fbpx
 

ZAŠTO NE BI BILO DOBRO DA NAĐEMO ŽIVOT U SVEMIRU? To bi značilo da je kraj civilizacije posve izvjestan i da nam se bliži kraj

Nikada prije čovječanstvo nije bilo na korak do vjerojatno najvećeg otkrića u povijesti – pronašli smo život u svemiru. NASA bi uskoro mogla objaviti da su otkrivene bakterije na Marsu ili čudnovate ribe u oceanima Jupiterova satelita Europe ili pak drevne ruševine na Saturnovu satelitu Titanu. Na prvu bismo rekli da bi to bilo fascinantno otkriće, vrijedno slavlja – više nismo sami, svemir vrvi životom. No mnogi stručnjaci upozoravaju da bi takva vijest zapravo bila užasna, čak i devastirajuća. Naime, ona bi mogla značiti da je kraj ljudske civilizacije posve izvjestan, a možda i to da nam se bliži kraj.

Evolucijskim stubama

Zamislimo da razvoj života od samoga svog početka do danas grafički prikažemo kao uspon po stubama.

Prva stuba predstavlja kemijske reakcije koje su potrebne da bi nastali temeljni organski spojevi koji grade žive organizme. Oni moraju biti stabilni i otporni spojevi sa sposobnošću samorepliciranja, mijenjanja i evoluiranja.

Na drugoj su stubi jednostanični organizmi, prvi oblici života. Oni isto iz sebe moraju moći razviti složenije strukture te se koristiti dostupnom energijom što je moguće učinkovitije.

Treća stuba simbolizira sljedeći korak – nastanak višestaničnih organizama koji omogućuju nevjerojatnu bioraznolikost i daljnje usložnjavanje. Samo danas na našem planetu postoji oko 5,1 milijun vrsta gljiva, 390 tisuća vrsta biljaka i oko 8,7 milijuna vrsta životinja, u koje dakako ubrajamo i ljude.  Ktomu, broj vrsta jednostaničnih organizama, u koje pak uključujemo i bakterije, po nekim procjenama penje se do čak jedne milijarde.

I eto nas na četvrtoj stubi. Ona predstavlja bića koja su razvila velik i kompleksan mozak, što im omogućuje znanje za uporabu alata, razvoj kulture i razmjenu znanja, što onda dovodi do još veće složenosti. Takva vrsta može postati dominantan oblik života na planetu te ga podvrgnuti sebi i mijenjati u skladu sa svojim potrebama. Prvi, sramežljivi, koraci da se otisnemo dalje sa Zemlje, već traju. To je mjesto na kojem se čovječanstvo trenutačno nalazi.

U samoj naravi života kakva poznajemo, jest potreba da idemo dalje, da istražujemo nepoznato, da osvojimo nove terene, da ispunimo svaku ekološku nišu koju možemo. Kako planet ima ograničene kapacitete, kao i vijek trajanja, vrsta koja želi opstati tražit će što je moguće više mjesta po kojima će se proširiti.

Stoga se više stube našega modela čine logičnima – za početak treba kolonizirati Sunčev sustav, a potom krenuti još dalje i dosegnuti svjetove oko drugih zvijezda. Cilj je da postanemo galaktička civilizacija koja se kreće po Mliječnome putu baš kao danas po jedinome planetu koji imamo. Mogli bismo reći da je to univerzalno načelo za sve civilizacije, ma gdje bile. Ako je vrsta sklona nadmetanju i potrebi da ovlada vlastitim planetom, zacijelo se neće zaustaviti na tome.

Ključna prepreka

Znamo da u našoj galaktici ima oko petsto milijardi planeta. Od toga je broja najmanje deset milijardi njih usporedivo sa Zemljom. Mnogi od njih postoje milijardama godina dulje od Zemlje, no broj dosad otkrivenih galaktičkih civilizacija jest – nula. Kako to? Pa dosad smo trebali otkriti barem nešto. Međutim, nema ničega. Čini se da je svemir prazan i mrtav. To znači da je nešto spriječilo umna bića da nastave svoj uspon po našim zamišljenim stubama, nešto što mogućnost preobrazbe u galaktičku civilizaciju čini nevjerojatno teškom, a možda i posve nemogućom.

Tu prepreku nazivamo “veliki filtar”, pogibao ili izazov kroz koji je toliko teško proći da eliminira gotovo svaku vrstu koja naiđe na nj. Pritom postoje dva scenarija. Prema prvom, ljudi su neizrecivo posebni i sretni, a po drugom smo osuđeni na propast i, zapravo, već mrtvi.

Koji se od ta dva scenarija može primijeniti na nas, ovisi o tome gdje se točno nalazimo u našem modelu stubišta, tj. o tome je li veliki filtar iza nas ili ispred nas.

Ako je tako, to bi značilo da smo mi, pripadnici inteligentne vrste Homo sapiens s trećeg planeta od Sunca u jednom zakutku galaktike Mliječnoga puta, prva bića koja će postati galaktička civilizacija.

No zamislimo se malo, što to zapravo znači? Očito, jedna od prethodnih faza razvoja života, tj. jedna od prethodnih zamišljenih stuba, predstavlja prepreku koju druge vrste očito nisu mogle nadići. No koju točno stubu?

Je li život sam po sebi ekstremno rijedak? Veoma je teško izračunati vjerojatnost nastanka života iz mrtvih kemikalija. U znanstvenoj zajednici još nema suglasja o tome. Neki misle da se život razvija gdje god to uvjeti omogućuju, a oni na suprotnom kraju lepeze mišljenja smatraju da je naš planet jedini koji vrvi životom.

Veliki filtar 

No razmotrimo i ostale mogućnosti. Možda se na drugim planetima razvio život kao takav, ali ne i višestanični organizmi. Ako je tako, znači da se moralo dogoditi nešto, nama nejasno i veoma specifično, i to samo jednom.

Primitivna stanica-lovac progutala je drugu stanicu, no umjesto da je konzumira, dvije su stanice stvorile savez. Veća je stanica osigurala sklonište, pobrinula se za interakciju s okolišem i osigurala resurse, dok je manja iskoristila svoj novi dom i besplatne tvari kako bi se lakše mogla fokusirati na pružanje energije svome domaćinu. S obilnom energijom, stanica-domaćin mogla je jako narasti i time graditi nove i skupe strukture kako bi se poboljšala, a stanica-gošća postala je “elektrana” cijele stanice, koja se stručno naziva mitohondrij. Takve stanice grade sve vrste životinja na Zemlji. Stoga postoji mogućnost da u našoj galaktici postoje milijarde planeta na kojima žive bakterije, ali da ni na jednome od njih nije dosegnuta naša razina složenosti. Uostalom, mozak i jest veoma skupa evolucijska investicija – krhki su, ne pomažu nam kada nas napadne ogroman medvjed, troše ogromne količine energije. Pa opet, unatoč tome, upravo nam je taj mozak pomogao da u proteklih dvjesto pedeset tisuća godina prođemo put od zašiljenih štapova do raketa koje putuju u dubine svemira.

To što ste inteligentno biće nije jamstvo da ćete automatski pobijediti. Možda inteligencija jednostavno nije toliko korisna osobina. Kako bilo, imali smo sreće što nas je služila sve ovo vrijeme.

Ako je drugi scenarij istinit, to znači da je dosad izumrlo već mnogo drugih civilizacija. Čini se da u tom slučaju veliki filtar predstavlja katastrofu nezapamćenog reda veličine. Čak i kada bi, primjerice, neki asteroid pobio većinu čovječanstva i vratio nas tisućama godina unatrag, neki bi preživjeli, oporavili se i nastavili ispočetka. Drugim riječima, ako bismo se oporavili, onda ne možemo govoriti o velikom filtru, nego tek o prepreci na našem putu do galaktičke civilizacije. U konačnici, čak i nekoliko milijuna godina u svemirskim okvirima nije više od treptaja oka.

Ako se veliki filtar nalazi ispred nas, morao bi biti toliko opasan i moćan da je uništio većinu, ako ne i sve napredne civilizacije u našoj galaktici. Ideja da je vrsta koja je uspjela ovladati vlastitim planetom automatski na putu samouništenja uistinu je zastrašujuća i obeshrabrujuća. Tehnologija je logičan kandidat. Morala bi biti riječ o nečemu toliko očitom da ga svaka civilizacija može otkriti, ali i toliko pogibeljnom da uvijek dovodi do uništenja.

Možda bi to mogao biti nuklearni rat globalnih razmjera, nanotehnologija koja se otela nadzoru, genetički inženjering kojim su stvoreni supervirusi, pokus koji je zapalio cijelu atmosferu, superinteligentna umjetna inteligencija koja se slučajno ili namjerno okomila na svoje tvorce… A možda je doista riječ o nečemu čega još nismo svjesni.

No razlog može biti i jednostavniji. Vrsta koja je sklona natjecanju možda je osuđena na propast dok se unutar sebe, ili pak u sukobu s drugim vrstama, bori za resurse. Možda u svakom ekosustavu postoje lančane reakcije koje, kada su jednom pokrenute, više ne mogu biti zaustavljene ni spriječene. Primjerice, jednom kada je civilizacija dovoljno moćna da promijeni sastav vlastite atmosfere, ona će svoj planet učiniti nenaseljivim – uvijek, u sto posto slučajeva.

Naši budući domovi

Ako veliki filtar jest ispred nas, naše su šanse doista nikakve. Zbog toga bi vijest o otkriću izvanzemaljskog života za nas bila strašna. Što je život učestaliji u svemiru i složeniji, veća je vjerojatnost da se filtar nalazi ispred nas. Vijest o bakterijama bila bi loša, o malim životinjama još lošija, o inteligentnoj vrsti alarmantna, a o ruševinama drevne izvanzemaljske civilizacije – stravična.

Stoga je za nas sada najbolji scenarij da je Mars sterilan, da u oceanima Europe nema života te da po dugim krakovima Mliječne staze plutaju samo beživotne kamene gromade i prazni oceani.

Možda svi ti svjetovi čekaju nas, da se jednoga dana naselimo ondje i ispunimo životom cijelu galaktiku.

Dnevno.hr

 

 
 
 

Zoran

Leave a Reply

Next Post

Izraelci tvrde da su pronašli lijek protiv covida-19: Od 30 pacijenata koji su ga uzeli, 29 je izašlo iz bolnice za nekoliko dana

FAZA 1 TESTIRANJA U izraelskoj bolnici Ichilov okončana je Faza 1 testiranja inovativnog lijeka protiv Covida-19 i to uspješno, priopćili su iz Ministarstva vanjskih poslova Izraela. Od 30 pacijenata koji su bili u umjerenom do teškom stanju, 29 je izašlo iz bolnice za 3 do 5 dana Lijek pod nazivom EXO-CD24 primjenjuje se […]

Events