Titanik je bio britanski prekooceanski brod koji je potonuo u sjevernom Atlantskom oceanu u ranim jutarnjim satima 15. travnja 1912. godine, nakon sudara s ledenjakom, za vrijeme svog prvog putovanja iz Southamptona u New York.
Prije četiri dana obilježena 11. obljetnica potonuća najpoznatijeg putničkog broda u povijesti, koji su mnogi smatrali nepotopljivim.
Oštećeni brod potonuo je 2 sata i 40 min nakon nesreće. Od 2223 putnika na brodu, njih 1514 je poginulo.
Na Titaniku je bilo i 30 Hrvata, podsjetio je Hrvatski državni arhiv prije tri dana, na obljetnicu potonuća broda. Riječ je bila većinom o zemljoradnicima između 17 i 38 godina. Spašena su samo dva muškarca i jedna žena, a nasljednicima stradalih isplaćena je odšteta od kompanije White Star Line te pomoć iz raznih fondova.
Jedina preživjela putnica iz Hrvatske, Mara Osman-Banski, koja je u vrijeme tragedije imala 31 godinu, svoj je život nakon potonuća broda koji ju je trebao odvesti suprugu, nastavila u Americi gdje je i umrla 1930. Dvojica preživjelih muških putnika svoj san o boljoj budućnosti ipak nisu uspjela ostvariti ostvariti u Americi. Ivan Jalševac iz Topolovca kraj Siska tako se u domovinu vratio nakon samo četiri tjedna, dok se Nikola Lulić s Konjskog Brda (općina Perušić u Lici) na povratak odlučio nakon Prvog svjetskog rata.
Preživjeli često opisivali kako su se spasili
Troje preživjelih Hrvata često su i detaljno u opisivali svoje preživljavanje u raznim novinama.
Ivan Jalševac svoju je ispovijest podijelio s čitateljima lista “Hrvatski svijet” u New Yorku, samo nekoliko dana nakon kalvarije. Kako je rekao, na put preko ‘bare’ odlučio se zbog potrage za boljim životom u SAD-u, gdje je živio njegov brat Mato.
“Baš sam spavao, kad osjetih da mi nešto krevet dobro uzdrma. U prvih mah nisam znao što se dogodilo. Mirno se odjenuh i zapalih cigaretu, te se uputih palubi da vidim koji je to belaj nastao. Kažem vam iskreno, nisam se u prvi mah ama ništa bojao. Na palubi vidjeh silnu strku i zbrku i mnoštvo svijeta. Povratih se natrag u namjeri da uzmem kufer iz kabine, ali je sve bilo kasno. Moja kabina bila je već puna vode. Vidjeh: nema šale, zlo dolazi veoma brzo, treba što prije napustiti brod. Odmah se snađoh, i pomislim u sebi: u najgorem slučaju neće biti druge nego da skočim u more i plivam do nekog čamca. Tako praveći plan dođu mi na pamet djeca i žena te braća, sestre, otac i ostala rodbina. To me ojača i odlučim pošto-poto da se spasim”, svjedočio je.
‘Vidjeh u zraku kako lete tijela jadnih ljudi koji se nisu uspjeli spasiti’
Naveo je i da je s još 44 osobe snažno veslao u čamcu, a sjetio je priča da je jako opasno naći se blizu mjesta potonuća zbog vira koji povuče sve okolo.
“Vidjeh u zraku kako lete tijela jadnih ljudi koji se nisu uspjeli spasiti. Prestrašeni i izmoreni ostadosmo u čamcu. Žene šutjehu kao nijeme. Trebalo ih je razumjeti: muževi su im ostali na “Titaniku”, našli su tamo strašnu smrt. Okretah se oko sebe, ali svuda ista slika, more i led”.
Spasila ih je posada broda “Carpathije”, a nakon dolaska u New York prebačeni su u bolnicu St. Vincent. “Kad sam se vratio, obolio sam na živce. Nisam smio vidjeti vodu, jer bi me spopao čudan osjećaj. Trzao bih se prestrašeno i pred očima bi mi lebdio nagnuti ‘Titanic’, a u ušima bi mi odzvanjali krikovi nesretnika”, napisao je poslije. U jednom od kasnijih intervjua prisjetio se još jednog detalja borbe za život na “Titaniku”.
Potvrdio je da je orkestar doista svirao na palubi do samoga kraja, a prije bijega prema čamcima, Jalševac je s dvojicom zemljaka, Stankovićem i Draženovićem, koji nisu preživjeli nesreću, u kutu broda koji tone zapalio cigaretu te su zapjevali pjesmu iz svoga kraja: “Oj, Savo, Savice, tija vodo ladna, ponesi me tamo i onamo”. Umro je u srpnju 1945. u rodnom selu kod Siska.
Za ruke zavezala tikve, uzela djecu i skočila u hladno more
Jedina preživjela Hrvatica s Titanika, Mara Osman-Banski, u vrijeme nesreće imala je 31 godinu i bila je žena Miška Banskog koji je ranije otišao u Ameriku, a koji je kupio supruzi kartu za put.
“Mare je bila šnajderica. Njezini su se u Vagovini bavili poljoprivredom, ali teško se živjelo. Nakon što je preživjela havariju, pričala je da je u trenutku sudara plesala i zabavljala se. Nije paničarila već je za ruke zavezala dvije tikve, uzela dvoje djece i skočila u hladno more. Spasili su je iz vode iz nekog čamca za spašavanje”, ispričali su kasnije njezini rođaci novinarima.
Nakon brodoloma je dugo bila u bolnici, a u Hrvatsku se nije nikad vratila. Za roditeljima su krenula dvojica sinova, Ivan i Franjo, dok je treći sin Antun odlučio ostati u Hrvatskoj gdje je tijekom Prvog svjetskog rata i poginuo. Brak s Miškom nije izdržao, pa se Mara preudala za dr. Isaaca Kolicha, Amerikanca porijeklom iz Hrvatske. Umrla je u SAD-u u 48. godini od tumora želuca.
Hrvatski državni arhiv čuva odštetne zahtjeve
U Hrvatskom državnom arhivu, u fondu Zemaljska vlada, Odjel za unutarnje poslove, čuva se opširni predmet s odštetnim zahtjevima obitelji stradalih putnikâ. Povodom stote obljetnice potonuća, 2012. godine, u Hrvatskom državnom arhivu priređena je izložba Hrvati na Titaniku na koju se ovom prigodom podsjećamo plakatom koji donosi imena svih tridesetero putnikâ, njihovu dob, zavičajnost, zanimanje i status (spašen/stradao).
