Kada je britanski kralj Đuro V. umro 20. siječnja 1936. u 71. godini života, kruna je automatski pripala njegovu sinu.
Tako je Eduard VIII. okrunjen istog dana, a samo jedanaest mjeseci poslije, točnije 11. prosinca iste godine, abdicirao je jer se nije htio odreći ženidbe s Amerikankom Wallis Warfield Spencer Simpson, kako je to od njega tražio predsjednik vlade Stanley Baldwin. Krunu potom preuzima njegov mlađi brat Đuro VI., otac sadašnje britanske kraljice Elizabete II.
Samo godinu dana nakon abdikacije, bivši kralj koji je u međuvremenu dobio naslov “vojvode od Windsora”, susreo se s novoimenovanim njemačkim kancelarom Adolfom Hitlerom. Dokazi s kojih je skinuta oznaka tajnosti sada sugeriraju da je Eduard VIII. bio bliži članovima nacističke stranke nego što smo to dosad pretpostavljali.
Čak i u najboljim okolnostima, vojvoda koji provodi vrijeme s Hitlerom i drugim nacističkim dužnosnicima nije nešto što bi britanska vlada željela da svijet zna. Činjenica da je bivši kralj, a potom i vojvoda od Windsora, bio u komunikaciji s nacistima neposredno prije Drugoga svjetskog rata bila bi poražavajuća, a prema tvrdnjama nekih povjesničara, na abdikaciju je natjeran zbog prijateljstva s nacistima, a ne zbog ljubavi prema razvedenoj Amerikanki. Stoga su britanski i drugi saveznički čelnici učinili jedino što su mogli – zakopali istinu… sve donedavno. Ono što sigurno znamo, to je da se susret Eduarda VIII. i Adolfa Hitlera dogodio 22. listopada 1937. godine.
Susret u Berghofu
Iako više nije bio kralj, Eduard VIII. i njegova supruga, vojvotkinja od Windsora, ostali su u središtu pozornosti domaće javnosti. Kada je postalo očito da je Drugi svjetski rat neizbježan, britansko je vodstvo bilo nervozno jer se jedan od članova kraljevske obitelji previše zbližavao s njemačkim diktatorom.
Unutar nacističke vrhuške očito se promišljalo o izgradnji odnosa s vojvodom jer su iz toga namjeravali izvući maksimalnu korist. Štoviše, sada se čini da je Hitler namjeravao vratiti Eduarda na britansko prijestolje da mu služi kao marioneta.
Führer i njegovi pristaše dočekali su Eduarda i njegovu suprugu raširenih ruku. Pred njima su prostrli crveni tepih te su ih počastili raskošnim domjencima i večerama s nacističkim vođama, uključujući i predsjednika Reichstaga Hermanna Göringa te ministra narodne prosvjete i promidžbe Josepha Goebbelsa.
Par je bio u Njemačkoj gotovo dva tjedna, a kada bi stigli na svako novo odredište, dočekalo bi ih razdragano mnoštvo. Mnogi su ih pozdravljali nacističkim pozdravom – uzdignutom desnicom. No Britancima je mnogo više smetalo što je i Eduard često uzvraćao na isti način.
Vrhunac posjeta bio je susret sa samim Führerom. Eduard i njegova supruga odvedeni su u Hitlerovu rezidenciju Berghof u bavarskim Alpama. Ondje su se prvo fotografirali, a potom su održali sastanak iza zatvorenih vrata. Neki tvrde da je Eduard kritizirao Hitlerovu politiku, dok drugi misle da ga je nedvosmisleno podržao. Čini se da je ovo drugo ipak bliže istini. Pošto su popili popodnevni čaj, Eduard i Wallis napustili su Berghof i vratili se u London.
Da bismo razumjeli vojvodine pronacističke sklonosti, moramo se vratiti u njegovo djetinjstvo. Poznato je da je Eduard VIII. u mladosti bio ljubitelj njemačkog jezika i kulture. To samo po sebi nije iznenađujuće jer je do Prvoga svjetskog rata puno prezime kraljevske obitelji bilo Sachsen-Coburg i Gotha.
‘Popularni diktatori’
Tek 1917. ono je promijenjeno u Windsor. Bez obzira na to što su se britanski monarsi odrekli svojih njemačkih korijena, Eduard je time bio fasciniran. U mladosti je često javno izražavao potporu političkim procesima u Njemačkoj, čak i kada su nacisti došli na vlast.
U srpnju 1933., tri godine prije nego što je postao kralj, Eduard je posjetio Luja Ferdinanda, princa od Pruske, koji je bio unuk posljednjeg njemačkog cara Vilima II. Pritom je Eduard rekao: “Nemamo se mi što miješati u njemačke unutarnje poslove, kako u vezi sa Židovima, tako i s bilo čime”. Već je to bilo poprilično uznemirujuće, s obzirom na to da je progon Židova već bio otpočeo, no svoje je sunarodnjake naročito sablaznio kada je dodao: “Diktatori su ovih dana veoma popularni. Možda bi nam jedan takav ubrzo trebao i u Engleskoj”.
Kada je Eduard VIII. postao kralj, britanska se vlada uspaničila. Premijer Baldwin naredio je sigurnosnoj službi MI5 da prati novog monarha i njegovu komunikaciju s nacistima. Prisluškivali su mu telefone, a policijsko osiguranje slalo je obavještajcima sve informacije, tako da, ako Eduard odluči dati svoju punu potporu Hitleru, može biti zaustavljen.
Kada je izbio rat, Eduard je stavljen pod pojačani nadzor. Vlada je smatrala da je on velika odgovornost s kojom bi se trebalo pozabaviti. Konkretne oštre mjere zapravo je poduzeo ratni premijer Winston Churchill.
U tom su periodu svi Eduardovi brzojavi nacističkim čelnicima bili kopirani i zadržani u tajnosti. Churchill nije htio da svijet dozna za vojvodinu povezanost s Nijemcima. Zapravo, bio je toliko zabrinut da ga je zamolio da postane guverner Bahama. To bi značilo da će Eduard napustiti Europu. No on to nije htio pa je podsjetio Churchilla na svoj status u vojsci i rekao mu da bi on trebao ostati na kontinentu kako bi pomogao u ratnim naporima.
Operacija Willi
Premijera se to nije dojmilo pa mu je poslao brzojav u kojem je naveo da čak i general-bojnici mogu biti izvedeni pred vojni sud. Na koncu Eduard nije imao izbora pa je morao pristati na Churchillove uvjete.
Nejasno je kako, ali nacisti su ubrzo otkrili da je Eduard bio prebačen preko Atlantika. Kada su nakon rata pronađeni tajni njemački dokumenti, otkriven je plan nazvan “Operacija Willi”. U lipnju 1940. Eduard i Wallis zatekli su se u Parizu koji je tada bio pod njemačkom okupacijom. Odande su prvo pobjegli u Španjolsku, a zatim i u Portugal koji je još bio neutralan. Međutim, tadašnji njemački ministar vanjskih poslova Joachim von Ribbentrop naredio je lokalnim nacističkim vlastima da potraže britanski kraljevski par i sastanu se s njima. U dokumentima koje su poslije zaplijenile savezničke snage, nacisti su zabilježili da je Eduard izrazio svoje nezadovoljstvo kraljevskom obitelji, britanskom vladom i Winstonom Churchillom.
No čini se da je Eduard namjeravao otići na Bahame čak i nakon susreta s nacističkim dužnosnicima. Stoga je von Ribbentrop lagao vojvodi od Windsora da je na meti britanskih operativaca koji ga planiraju ubiti. Nijemci su ohrabrili kraljevski par da se vrati u Španjolsku kako bi ih nacisti mogli zaštititi. Štoviše, obećali su mu da će ga vratiti na prijestolje, jasno istaknuvši da bi bio samo marioneta, ali to je bio jedini način da ga pokušaju nagovoriti. Zanimljivo je da Eduard o tim susretima nije obavijestio britanske vlasti. Naprotiv, one su o tome doznale tek nakon rata, kada su otkriveni tajni dokumenti.
Čak i pošto je stigao na Bahame, vojvoda od Walesa nastavio je javno govoriti kako ne vjeruje da Ujedinjeno Kraljevstvo može pobijediti u ratu te je nastojao Amerikance u više puta uvjeriti da ostanu neutralni u svjetskom sukobu.
Da zaključimo, bivši britanski kralj Eduard VIII. bio je blizak s nacistima za vrijeme Drugoga svjetskog rata. To čak i nije potpuna nepoznanica. No postavlja se pitanje zašto se ta informacija toliko dugo skrivala od javnosti.
Dosjei Windsor
Ne možemo baš govoriti o nekoj “teoriji urote”, no za prikrivanje informacija o vezama Eduarda VIII. i njemačkih nacističkih vođa ne treba kriviti samo britanske vlasti. Churchill je definitivno bio najglasniji zagovornik zataškavanja, ali nije bio jedini.
Britanski je premijer molio Francuze i Amerikance da sve dokumente koji povezuju vojvodu s Hitlerom i nacistima drže u tajnosti. Na kraju su svi pristali čuvati tajnu, ali desetljećima poslije objavljeni su brojni dokumenti.
Dio dokumenata otkriven je u dvorcu Marburgu. Među četiristo tona papira našlo se i šezdesetak dokumenata poznatih kao “dosjei Windsor” u kojem je sadržana komunikacija Eduarda i Wallis s njemačkim vlastima.
Nedavni pak dokumenti koje je britanska vlada objavila 2017. navode kako je Churchill pokušao suzbiti dosjee Windsor te da je čak kontaktirao i poslijeratnog američkog predsjednika Dwighta D. Eisenhowera kako bi ga uvjerio da čuva dosjee u tajnosti deset do dvadeset godina.
Ne možemo s apsolutnom sigurnošću znati je li bilo koji od tih dokumenata izmišljen kako bi koristio za njemačku ratnu promidžbu ili ucjenu protiv britanske kraljevske obitelji. No većina povjesničara smatra da su svi dosjei autentični te da je Eduard VIII. bio bliži Hitleru i nacistima nego što je svijet onomad znao. Također je jasno da su saveznički čelnici, poput Churchilla i Eisenhowera, skrivali dosjee Windsor od očiju javnosti.
