Pukotine u Trumpovu timu: Iran nudi izlaz iz rata, ali Hormuz i uranij ostaju točke loma

WASHINGTON / TEHERAN / BRUXELLES · 28. travnja 2026.

Američko-iranski rat ušao je u novu diplomatsku fazu, ali mir je još daleko od sigurnog. Iran je preko posrednika ponudio model prema kojem bi se Hormuški tjesnac ponovno otvorio, dok bi se razgovori o nuklearnom programu odgodili za kasnije. Donald Trump poručuje da Teheran može nazvati Washington ako želi pregovarati, Marco Rubio odbacuje iranske uvjete kao neprihvatljive, a iz američkog vrha stižu signali unutarnjih napetosti oko stvarnog stanja rata i potrošnje američkog naoružanja. Istodobno, Teheran se oštro obrušio na Ursulu von der Leyen zbog europskih sankcija, dok Europa strahuje od novog energetskog udara.

Trump šalje poruku Teheranu: “Postoji telefon”

Donald Trump pokušava ostaviti dojam predsjednika koji drži kontrolu nad ratom, pregovorima i tempom diplomatskog raspleta. Njegova poruka Iranu jednostavna je i namjerno izravna: ako Teheran želi razgovarati o okončanju rata, može se javiti Washingtonu. Time Trump pokušava prebaciti diplomatsku loptu na Iran, ali istodobno ostavlja otvorena vrata za dogovor koji bi mogao smiriti globalna tržišta.

Otkazivanje puta američkih izaslanika u Pakistan pokazuje koliko su pregovori još nestabilni. Službeno obrazloženje bilo je da put nema dovoljno konkretnog plana, ali politička poruka je šira: Washington ne želi izgledati kao strana koja juri za pregovorima. Trump, barem javno, želi da Iran pokaže spremnost na izravan kontakt.

No iza te jednostavne poruke krije se znatno složenija diplomatska igra. Iran ne želi otvoriti sva pitanja odjednom, osobito nuklearni program, dok Sjedinjene Države ne žele prihvatiti model u kojem bi se Hormuški tjesnac otvorio bez šireg sigurnosnog dogovora. Upravo tu nastaje prva velika točka loma.

Iranska ponuda: prvo Hormuz, nuklearno pitanje kasnije

Prema diplomatskim signalima koji dolaze iz posredničkih krugova, iranski prijedlog temelji se na praktičnoj logici: prvo otvoriti Hormuški tjesnac i zaustaviti najopasniji dio globalnog gospodarskog udara, a razgovore o nuklearnom programu ostaviti za kasniju fazu. Za Teheran bi to značilo brzo ublažavanje pritiska, bez trenutačnog pristanka na američke nuklearne zahtjeve.

Za Washington je takav prijedlog problematičan. Hormuški tjesnac jest hitno pitanje, jer kroz njega prolazi velik dio svjetske trgovine naftom i plinom, ali američka administracija ne želi stvoriti presedan u kojem Iran može zatvaranjem strateškog plovnog puta izboriti odgodu razgovora o nuklearnom programu.

U tome je politička težina iranske ponude. Ona je dovoljno konkretna da je Trump mora razmotriti, ali dovoljno ograničena da je američki sigurnosni establišment teško može prihvatiti bez otpora. Ako bi SAD pristao na otvaranje Hormuza bez paralelnog nuklearnog dogovora, Iran bi to mogao predstaviti kao stratešku pobjedu.

Rubio odbija iranske uvjete

Američki državni tajnik Marco Rubio zauzeo je tvrđu liniju. Prema njegovu tumačenju, iransko “otvaranje” Hormuškog tjesnaca ne bi bilo pravo otvaranje ako bi Teheran zadržao mogućnost odlučivanja tko smije prolaziti, pod kojim uvjetima i uz kakve političke ili financijske ustupke.

Rubio poručuje da međunarodni plovni putovi ne mogu funkcionirati kao prostor u kojem jedna država određuje pravila prema vlastitim ratnim interesima. To je ključno pitanje za SAD, ali i za saveznike: ako bi Iran dobio de facto kontrolu nad uvjetima plovidbe kroz Hormuz, to bi moglo promijeniti sigurnosnu logiku cijelog Zaljeva.

Istodobno, Rubio ostavlja prostor za pregovore kada kaže da je Iran ozbiljan u namjeri da izađe iz krize. No ta ozbiljnost, prema američkoj strani, mora uključivati jamstva da Iran neće moći brzo razviti nuklearno oružje. Drugim riječima, Washington ne želi samo prekid vatre. Želi dogovor koji sprječava povratak iste krize za nekoliko mjeseci.

Pukotine u Trumpovu timu

Najzanimljiviji dio ove krize možda se više ne odvija samo između Washingtona i Teherana, nego unutar samog američkog vrha. Prema tvrdnjama koje dolaze iz krugova bliskih administraciji, potpredsjednik JD Vance sve češće postavlja pitanje prikazuje li Pentagon stvarno stanje rata preoptimistično, osobito kada je riječ o potrošnji ključnog naoružanja.

Takve sumnje nisu tehnički detalj. Ako se američke zalihe projektila, protuzračne obrane i preciznog naoružanja troše brže nego što Pentagon javno priznaje, rat s Iranom više nije samo regionalni sukob, nego pitanje američke spremnosti za druge moguće krize: Tajvan, Korejski poluotok, Europa i dugoročno odvraćanje Rusije i Kine.

Ministar obrane Pete Hegseth i načelnik Združenog stožera Dan Caine javno tvrde da su američke zalihe stabilne i da je Iran pretrpio ozbiljne gubitke. No već sama činjenica da se unutar vrha vlasti navodno otvaraju pitanja o stvarnim kapacitetima pokazuje da rat ulazi u fazu političkog i logističkog zamora.

Nafta iznad 108 dolara: tržišta čekaju rasplet

Cijene nafte ponovno su postale najbrži pokazatelj dubine krize. Dok Hormuški tjesnac ostaje zatvoren ili ozbiljno ograničen za komercijalni promet, tržišta reagiraju nervozno. Nafta se popela iznad 108 dolara po barelu, a trgovci svaku vijest iz Washingtona, Teherana, Moskve ili Islamabada čitaju kao mogući znak popuštanja ili novog zaoštravanja.

Za globalno gospodarstvo, Hormuški tjesnac nije samo geografski pojam. To je energetska arterija. Ako ostane zatvoren, posljedice se brzo prelijevaju na cijene goriva, transporta, hrane, grijanja i industrijske proizvodnje. Zato dio bivših američkih dužnosnika procjenjuje da bi Trump na kraju mogao prihvatiti dio iranskog prijedloga, barem u dijelu koji se odnosi na brzo otvaranje plovnog puta.

Takav potez, međutim, imao bi političku cijenu. Iran bi mogao tvrditi da je prisilio Washington na popuštanje, dok bi Trumpovi protivnici tvrdili da je administracija ušla u rat bez jasnog izlaza. Zato je pitanje Hormuza danas istodobno energetsko, vojno, diplomatsko i izborno pitanje.

Iran se okreće Moskvi

Iranski ministar vanjskih poslova Abas Arakči stigao je i u Sankt Peterburg na razgovore s Vladimirom Putinom, čime Teheran jasno pokazuje da pregovara na više frontova. Iran šalje poruku da nije izoliran i da, uz posrednike poput Pakistana, ima strateške partnere spremne uključiti se u diplomatsku igru.

Rusija se u toj krizi nudi kao posrednik, ali njezina uloga nikada nije neutralna u klasičnom smislu. Moskva ima vlastite interese: slabljenje američkog utjecaja, održavanje bliskih veza s Teheranom i jačanje vlastite pregovaračke pozicije prema Zapadu. Zato rusko posredovanje Washington može promatrati s oprezom, čak i ako bi ono kratkoročno pomoglo smirivanju krize.

Za Iran, veza s Moskvom ima i unutarnjopolitičku vrijednost. Teheran može domaćoj javnosti pokazati da ne pregovara iz slabosti, nego iz pozicije države koja još uvijek ima partnere, kanale i diplomatske mogućnosti.

Teheran napao Von der Leyen

Dok se na jednoj strani otvaraju pregovarački kanali, na drugoj strani Iran zaoštrava retoriku prema Europskoj uniji. Glasnogovornik iranskog ministarstva vanjskih poslova Esmail Bagai oštro je kritizirao Ursulu von der Leyen nakon njezine izjave da je prerano za ukidanje sankcija Iranu zbog kršenja ljudskih prava.

Von der Leyen je poručila da bi prije ublažavanja sankcija morale uslijediti duboke promjene u Iranu. Teheran je na to odgovorio tvrdnjom da europske sankcije nisu humanitarne ni moralne, nego usmjerene protiv običnih Iranaca. Iranska strana optužuje europske elite za dvostruke standarde i tvrdi da Europa time dodatno gubi međunarodnu relevantnost.

Ovaj verbalni sukob pokazuje koliko je Europa u neugodnoj poziciji. S jedne strane, europske države strahuju od energetskog udara i žele smirivanje krize. S druge strane, Bruxelles ne želi odustati od sankcija vezanih uz ljudska prava i političku represiju u Iranu. Europa bi željela stabilnost, ali ne želi izgledati kao da popušta Teheranu bez promjena.

Europa između sankcija i računa za energiju

Za Europsku uniju kriza s Iranom ima dvostruko lice. Politički, Bruxelles želi zadržati pritisak na Teheran zbog ljudskih prava, represije i nuklearnog programa. Gospodarski, međutim, zatvoreni Hormuški tjesnac i skupa nafta vrlo brzo stvaraju probleme europskim kućanstvima, industriji i vladama.

Ako cijene energije ostanu visoke, Europa će ponovno otvoriti pitanje pomoći građanima, subvencija, smanjenja poreza na energente i zaštite industrije. No nakon pandemije, energetske krize 2022. i rasta javnog duga, mnoge države više nemaju prostor za velike pakete pomoći kao ranije.

Upravo zato Bruxelles nervozno prati pregovore. Svaki tjedan zatvorenog Hormuza povećava rizik od novog inflacijskog vala, a svaki novi inflacijski val politički jača stranke koje tvrde da europske institucije nisu sposobne zaštititi građane.

Trump želi dogovor, ali ne bilo kakav

Bijela kuća poručuje da neće pregovarati putem medija. To je standardna diplomatska rečenica, ali u ovoj krizi ima dodatnu težinu. Washington ne želi da se pregovori vode preko javnih poruka, izjava posrednika i curenja informacija, jer bi svaka objavljena rečenica mogla postati politička obveza.

Trump pritom želi zadržati sliku pregovarača koji ima jaču poziciju. Njegov osnovni zahtjev ostaje otvaranje Hormuškog tjesnaca i predaja ili kontrola iranskog obogaćenog uranija. Problem je što Iran zasad pokušava razdvojiti ta dva pitanja: jedno hitno i energetsko, drugo strateško i nuklearno.

Upravo zato pregovori mogu ići u dva smjera. Prvi je brzi, ograničeni dogovor o Hormuzu, kojim bi se tržišta smirila, ali bi nuklearno pitanje ostalo otvoreno. Drugi je širi dogovor, koji bi uključio nuklearne ustupke, ali bi ga bilo mnogo teže postići. Treći scenarij je najopasniji: nastavak zastoja, daljnji rast cijena i širenje rata na nova žarišta.

Hezbollah i Libanon kao dodatni rizik

Kriza se ne zaustavlja samo na Iranu i SAD-u. Izrael upozorava Hezbollah i libanonsku vladu da se igraju s vatrom, dok se mogućnost šireg regionalnog zapaljenja i dalje nadvija nad cijelim Bliskim istokom. Svaki novi incident u Libanonu, Siriji, Iraku ili Zaljevu mogao bi zakomplicirati ionako krhke pregovore.

Hezbollahovo odbijanje izravnih pregovora s Izraelom dodatno povećava rizik da se ratna dinamika prelije na Libanon. Izraelske prijetnje da će se Libanon suočiti s posljedicama ako vlada ostane pod utjecajem Hezbollaha pokazuju da se regionalna kriza može vrlo brzo proširiti izvan okvira američko-iranskog sukoba.

Za Washington je to još jedan razlog da traži izlaz. Što rat duže traje, veća je mogućnost da se otvori još jedan front, a tada bi diplomatska cijena i vojni troškovi mogli dodatno narasti.

Tri puta iz krize

Prvi mogući izlaz je ograničeni dogovor o Hormuškom tjesnacu. To bi bilo najbrže rješenje za tržišta i cijene energije, ali politički najriskantnije za Washington jer bi Iran mogao tvrditi da je dobio ono što želi bez nuklearnih ustupaka.

Drugi izlaz je širi dogovor koji bi uključio i nuklearno pitanje. To bi bilo najstabilnije rješenje, ali i najteže za postići. Iran ne želi izgledati kao da kapitulira, a Trump ne želi dogovor koji bi se mogao prikazati kao slab.

Treći scenarij je nastavak sadašnjeg stanja: pregovori bez dogovora, zatvoren ili ograničen Hormuz, nafta iznad 100 dolara i sve veći pritisak na globalno gospodarstvo. Taj scenarij najviše odgovara onima koji vjeruju da se druga strana može iscrpiti, ali je najopasniji za građane i tržišta.

Rat ulazi u fazu cijene

U prvim tjednima rata dominiraju slike napada, vojnih ciljeva i političkih poruka. Nakon osam tjedana sve se više mjeri cijenom: cijenom nafte, cijenom projektila, cijenom savezništava, cijenom sankcija, cijenom političkog kredibiliteta i cijenom koju plaćaju građani daleko od bojišta.

Trump sada mora odlučiti što mu je važnije: brzo otvaranje Hormuza ili tvrdi paket koji uključuje nuklearno pitanje. Rubio poručuje da bez nuklearnog okvira nema pravog dogovora. Iran nudi ograničeni izlaz. Europa strahuje od računa. Rusija se nudi kao posrednik. Tržišta čekaju.

U toj kombinaciji svaka izjava postaje signal, svako putovanje poruka, a svako curenje informacija dio pregovaračke taktike. Rat se više ne vodi samo raketama i blokadama, nego i riječima, rokovima, tržišnim očekivanjima i strahom od političkog sloma.

Zaključak: diplomatski izlaz postoji, ali nitko ga ne želi platiti sam

Američko-iranska kriza došla je do točke u kojoj sve strane znaju da pregovori moraju postojati, ali nitko ne želi izgledati kao strana koja popušta. Trump želi dogovor koji može prodati kao pobjedu. Iran želi otvaranje Hormuza bez trenutne kapitulacije oko nuklearnog programa. Europa želi smirivanje cijena, ali ne želi odustati od sankcija i ljudskopravaške politike. Rusija želi ulogu bez gubitka utjecaja.

Zato je pred svijetom opasna diplomatska igra. Postoji ponuda, postoje kanali, postoje posrednici i postoji ekonomski pritisak. No postoje i unutarnje pukotine, tvrdi uvjeti, nepovjerenje i strah od političkog poraza.

Najbliži mir u ovom trenutku možda ne izgleda kao veliki povijesni sporazum, nego kao tehnički dogovor o jednom plovnom putu. Ali upravo taj plovni put, Hormuški tjesnac, danas je razlika između kontrolirane krize i energetskog požara koji bi mogao zahvatiti cijeli svijet.

Zoran / TV Wien