugoslavenskih i kozačkih skupina. Njegova knjiga nije nastala kao usputna novinska polemika. U njoj je godinama rekonstruirao britanske odluke i transport zarobljenika, oslanjajući se na arhivske zapise, iskaze sudionika i dokumente savezničkih struktura. Zato njegovo javno istupanje zaslužuje jasno i detaljno prenošenje, umjesto da se svede na nekoliko rečenica o tome kako je povijest složena.

Svibanj / Mai 1945.

Predaje zarobljenika u austrijskoj zoni.

1986.

The Minister and the Massacres

U razgovoru s voditeljem Petrom Vlahovom u Studiju 4 Tolstoj je istaknuo da se, prema njegovu istraživanju, dio predaja odvijao na način koji nije bio u skladu s tadašnjim višim političkim uputama. Govorio je i o prikrivanju odluka od dijela britanskog zapovjednog sustava. Prema Tolstoju, problem nije bio samo u kasnijem nasilju jugoslavenskih snaga, nego u tome što je predaja ljudi provedena unatoč političkim uputama koje su, kako je naveo, priječile prisilno izručenje jugoslavenskih državljana. Time je otvorio pitanje odgovornosti britanskog zapovjednog i političkog vrha za odluke donesene na austrijskom tlu.

Jedan od najpotresnijih dijelova Tolstojeva iskaza odnosi se na vlakove kojima su zarobljenici prevoženi nakon predaje. Prema njegovim riječima, ljudima je rečeno da putuju u Italiju, no vlakovi su kod Maribora skrenuli prema Jugoslaviji, gdje su ih preuzimale Titove snage. U emisiji je govorio o približno 30.000 do 35.000 Hrvata koji su nakon prelaska Drave dospjeli na britansko okupacijsko područje. Takav prikaz znači više od pogrešne informacije o putovanju: Tolstoj opisuje sustavnu prijevaru nad ljudima koji su se nadali savezničkoj zaštiti, a nisu mogli slobodno odbiti povratak.

Posebno teško pitanje Tolstoj postavlja o ulozi Harolda Macmillana, tadašnjeg visokog britanskog dužnosnika koji je u svibnju 1945. boravio u Austriji. U knjizi „Ministar i pokolji” povezuje ga s odlukama koje su prethodile predaji zarobljenika te istražuje je li britansko zapovjedništvo bilo svjesno posljedica izručenja. O njegovoj osobnoj odgovornosti postoji historiografski spor, ali to ne poništava središte Tolstojeva iskaza: britanska predaja nije završila na austrijskoj granici, nego je za velik broj ljudi postala početak stradanja.

Tolstoj u svojim istraživanjima prati lanac odlučivanja od političkih uputa do vojnih zapovjednika na terenu. Ključna je njegova tvrdnja da je britanska strana znala ili imala dovoljno razloga znati što bi ljude moglo dočekati nakon predaje. Ako se o izručenjima odlučivalo uz svijest o riziku pogubljenja i mučenja, rasprava nije samo o vojnoj administraciji, nego o teškoj političkoj i moralnoj odgovornosti.

Tolstoj je u razgovoru govorio o približno 200.000 Hrvata, vojnika i civila, na širem području povlačenja prema Bleiburgu i Dravogradu. Prema njegovu prikazu, britanski zrakoplovi nadlijetali su taj prostor, a procjena je uključivala i opažanja iz zraka. Ta se brojka odnosi na veličinu kolona na širem području, ne na konačan broj ubijenih. Činjenica da su u kolonama bili i civili, među njima žene i djeca, jedan je od razloga zbog kojih Tolstojev iskaz zaslužuje posebnu pozornost.

Masovne grobnice pronađene u Sloveniji i Hrvatskoj, kao i svjedočanstva preživjelih, potvrđuju da poslijeratne likvidacije nisu tek sporna politička formulacija, nego stvarna i teška poglavlja povijesti. Broj pojedinačnih žrtava istražuje se na temelju arhivske građe, popisa i forenzičkih nalaza. Tolstojeve podatke o kolonama zato treba prenijeti u njihovu stvarnom značenju: kao upozorenje na razmjere povlačenja, predaja i stradanja, ne kao zamjenu za imenski popis ubijenih.

U emisiji je Tolstoj govorio i o pristupu ruskim arhivima, navodeći da je zahvaljujući intervenciji Aleksandra Solženjicina kod tadašnjeg ruskog predsjednika Borisa Jeljcina došao do dokumentacije koju je koristio u istraživanju. Taj dio njegove priče podsjeća koliko je rad povjesničara ovisan o mogućnosti uvida u arhive drugih država.

200.000

Tolstojeva procjena ljudi u širem području povlačenja, ne broja poginulih.

Bleiburg

Simbol šireg niza poslijeratnih događaja.

Tolstoj nije štedio ni Josipa Broza Tita. U razgovoru ga je nazvao kukavicom i usporedio obilježja njegova režima sa Staljinovim. Središte te oštre osude nije samo politička retorika: ona proizlazi iz Tolstojeva prikaza sustava u kojem su razoružani ljudi nakon rata predavani, odvođeni i ubijani bez pravičnog sudskog postupka. Njegove osobne ocjene ostaju njegove, a činjenice o poslijeratnim pogubljenjima zaslužuju izravan i nedvosmislen prikaz.

Odgovornost za poslijeratne likvidacije i odgovornost za predaju razoružanih ljudi dva su različita, ali povezana pitanja. Za jedno su ključni zapovjedni lanci i postupci jugoslavenskih postrojbi, a za drugo odluke britanskih vlasti koje su znale ili mogle znati kakav rizik predaja nosi. Povijesno istraživanje mora pratiti oba puta, bez preskakanja koraka.

Usto, među ljudima koji su se povlačili nalazili su se vojnici različitih formacija, ali i civili. Ratna odgovornost ne može se utvrđivati kolektivno prema pripadnosti koloni ili uniformi. Individualna odgovornost za ratne zločine zasebno je pitanje od zabrane proizvoljnog kažnjavanja, masovnih likvidacija i uskraćivanja osnovnih prava zarobljenicima.

Austrija je u toj povijesti posebno važna jer su se brojne predaje događale na njezinu teritoriju, neposredno nakon njemačke kapitulacije. Područje Bleiburga, Klagenfurta i drugih gradova bilo je mjesto susreta poraženih skupina, savezničkih vojnih snaga i jugoslavenskih postrojbi. Prostorna blizina današnjoj hrvatskoj zajednici u Austriji daje temi posebno značenje i sada.

Novo izdanje knjige „Ministar i pokolji” i gostovanje u Studiju 4 vraćaju u javnost pitanja na koja se predugo odgovaralo šutnjom ili političkim prepirkama. Tko je u britanskom zapovjedništvu izdao naloge za predaju? Tko je upozorio na opasnost? Zašto su ljudi koji su tražili sigurnost završavali u rukama snaga od kojih su bježali? Tolstojev iskaz traži da se ta pitanja postave izravno.

Iza britanskih zapovijedi, vlakova i poslijeratnih marševa bili su ljudi čije obitelji desetljećima nisu znale gdje su završili. Za njih Tolstojev govor nije tek historiografska polemika. To je zahtjev da se o predajama i zločinima govori jasno, da se imenuju odgovorne institucije i istraže pojedinci te da se stradalima vrati mjesto u povijesti koje im pripada.

Bleiburg i Križni put dio su europske povijesti završetka rata i početka poraća obilježenog likvidacijama, prisilnim marševima i nestancima. Istraživanje britanske uloge ne umanjuje odgovornost onih koji su ljude kasnije ubijali. Naprotiv, ono pokazuje da se cjelokupna tragedija mora promatrati od odluke o predaji do sudbine svakog zarobljenika.

Među temama koje zahtijevaju dodatno istraživanje nalaze se i dokumenti britanskih postrojbi iz Koruške te zapisnici tadašnjih civilnih predstavnika. U njima se mogu tražiti odgovori o tome kada su kolone stigle, tko je zapovijedao transportom i kakva je komunikacija postojala s jugoslavenskim vlastima. Pojedina se arhivska građa može čitati iz više perspektiva, ali upravo usporedba izvora smanjuje prostor za proizvoljne zaključke.

Za obitelji žrtava osobito je važno utvrđivanje identiteta ljudi koji nikada nisu stigli kući. Mjesta masovnih grobnica u Sloveniji i Hrvatskoj svjedoče o razmjerima poslijeratnog nasilja, ali svaka lokacija ima vlastitu povijest i broj stradalih. Zbog toga je odgovoran pristup usmjeren na terenska istraživanja, ekshumacije i identifikacije, a ne samo na opće političke rasprave.

Priča o britanskim predajama pokazuje i složenost završetka rata. Saveznički zapovjednici morali su upravljati velikim brojem razoružanih ljudi na teritoriju tek oslobođenom od nacističkih snaga. Takve okolnosti objašnjavaju dio administrativnog kaosa, ali same po sebi ne pružaju opravdanje za svjesno izlaganje zarobljenika ozbiljnoj opasnosti.

O ulozi Macmillana i pojedinih britanskih zapovjednika povjesničari i dalje raspravljaju. Ta činjenica nije razlog da se Tolstojeve optužbe preskoče ili ublaže do neprepoznatljivosti. Važno je čitateljima iznijeti što je točno rekao, na kojim istraživanjima temelji svoju tezu i kakve odgovore očekuje. Rasprava o pojedinačnoj odgovornosti mora se voditi na dokumentima, ali polazna točka ostaju stvarne predaje i tragedija njihovih posljedica.

Posebna je vrijednost ponovnog javnog razgovora mogućnost da mlađe generacije upoznaju složenost događaja iz 1945. Povijest se ne može svesti na nekoliko najglasnijih izjava, nego je potrebno razlikovati vojne odluke, civilna iskustva i kasnija politička tumačenja. Tako se gradi sjećanje koje je istodobno kritično, dostojanstveno i otvoreno novim dokazima.

Zoran / TV Wien


Discover more from TV Wien / TV Beč

Subscribe to get the latest posts sent to your email.

This website uses cookies. By continuing to use this site, you accept our use of cookies.