fbpx
 

13.lipanj – Sv.Antun Padovanski

Portugalac Sveti Antun Padovanski (Lisabon, 1195. – Arcella kod Padove, 13. lipnja 1231.), bio je prvorođenac iz plemićke, moćne i bogate obitelji, a roditelji su mu dali ime Fernando. No, imao je svoj put i već s 15 godina napušta bogatu palaču i pridružuje se redu Sv. Augustina, nakon zaređenja za svećenika prelazi u Manju braću i posvećuje se širenju vjere među narodima Afrike.

Tamo se i obrazovao, te postao jedan od najučenijih crkvenih ljudi Europe na početku 13. stoljeća.Napušta augustince i pridružuje se franjevcima u Maroku, te mijenja ime u Antun. U Africi obolijeva od malarije, namjerava se vratiti u domovinu, no brod se, gonjen nepovoljnim vjetrom, našao na obalama otoka Sicilije. Još oslabljen od dugotrajne groznice, Antun se uputi u Asiz. Bio je poglavar Franjevačkog reda u Italiji, začetnik je teoloških studija u svojm Redu, a sam je poučavao u Bologni, Montpellieru i u Padovi.

Omiljeni propovjednik i ispovjednik

Ipak, najveći uspjeh imao je propovijedajući u Francuskoj i Italiji i obraćajući heretike, a bio je prvi član svoga Reda, koji je svoju braću učio teologiji. Sveti Antun je zaštitnik siromašnih i potlačenih, propovjednika, budućih majki, putnika, ribara, mornara, starih ljudi, žetvi, konja, izgubljenih stvari, pošte, brodoloma, gladovanja, Portugala i vjere u Presveti Sakramenat. Na tisuće je dolazilo odasvud slušati njegove propovijedi i, naravno, svi su se tiskali da bi se ispovjedili kod njega. Mnogo je vremena proveo u ispovjedaonici,malo je jeo, malo se odmarao, a zdravlje mu je narušeno još od onih mjeseci provedenih u Maroku.

 

Svjedočenja o njegovim čudesima postala su vrlo brojna odmah nakon njegove smrti, dokumentirana su, a njih je 53 opisano u knjizi ‘Život sv. Antuna – Assidua’, što je pročitano i pred Papom Grgurom IX. Jedan je od samo 33 sveca, koji su proglašeni Doktorom Crkve, što je učinio papa Pio XII.

Umro je 13. lipnja 1231.godine. Bio je petak, braća franjevci su ga na njegov zahtjev vratili u Padovu, jer želio je umrijeti u svojm samostanu. Zbog lošeg stanja, morali su zastati u Arcellu, gdje su boravila braća zadužena za klarise. Tu je u jednoj skromnoj sobici, koja se čuva do danas, Antun preminuo u dobi od samo 36 godina.

Zašto se moliti sv. Antunu?

U njegovim Propovijedima nalazimo kratke odlomke, jednostavne i pobudne, koji nam pomažu da bolje razumijemo tu važnu dimenziju kršćanskog života. Sv. Antun uporno naglašava važnost udaljavanja od buke, smirenost, samoću i šutnju, što jedino omogućuje da se sluša i vidi Boga.
Među crtama tih pouka zapažamo također nehotičan nutarnji autoportret sv. Antuna, koga poznajemo kao velikog ljubitelja šutnje i molitve.

„Molitva znači usmjeriti naša čuvstva prema Bogu; ona je pobožni i prijateljski razgovor s Bogom. Mir je uma prosvijetljenog odozgora.
Molitva je također molba da bi se zadobila vremenita dobra, potrebna za ovaj zemaljski život. No oni koji mole, mole od Gospodina s vjerodostojnim kršćanskim duhom tako da svoju volju podlože njegovoj: samo nebeski Otac zna što nam doista treba na ovoj zemlji.
Napokon, Molitva znači zahvaljivanje, tj. priznanje za primljena dobročinstva, i prikazivanje svega našeg zalaganja Bogu, tako da ona može biti trajna.“

„Gospodin objavljuje samoga sebe onima koji se na kraće vrijeme zaustavljaju u miru i poniznosti srca. Ako gledaš u mutne i uzburkane vode, ne možeš u njoj vidjeti svoju sliku. Ako želiš vidjeti Kristovo lice, zaustavi se, saberi svoje misli u šutnji, zatvori vrata svoje duše buci vanjskih stvari.

Pozdrav anđela i blagoslov Božji nisu za one koji žive na javnom trgu, tj. izvan sebe, uznemireni i rastreseni. Mili „Zdravo“ bio je upravljen Djevici Mariji kada je bila uronjena u molitvu, u samoću svoje kuće. Bog vodi dušu u samoću, odjeljujući je od briga zemaljskih stvari, da bi joj mogao govoriti i ispuniti spoznajom svoje ljubavi. On govori uhu onih koji su šutljivi i čini ih sudionicima svojih tajna.“

 

Per Antonium ad Jesum – Po Antunu k Isusu. To su znamenite riječi što ih je izrekao papa Pio XI. prigodom sedme stogodišnjice od smrti sv. Antuna.

To je doista poslanje sv. Antuna, izvanrednog sveca koji, u tajnovitom nacrtu Božje providnosti, ostaje i danas velik učitelj duhovnog života, živi primjer kreposti i svetosti, moćni zagovornik kod Boga.

Mi dobro znamo da nas Sveto pismo i Crkva uči da je jedini Posrednik između Boga i ljudi Isus Krist. Znamo također, na našu veliku utjehu, da su sveci, naša braća, nastojali nasljedovati Isusa u savršenstvu tijekom svoga zemaljskog života, i da su, svojim životom vjere i herojske ljubavi, posvetili svoj život Bogu i braći. Sada su, blizu Krista u raju, uzori nasljedovanja i naši zagovornici.

S tog razloga II. vatikanski sabor uči da „Crkva proglašava vazmeno otajstvo što su ga ostvarili sveci, koji su trpjeli i bili proslavljeni s Kristom. Crkva vjernicima predstavlja njihove primjere, koji sve privlače Ocu posredstvom Kristovim te, po njihovim zaslugama, moli Božja dobročinstva“ (Sacrosantum Concilium, 104).

To, što je istinito kod svih svetih, iznad svega je istinito za sv. Antuna, kojega padovanski narod jednostavno zove „Svetac“. On je skroz prožet žarkom ljubavlju prema svojem Gospodinu, uronjen u duh Evanđelja što ga je osobno živio, posvuda propovijedao svojim propovijedima, tumačio u svojim spisima, te tako zaslužio da ga Crkva proglasi „Evanđeoskim naučiteljem“.

I danas je sv. Antun ono što je bio u svojem zemaljskom životu: svjetlo i vođa kršćanskog naroda. I danas on šalje poruku spasenja: poruku da se zadobije, čuva i umnožava božanska milost.

Oni koji su posjetili baziliku u Padovi, gdje se čuva njegov grob, mogu svjedočiti da je sv. Antun doista za tolike poziv da se vrate Gospodinu, da se obrate, da započnu nov život.

Mnogi hodočasnici dolaze preko godine pomoliti se pred svečevim grobom. Njemu povjeravaju svoja trpljenja, svoje brige, svoje nade, i kada odlaze, sa sobom nose ohrabrenje i utjehu.

Molitva koja se uzdiže sv. Antunu jednostavna je, neposredna, kojiput potrebna svjetla i očišćenja. Ipak je bez dvojbe put, svima na raspolaganje, da se približe Bogu. Stvarno, veoma često su jednostavne i ponizne osobe one koje bolje nego mudri i veliki znaju naći put da bi našle Gospodina.

1. Nije se zvao Antun, nije se rodio u Padovi niti je bio Talijan

Rodio se u Lisabonu (Portugal), 1195. godine. Zvao se Fernando de Bulloes y Taveira de Azevedo. S 25 godina, kada je postao franjevac, odabrao je ime Antun.

2. Bio je augustinac prije nego je postao franjevac

S 15 godina pristupio je regularnim kanonicima svetog Augustina. Deset godina kasnije pristupio je Redu manje braće – franjevcima.

3. Mogao je biti mučenik

Odlučio je pristupiti franjevcima kako bi propovijedao Saracenima i bio je spreman umrijeti za Kristovu ljubav. Otišao je u Maroko, no ozbiljna bolest ga je natjerala na povratak.

4. Bio je veliki propovjednik

Imao je jasan i snažan glas, upečatljivo držanje tijela, golemo pamćenje i veliko znanje, dar prorokovanja i poseban dar činjenja čuda.

5. Prema viđenju nosi Dijete Isusa u rukama

Bio je svjedok pojave Djeteta Isusa kojeg je držao u rukama, a Crkva ga upravo tako prikazuje na slikama i kipovima.

6. Njegovo najpoznatije čudo omogućilo je da se čovjeku povrati odsječena noga

U Padovi je mladić imena Leonard u navali bijesa udario nogom vlastitu majku. Žalostan, priznao je svoj grijeh svetom Antunu koji mu je rekao: „Noga onoga koji udara svoju vlastitu majku, zaslužuje biti odsječena.“ Leonard je otrčao do kuće i odsjekao si nogu. Kada je saznao za to, sveti Antun je uzeo odsječenu nogu od mladića i čudesno ju spojio s tijelom.

7. Poznaju ga kao najčudesnijeg sveca

Glas da čini nevjerojatne stvari nikada nije utihnuo, a čak je i u današnje vrijeme poznat kao najveći čudotvorac svih vremena.

8. Poznat je kao „Svetac cijelog svijeta“

Leon XII. ga je nazvao „Svecem cijelog svijeta“ zato što se na svim dijelovima svijeta može pronaći njegova slika i pobožnost. Zaštitnik je siromaha, putnika, zidara, pekara i pošte.

9. Utječu mu se u molbi za dobroga muža ili ženu

Neke osobe okreću njegovu sliku naopačke moleći ga za dobrog muža ili ženu (i ne okreću je sve do uslišanja molitve), no to je praznovjerje i nekršćanski običaj.

10. Njegova je kanonizacija bila najbrža u povijesti

Papa Grgur IX. kanonizirao ga je za manje od godinu dana nakon njegove smrti u Pentecostesu, 30. svibnja 1232.godine.

Zoran

Leave a Reply

Next Post

Centar Beča postaje zona bez automobila

Centar grada bit će bez automobila!  Odgovorni gradski vijećnik Birgit Hebein iz Zelenih i čelnik gradske četvrti Markus Figl iz ÖVP-a uskoro će postići dogovor. Zabrana vožnje u centru grada gotovo je fiksna, razgovarat će se sljedeći tjedan. “Ovo je sjajna ideja!” Svi Bečani to sigurno neće shvatiti , ali […]

News