Tekst prenosimo u cijelosti
“Eh dragi gospodine Kurz.
Ne mogu se nikako oteti razmišljanju o vašoj gesti od neki dan. Ne mogu prestati tražiti smisao u porukama koje ste poslali jednom velikom dijelu stanovništva ove zemlje. Možda je bilo i drugih riješenja, ideja, spoznaja, načina. Ako je već bilo nužno okriviti nekoga ili nešto za ovu ružnu situaciju koja se događa u cijelome svijetu, ne samo u Austriji. Ali okriviti nas, kako vi kažete „Balkance“
Dragi mladi gospodine. Dali ste se ikada do danas zapitali…
Tko je ona žena što vas uvijek pozdravi toplim pogledom, ima neuglednu odjeću, rijetku kosu, rumeno lice od hladnoće. Ona što vam sa krpama i kantama ide svako jutro u susret na stubištu parlamenta dok vi važno i puni sebe riješavate tekuća pitananja ove zemlje…
Tko je onaj čovjek što sa nekim metalnim alatom drapa i para jutarnji mir,uspavanu zimsku idilu, prvi snijeg? Tko to ne voli snijeg pa ga nemilice uklanja ispred vaših vrata, kako vi ne bi smočili vaše skupocijene cipele i možda u afektu, naživcirani ne daj Bože donijeli neku ishitrenu odluku u parlamentu, toga dana.
Možda navedeni primjeri i nisu netko koga bi vi trebali i mogli primjetiti u vašem prevažnom radnom vremenu i životu…
Ali dali ste se možda zapitali tko su one drage osobe, što su im se medicinske maske urezale u lice i promjenile njegov oblik, one što im oči ni koža više nemaju boju, dok svakog dana vode brigu i odrađuju najgori dio posla oko najtežih bolesnika ove zemlje.
Može čovjek sve njih u toplini svoga doma, okružen istomišljenicima i plaćenicima zaboraviti. Ako se nebi sjetio onog visokog građavinskog radnika, uvijek bijelog od prašine, debelih i teških ruku, toploga lica. Onoga što vam je gradio dom. Onoga što od svih riječi, ovog divnog jezika nauči kroz svojih 45 godina rada na građavini izgovoriiti samo „Gut Šef“ Ali zato, uvijek sa osmjehom na licu i onim sjetnim pogledom nebesko plavih očiju, ubije svaku sumlju u kvalitetu njegovog posla…
Da dragi gospodine. To smo vam većinom u ovoj zemlji mi balkanci… Ti koji već generacijama žive austrijski san, uporno u nastojanju biti dijelom ovog društva i njegovog poretka.
No zamislite upravo kad je sve idilično, čisto, izgrađeno, završeno…
Onda se upravo mi ustanemo. Pa odlučimo još jednom u životu stisnuti suhu i toplu majčinu ruku, zahvaliti joj na svemu. Odlučimo joj poželjeti sretan put i obećati… da će mo se gore ponovno sresti i provoditi više vremena skupa.
Odlučimo ispratiti djeda, onoga koji nam je unio onaj zarazni smijeh u djetinjstvo, koji još uvijek u mislima traje. Reći mu hvala za sve i da pozdravi baku ako je sretne, tamo gore. Pa odlučimo vidjeti brata i sestru jer su im djeca već velika i ne poznaju svoju rodbinu, onu tamo gore iz Alpske zemlje.
Odlučimo vidjeti one stare i tužne zidine, što ih smijeh i veselje nekada klitiše i krasiše, vidjeti uronuli dom svoj i ugasiti u srcu dugo čuvanu požudu… Vidjeti još jednom ćaću, vratiti mu sjaj u oku, bar na jedan tren. I dati mu do znanja da su unuci zdravi, veliki, te da njegovi ratovi nisu bili uzaludni…
Pa odlučimo otići na put, eto tako kako vi kažete „na odmor“ , „na Balkan“
Takvi smo vam vi balkanci. No to znate i sami ako ste ikada razgovarali sa vašom bakom iz Vojvodine.
Sretan vam Božić.
Mario Šima predsjednik FA Šokadija”