Američki plan za Iran u 15 točaka: Traži se kraj nuklearnog programa, otvaranje Hormuza i slabljenje vojne moći

Dok rat na Bliskom istoku i dalje trese energetska tržišta, diplomatska pozadina sukoba očito postaje sve ozbiljnija. Prema izvještajima koje su prenijeli Reuters, New York Times i više izraelskih medija, Sjedinjene Države su Iranu, posredstvom Pakistana, dostavile mirovni plan od 15 točaka. U središtu tog plana nalaze se tri velika zahtjeva: demontaža ključnih dijelova iranskog nuklearnog programa, otvaranje Hormuškog tjesnaca i rezanje iranske regionalne vojne moći. Zauzvrat se spominje i ono što Teheran već godinama želi čuti – ukidanje sankcija.

Plan izgleda kao pokušaj da se rat pretvori u novi regionalni poredak

Ako su ključni elementi plana točni, onda ovo nije tek prijedlog za prekid vatre. Ovo je pokušaj da se iz sadašnjeg rata izvuče puno širi politički rezultat. Nije riječ samo o zaustavljanju projektila i otvaranju jednog plovnog puta, nego o pokušaju da se Iran dugoročno vrati u okvir strože kontrole – nuklearne, vojne i regionalne. Reuters navodi da se među traženim potezima spominju i ograničenja za iranski raketni i nuklearni kapacitet, kao i prekid potpore savezničkim i posredničkim skupinama u regiji.

To znači da Washington, barem prema tim izvještajima, ne traži samo smirivanje jedne krize nego pokušava iskoristiti ratni pritisak kako bi Iran gurnuo u znatno dublje ustupke. Drugim riječima, plan izgleda kao kombinacija primirja, razoružavanja i regionalnog preslagivanja odnosa moći. Upravo zato je i teško zamisliti da bi Teheran takav paket prihvatio bez velikog otpora, barem ne u obliku u kojem se sada opisuje.

Nuklearni program ostaje u središtu svega

Najveći dio navodnog plana, prema medijskim izvještajima koje prenosi Reuters, odnosi se upravo na nuklearni program. Spominju se odricanje od daljnjeg obogaćivanja, predaja obogaćenog materijala prema dogovorenom rasporedu te gašenje ili dekomisioniranje ključnih lokacija poput Natanzas, Isfahana i Fordowa. Uz to se navodi i jači pristup Međunarodne agencije za atomsku energiju svim relevantnim informacijama.

Upravo je to najteži dio cijelog paketa. Jer Iran je već u prošlosti pristajao na međunarodna ograničenja, ali je povjerenje uništeno nakon što je stari nuklearni sporazum praktično razoren. Zato svaka nova američka ponuda koja traži gotovo potpuno povlačenje nuklearnih kapaciteta automatski nailazi na duboku sumnju u Teheranu. Nije problem samo što se traži, nego i tko jamči da se isti dogovor sutra opet neće raspasti.

Hormuški tjesnac više nije samo plovni put, nego glavna pregovaračka poluga

Drugi ključni element plana odnosi se na Hormuški tjesnac. Reuters navodi da je među američkim ciljevima i ponovno otvaranje Hormuza kao slobodne pomorske zone bez budućih blokada. To je potpuno logično, jer je upravo Hormuz postao točka na kojoj se rat s Bliskog istoka izravno prelio na globalnu ekonomiju. Kad se uski morski prolaz pretvori u političko i vojno oružje, tada svaka vlada u Europi, Aziji i Zaljevu zna da više ne gleda regionalni sukob, nego globalni energetski problem.

U tom smislu otvoreni Hormuz nije samo tehnički detalj. To je politički minimum koji Washington mora prodati tržištima kao dokaz da je situacija barem djelomično vraćena pod kontrolu. A za Iran je upravo taj tjesnac jedna od najjačih karata pritiska. Zato nije nimalo slučajno da se taj element nalazi tako visoko u navodnom planu.

Ukidanje svih sankcija zvuči kao mamac, ali i kao politički eksplozivna točka

Najzvučniji dio cijele priče svakako je mogućnost ukidanja sankcija. To je za Iran golema stvar, jer sankcije nisu samo gospodarska kazna nego jedan od ključnih alata pritiska koji Zapad koristi godinama. Ako se taj element doista nalazi u paketu, onda Washington pokušava Iranu ponuditi nešto što je dovoljno veliko da opravda ogromne ustupke u nuklearnom i vojnom polju.

Ali upravo tu počinje i politički problem za američku i izraelsku stranu. Jer ukidanje sankcija nije tehnički detalj koji se može provući tiho. To je odluka s velikim posljedicama za cijelu američku politiku prema Iranu, za saveznike u regiji i za unutarnji politički prostor u Washingtonu. Zbog toga taj element plana možda zvuči najatraktivnije, ali je vjerojatno i među najtežima za stvarnu provedbu.

Bushehr pokazuje da SAD ne nudi samo zabrane, nego i model kontrolirane normalizacije

Među detaljima koji se pojavljuju u medijskim izvještajima posebno je zanimljiv i Bushehr, odnosno pomoć Iranu u razvoju civilnog nuklearnog projekta za proizvodnju električne energije. To pokazuje da plan, barem prema onome što je dosad procurilo, ne ide samo logikom zabrane i kažnjavanja. Pokušava se ostaviti prostor da Iran formalno zadrži civilnu nuklearnu budućnost, ali pod drukčijim, strožim i međunarodno nadziranim uvjetima.

Takav model nije nov. On pokušava odvojiti civilni i vojni nuklearni sektor i time politički prodati tezu da Iran ne ostaje potpuno bez svega, nego bez onoga što Zapad smatra strateškom prijetnjom. No problem ostaje isti: bez povjerenja, svaki takav mehanizam izgleda nestabilno i podložno novom raspadu čim se politički vjetar promijeni.

Najveća slabost plana: Iran javno tvrdi da pregovora nema

Možda je najvažnije upravo ono što baca najveću sjenu na cijelu priču: Iran i dalje javno tvrdi da s Washingtonom nema izravnog dijaloga i da su američke tvrdnje o razgovorima “fake news”. Reuters je već izvijestio da iranski čelnici priznaju tek inicijative posrednika poput Pakistana, Turske i Egipta, ali ne i stvarni pregovarački proces kakav opisuje Trump.

To znači da plan od 15 točaka, čak i ako postoji u nacrtu, još uvijek ne predstavlja stvarni mirovni okvir na koji su obje strane pristale. Za sada više izgleda kao američka projekcija željenog ishoda nego kao dogovoreni put prema kraju rata. A to je velika razlika. Jer jedan nacrt može utjecati na tržišta i naslove, ali ne mora nužno voditi do stvarnog mira.

Zaključak: plan postoji kao signal, ali ne i kao siguran put do mira

Najpoštenije je zato reći ovako: prema ozbiljnim izvještajima, američki plan od 15 točaka doista postoji ili je barem dostavljen kao okvir Iranu preko Pakistana. Međutim, ne postoji javno potvrđena puna službena verzija svih točaka, a još manje dokaz da je Teheran spreman takav paket prihvatiti. Reuters potvrđuje osnovnu strukturu: nuklearna ograničenja, otvaranje Hormuza, rezanje regionalne vojne mreže i moguća sankcijska olakšanja. Sve ostalo zasad ostaje u zoni neslužnih ili djelomično potvrđenih detalja.

Drugim riječima, ovo jest vizija budućnosti koju Washington pokušava nacrtati. Ali između nacrta i stvarnog mira i dalje stoje rat, duboko nepovjerenje, visoki iranski zahtjevi i golema politička cijena koju bi obje strane morale platiti da do dogovora doista dođe.

Zoran / TV Wien