Pregovori SAD-a i Irana propali nakon 21 sata: Vance otišao bez dogovora, Hormuz i nuklearni program ostaju glavne prepreke

Pregovori su od početka bili predstavljeni kao povijesni jer se radilo o prvom izravnom sastanku SAD-a i Irana u više od desetljeća te o najvišoj razini kontakta od Islamske revolucije 1979. godine. Upravo zbog toga očekivanja su bila velika, ali završnica je pokazala koliko je jaz između Washingtona i Teherana i dalje dubok. Reutersov izvještaj, koji prenosi tportal, navodi da su obje strane odmah nakon završetka sastanka otvoreno govorile o neuspjehu, a izostanak bilo kakvog zajedničkog priopćenja dodatno potvrđuje da proboja nije bilo.

JD Vance, koji je vodio američko izaslanstvo, rekao je novinarima neposredno prije odlaska iz Pakistana da je “loša vijest” to što dogovor nije postignut i da se američka delegacija vraća kući bez sporazuma. Dodao je i da su Sjedinjene Države vrlo jasno iznijele svoje crvene linije, ali da ih Iran nije prihvatio. Prema njegovim riječima, među ključnim američkim zahtjevima ostaje čvrsta i izričita obveza Teherana da neće razvijati nuklearno oružje niti kapacitete koji bi mu omogućili njegovu brzu proizvodnju.

Amerika tvrdi da je Iran odbio ključne uvjete

Iz američke perspektive, glavni problem bio je upravo nuklearni program. Vance je poručio da Washington nije tražio samo općenita uvjeravanja, nego “afirmativnu obvezu” da Iran neće razvijati nuklearno oružje i sredstva za njegovu brzu proizvodnju. To je, kako je rekao, glavni cilj predsjednika Donalda Trumpa i ono što je američka strana pokušala postići u Islamabadu. Takva formulacija pokazuje da je Washington u pregovore ušao s vrlo čvrstim zahtjevima, bez namjere da ih ublaži samo zato što je sastanak bio politički simboličan.

Zanimljivo je i da Vance na završnoj konferenciji nije posebno spominjao ponovno otvaranje Hormuškog tjesnaca, iako je riječ o jednoj od najvažnijih svjetskih energetskih točaka. To može značiti da je upravo taj dio pregovora ostao toliko osjetljiv da ga američka strana nije željela dodatno javno otvarati nakon propasti razgovora. Istodobno je Trump poručio da mu osobno “nije važno” hoće li dogovor biti postignut jer smatra da su Sjedinjene Države već pobijedile. Taj ton dodatno pokazuje koliko je politička klima oko pregovora bila tvrda i koliko se istodobno vodila i za unutarnju publiku.

Iran kaže da su američki zahtjevi bili pretjerani

S iranske strane priča izgleda drukčije. Reuters, preko tportala, prenosi da je poluslužbena agencija Tasnim ustvrdila kako su “pretjerani” američki zahtjevi blokirali postizanje sporazuma. Drugi iranski mediji naveli su da su oko nekih pitanja postojali pomaci, ali da su Hormuški tjesnac i iranski nuklearni program ostali glavne točke razilaženja. Glasnogovornik iranskog ministarstva vanjskih poslova naglasio je da su pregovori vođeni u ozračju dubokog nepovjerenja te da nije bilo realno očekivati sporazum već nakon jedne jedine sesije.

Takva poruka nije beznačajna. Teheran time ne zatvara potpuno vrata daljnjim razgovorima, ali istodobno jasno daje do znanja da ne pristaje na model u kojem bi SAD diktirao uvjete, a Iran samo potvrđivao američke zahtjeve. To je vjerojatno i glavni razlog zašto su pregovori mogli trajati tako dugo, a završiti bez rezultata: kontakt postoji, ali obje strane žele ući u eventualni sporazum tek ako iz njega mogu izaći bez dojma poniženja ili političkog popuštanja.

Hormuz, imovina, odšteta i Libanon: previše otvorenih frontova za jedan stol

Jedan od razloga zašto je sporazum bio toliko težak jest činjenica da se nije pregovaralo samo o jednoj temi. Osim nuklearnog programa, Teheran traži odmrzavanje imovine u inozemstvu, kontrolu nad Hormuškim tjesnacem, isplatu ratne odštete i prekid vatre u cijeloj regiji, uključujući Libanon. Reuters navodi i da Iran želi naplaćivati pristojbe brodovima koji prolaze kroz Hormuz. S američke strane, minimum ostaje slobodan prolaz za globalni brodski promet i onemogućavanje iranskog obogaćivanja uranija do razine koja bi otvorila put prema atomskoj bombi.

To praktično znači da pregovori u Islamabadu nisu bili samo bilateralni susret o jednom tehničkom pitanju, nego pokušaj da se u jednom paketu riješe energenti, sigurnost, rat, sankcije i nuklearni program. Kad se za isti stol stave Hormuz, Libanon, blokirana imovina i strateške vojne crvene linije, prostor za brz kompromis gotovo se nužno smanjuje. Zbog toga maratonsko trajanje sastanka više govori o težini problema nego o blizini dogovora.

‘Temperatura je rasla i padala’: što se događalo iza zatvorenih vrata

Možda i najživopisniji detalj iz cijelog izvještaja dolazi od pakistanskog izvora koji je rekao da je “temperatura rasla i padala tijekom sastanka”. Ta formulacija dobro opisuje ritam razgovora koji su se protegnuli preko noći. Očito je bilo trenutaka kada su se strane približile, pa novih naleta nepovjerenja i tvrdih pozicija. Upravo je to slika pregovora u kojima se ne lome samo tehničke točke, nego i duboko političko pitanje tko će prvi pokazati slabost.

U takvoj atmosferi nije čudno da su se istodobno pojavljivale i proturječne informacije o mogućem odmrzavanju iranske imovine. Reuters je prenio da je visoki iranski izvor prije početka pregovora tvrdio kako je SAD pristao osloboditi imovinu blokiranu u Kataru i drugim bankama, dok je američki dužnosnik to odmah demantirao. Takvi sudari narativa pokazuju da je dio pregovora vođen i preko medijskog prostora, u pokušaju da svaka strana oblikuje dojam o vlastitoj pregovaračkoj snazi.

Na moru se ipak vidi mali pomak, ali ne i normalizacija

Unatoč neuspjehu razgovora, na terenu se pojavio jedan važan signal. Prema podacima o pomorskom prometu koje prenosi Reuters, tri supertankera natovarena naftom prošla su u subotu kroz Hormuški tjesnac. To izgleda kao prvi izlazak brodova iz Zaljeva od sporazuma o prekidu vatre između SAD-a i Irana. No istodobno Reuters navodi da stotine tankera i dalje čekaju u Zaljevu, nadajući se izlasku tijekom dvotjednog razdoblja primirja.

Taj detalj govori da se situacija nije potpuno zaledila, ali ni približno nije normalizirana. Tri broda jesu prošla, ali golema većina i dalje čeka, što znači da globalna tržišta energenata i dalje žive u režimu neizvjesnosti. U tom smislu, neuspjeh pregovora ne znači samo diplomatski poraz, nego i nastavak pritiska na plovidbu, osiguranje, cijene goriva i sigurnost jedne od najvažnijih svjetskih energetskih ruta.

Zoran / TV Wien