Smrznem se na sam pomen riječi “kriza”. Jednostavno zbog toga što tvrdim da nikada nismo niti izišli iz one prethodne 2009. A ta me baš pogodila. Ne toliko osobno, koliko na kolektivnoj razini. Takav kakav jesam, uvijek mi je stalo do svih oko mene. Oduvijek držim da mi ne može biti dobro ukoliko većini oko mene nije dobro. Od nje mi je bilo loše sve dok nisam počeo čitati i proučavati krize kroz povijest. A saznanje je najbolji lijek protiv straha. Dakle, najvažnija spoznaja bila je da je kriza bilo i da će ih biti, da su sve imale vijek trajanja koji je uvijek bio kraći od razdoblja rasta ili barem stagnacije.
Ujedno mi se apsolutno ne sviđa izraz “novo normalno” koji je navodno i nastao tijekom spomenute recesije iz 2009. Normalno je normalno, sve ostalo je privremeno stanje uvjetovano manje ili više objektivnim razlozima. Ne može biti “novo normalno”. Pogotovo ne ukoliko to znači redove ispred trgovina, PVC pregrade između stranaka i uposlenika, nošenje maski i/ili rukavica, izostanak kulturnih i sportskih događanja i sl. Koliko god trajalo, to može biti samo privremeno stanje. Zbog ozbiljnosti ove situacije i mogućnosti drugog vala krajem godine, možda će potrajati. Vjerojatno će potrajati. Ali ni tada to neće biti “novo normalno”. Biti će privremeno.
Kada pomislim što bi sve “novo normalno” moglo značiti, “kriza” mi zvuči potpuno prihvatljivo. Jer za krizu nikada nitko nije tvrdio da je normalna i uvijek smo znali da je prolazna.
Po pitanju ekonomske krize uzrokovane pandemijom, od početka sam optimist. Ajde, umjereni optimist. Iako neki analitičari upozoravaju na kataklizmu, ja jednostavno nemam taj osjećaj.
Prije svega jer ovu krizu ne mogu usporediti s onom iz 2009. Više mi liči na onu koju smo mi u Hrvatskoj prošli početkom 90-tih, a koja je bila uzrokovana domovinskim ratom i tranzicijom. Za razliku od straha koji smo doživjeli 2009. zbog krize uzrokovane slomom financijskog sustava na svjetskoj razini, mislim da većina nas sada osjeća neki prikriveni optimizam. Jer kada pobjedimo virus i kada konačno ponovo bude kao i prije, osjetiti ćemo prije svega zanos i sreću. A ljudi se u takvom stanju puno lakše nose s izazovima ekonomske krize.
Ujedno, mi ćemo u Hrvatskoj dobiti novu priliku. Priliku da konačno napravimo nužne promjene sustava. Pojednostavljeno, ponovo nam se nudi čisti početak. Najbolje od svega je što je zapravo sve u našim rukama. A ništa nije ljepše nego kada ovisimo sami o sebi.
Molim vas sve, nemojte mi sada u komentarima sipati kako smo ovakvi i onakvi i kako ćemo sigurno propustiti i ovu priliku. Potpuno sam svjestan da je i to jedna od opcija. Ali ostavite mi molim vas nadu da ćemo ovaj puta biti pametniji. Između ostalog, jer smo se doveli do ruba (uvijek sam govorio da ćemo učiniti ono što je nužno onda kada više ne budemo mogli drugačije, a to je po svemu sudeći sada). Ujedno mi dosadašnji potezi vlade u ovoj kriznoj situaciji i brzina kojom ih donose, daje za pravo da se nadam da su se probudili. Daleko je to još od potrebnog, ali je krenulo.
Meni je sve navedeno dovoljno da ugledam svijetlo na kraju tunela. Tunela koji je naoko duži nego što smo pretpostavljali, svakako duži nego što bi željeli, ali ipak tunela kojem se vidi kraj. Biti će to sve OK
#lega Davor Brmež