Dosje Gazprom: Putin već dvadesetak godina koristi plin kao oružje protiv Zapada i glumi prijatelja Europe. Kako ga nitko nije pročitao?

Ruski državni energetski div Gazprom od svojih početaka bio je više od obične tvrtke. Isprva je služio Kremlju kao izvor novca, ali nakon Narančaste revolucije u Ukrajini 2004. godine, kada je prozapadni predsjednik Viktor Juščenko došao na vlast u toj zemlji, Putinu su se pomrsili planovi o latentnom uspostavljanju moći u zemljama bivšeg SSSR-a. Pod egidom zauzimanja liberalnog prozapadnog kursa, zapravo je započeo nastavak Hladnog rata u kojem se Gazprom koristi kao ključno vanjskopolitičko oružje i instrument moći. Kako Europa sve ovo vrijeme nije uspjela prozreti Putina?

Godine 2005., kada su njemački kemijski gigant BASF i Gazprom potpisali načelnu deklaraciju o suradnji u nazočnosti njemačkog kancelara Gerharda Schrödera i ruskog predsjednika Vladimira Putina, dogovorena je dotad nezamisliva gospodarska suradnja dviju zemalja. Najavljena je i izgradnja najvećeg podvodnog plinovoda, simbola smirivanja istočno-zapadnog sukoba i uspostave dijaloga.

Istovremeno je Putin, nezadovoljan tada novoizabranim prozapadno orijentiranim ukrajinskim predsjednikom, spremao odmazdu te je iste godine zatvorio Ukrajini plinski ventil usred zime, čime započinju njegovi plinski ratovi s tom državom, odnosno sa Zapadom. Zapad je tek sad otvorio oči, a iz današnje perspektive Sjeverni tok nije bio ništa drugo nego Putinov trojanski konj.

Jedan od najcjenjenijih ruskih novinara nove generacije, Mihail Zigar, s kolegom Valerijem Panjuškinom prije 15 godina iznjedrio je svjetski bestseler ‘Gazprom – novo rusko oru­žje’. Autori su podvukli crtu i u ondašnjim okolnostima istakli da je ruski plinski gorostas u opasnosti jer ga je Putin spreman žrtvovati za svoje vanjskopolitičke ciljeve. U današnjim okolnostima pak nezamislivo je da takva knjiga ugleda svjetlost dana.

U svojoj kolumni za njemački Spiegel Zigar istoj temi pristupa iz današnje perspektive te je samo potvrdio tezu staru 15 godina: Gazprom nije samo energetsko oružje, već cijeli arsenal oružja, ekonomskog, političkog i medijskog. Opisao je kako je ta tvrtka od osnutka u drugoj polovici 20. stoljeća postala motor ruskog gospodarstva, a onda neprimjetno i vanjskopolitička bomba snažnija od one nuklearne.

Gradili ga njemački zarobljenici

Od svog osnutka do danas Gazprom se mijenjao paralelno s promjenom društvenih okolnosti u Rusiji, ali zajednički nazivnik svim vlasničkim strukturama taj je da ni za jednu od njih to nije bila samo tvrtka, nego instrument moći, odnosno alat za postizanje osobnih ciljeva, a kasnije i smrtonosno oružje za zastrašivanje ili slamanje neprijatelja.

Sjeme iz kojeg je izrastao današnji Gazprom posijano je još za vrijeme Staljina. Šef izgradnje prvog plinovoda bio je tadašnji ministar unutarnjih poslova Sovjetskog Saveza Lavrentij Berija, a nadgledao je i razvoj sovjetske atomske bombe. Plinovod su uglavnom gradili ratni zarobljenici iz Drugog svjetskog rata, mahom Nijemci. Do 1989. godine vodilo ga je Ministarstvo plinske industrije SSSR-a (Mingazprom).

Kad je Sovjetski Savez krenuo silaznom putanjom, s njime je počelo propadati i sve ostalo, ali ne i ruska energetska utvrda. Ondašnji sovjetski ministar energetike Viktor Černomirdin (koji je 90-ih obnašao dužnost ruskog premijera) 1986. godine zaključio je da se energetskom industrijom neučinkovito upravlja te predložio raspuštanje ministarstva.

Tranzicija u korporaciju

Mingazprom postaje privredni koncern Gazprom, a kako je država bila vlasnik svih njegovih dionica, i dalje je to bila tvrtka u njezinoj službi. Nakon pada SSSR-a Černomirdin je postao premijer i koristio je devizne prihode Gazproma za isplatu plaća i mirovina jer u tadašnjoj Rusiji gotovo nije bilo drugog izvora novca.

Tada se Gazprom počeo pretvarati u vanjskopolitički instrument. Prvo je 1994. turkmenski predsjednik Saparmurat Nijazov zahtijevao od tadašnjeg čelnika tvrtke Rema Vjahireva da podijele rusku deviznu zaradu, a koja je dijelom dolazila i od plina proizvedenog u Turkmenistanu te izvezenog u druge države. ‘Ne prodajemo vaš plin Europi, on ide samo u Ukrajinu. Odatle dolazi novac’, odrješito je govorio Vjahirev. Turkmenskom predsjedniku nije bilo jasno kako Rusi znaju koji plin odlazi u koje države jer je bio pomiješan u plinovodima. Šef Gazproma na to je samo odgovorio da oni to ‘mogu raspoznati’.

Krajem 90-ih godina, kada je obitelj Borisa Jeljcina, ruskog predsjednika koji je već bio u poodmakloj dobi, tražila nasljednika na čelu ruske države, perspektivnog kandidata za šefa Gazproma pronašla je u Vladimiru Putinu, tadašnjem šefu Savezne sigurnosne službe Ruske Federacije (jedne od nasljednica KGB-a), ali on nije dospio na tu dužnost. Dospio je pak na mjesto predsjednika države 2000. godine i brzo shvatio da istovremeno može biti šef države i Gazproma. Od samih početaka Putin ga je smatrao svojom tvrtkom.

Bivši šefovi Gazproma Černomirdin i Vjahirev smijenjeni su nakon što se otkrilo da je prethodna uprava devedesetih godina ukrala dionice tvrtke te ih prepisala na svoju rodbinu. Putin je tada slavodobitno vratio većinski udio u Gazpromu državi i dao bivšem osobnom tajniku Alekseju Milleru da upravlja njime. Miller dotad nije imao nikakvog iskustva u plinskoj industriji, ali je bio čovjek od povjerenja, i to takvog da je i danas na čelu ove tvrtke.

Narančasta revolucija – lakmus-papir ruskih namjera

Putin se prvi put uhvatio ukoštac s Ukrajinom 2004. godine. Kada je proruski predsjednički kandidat Viktor Janukovič pobijedio na izborima u Ukrajini, izazvalo je to masovne prosvjede u Kijevu, kasnije poznatije pod imenom Narančasta revolucija zbog narančastih vrpci koje su prosvjednici nosili u znak podrške Janukovičevu suparniku, prozapadno orijentiranom Viktoru Juščenku.

Zbog prevelike razlike u predviđanjima predizbornih anketa, koje su veliku prednost davale prozapadnom kandidatu, i konačnog rezultata, koji je u predsjedničku fotelju smjestio njegova suparnika, javnost je prozivala vlast sumnjajući u namještanje izbora. Kad je zbog velikih pritisaka ponovljen drugi izborni krug, Juščenko ipak postaje predsjednikom, čime se dalo naslutiti da u Ukrajini pušu neki novi vjetrovi.

Kako se to Putinu nije svidjelo, iskoristio je energetsku moć Gazproma i započeo plinske ratove. Već u prosincu 2005. godine Rusija je Ukrajini zatvorila plinski ventil, a europski potrošači odmah su osjetili posljedice. Ponovio je to 2009. godine i tvrdio da je za sve kriva Ukrajina jer nije plaćala te je navodno krala plin namijenjen istočnoeuropskim zemljama.

Neposredno prije prvog plinskog rata pao je dogovor o plinovodu Sjeverni tok između Putina i njemačkog kancelara Gerharda Schrödera. Poljski predsjednik Aleksander Kwaśniewski bio je ogorčen tim sporazumom, nazivajući ga ‘paktom Putina i Schrödera’. Tada su mnogi odmahivali rukom na reakciju poljskog predsjednika.

Stručnjaci su još tada govorili da je takav prekid opskrbe besmislen jer se njime narušava povjerenje potrošača. Govorili su da je plinovod kao atomska bomba i ako Gazprom jednog dana obustavi isporuku plina – posljedice bi bile katastrofalne. No Putin je u potpunosti sam vodio tvrtku i znao je točno što želi. Ukrajinski pregovarači bili su šokirani time koliko je dobro razumio problematiku određivanja cijena plina. Iskoristio je Gazprom kao instrument odmazde Ukrajini i uopće ga nije bilo strah potencijalnih gubitaka te tvrtke.

Gazprom – jedina opcija Europe

Šefovi Gazproma tada su ponavljali da europski potrošači ionako nisu imali izbora jer druge opcije nije bilo na vidiku. Potrošnja plina morala bi porasti da Europa bude prisiljena odustati od Ukrajine i pristane na uvjete Rusije. S jedne strane se može reći da je Putinova strategija propala. Gazprom je nekim čudom previdio sve svjetske trendove i sve promjene na tržištu. Kao prvo, šefovi tvrtke nisu vjerovali ni u LNG ni u plin iz škriljevca, a onda ni u to da će pasti cijene plina. Govorili su da je plin iz škriljevca američki izum i da se njegovo vađenje ne može isplatiti. No nova tehnologija bila je težak udarac za Putina.

Ipak, demokratski eksperiment Ukrajine nakon Narančaste revolucije je propao, a Putinov favorit Viktor Janukovič trijumfirao je na sljedećim predsjedničkim izborima 2010. godine. Ekonomske poteškoće Gazproma u nadolazećim godinama spriječile su korištenje tvrtke u vanjskopolitičke svrhe. No loša profitabilnost nije posebno zabrinjavala upravu jer glavni cilj nikad nije ni bio učiniti je profitabilnom. Trebala je služiti šefu države i to je bilo dovoljno.

Putin i Aleksej Miller posljednjih deset godina slijedili su obrazac Černomirdina i Vjahireva – postupno su počeli odvajati dijelove Gazproma i prenositi ih na rođake. Najveća Gazpromova kemijska podružnica tako je prešla u vlasništvo Kirila Šamalova, Putinova sada već bivšeg zeta, kojem tvrtka nije oduzeta ni nakon razvoda od njegove kćeri Katerine.

Gazprom se cijelo desetljeće bavio svojom ekonomskom funkcijom, a sada se vratio svojoj ulozi oružja. Pri tome ruska propaganda odrađuje velik dio posla. Otkako su Rusiji uvedene prve sankcije, moskovske televizije hvale se time da Europa neće dugo moći izdržati bez ruskog plina.

‘Nuklearka’ je lansirana

Trenutačno postoji šest plinovoda iz Rusije do Europe. Dva kroz Ukrajinu, jedan kroz Bjelorusiju, jedan kroz Tursku te Sjeverni tok 1 i 2, koji idu kroz Baltičko more, pri čemu Sjeverni tok 2 nije proradio. Rusija je 16. lipnja smanjila opskrbu preko Sjevernog toka za 60 posto uz obrazloženje da Kanada odbija zbog sankcija vratiti potrebne turbine s remonta. Kanada je naposljetku posustala pod pritiskom, a Europa strepi od moguće Putinove odluke da u potpunosti obustavi plin nakon 21. srpnja, kada je predviđen remont Sjevernog toka. ‘Oštre ruske zime zaustavile su Napoleona. Isto se dogodilo Hitleru. Putinova ideja je da zima sad postane opaka u Europi’, rekao je cijenjeni bugarski politolog Ivan Krastev za Politico. No Putinu sjeverna fronta nije dovoljna. Turski tok, koji transportira plin kroz Tursku u zemlje jugoistočne Europe, zatvoren je od 21. do 29. lipnja zbog navodnog remonta. Neki dan Rusija je onemogućila i Kazahstanu izvoz plina u Europu iz ‘ekoloških’ razloga.

Riječ je o potpuno istom plinskom ratu koji je Putin već vodio protiv Ukrajine, samo na nekoj drugoj razini. Ruska propaganda dugo inzistira na tome da je počeo treći svjetski rat i da Moskva napada NATO kao cjelinu. Plinska fronta dio je tog rata.

Hoće li Putin moći u potpunosti blokirati opskrbu Europe plinom? Na prvi, a možda i na drugi pogled to bi se činio kao potez luđaka jer bi ekonomski uništio Gazprom i rusko gospodarstvo. S druge je strane pronašao nova ključna tržišta u azijskim zemljama s potražnjom ogromnih razmjera, Kini i Indiji.

Putin koristi prekid opskrbe plinom kako bi gurnuo Europu u političku krizu, baš kao što mu je to uspjelo u Ukrajini, u kojoj su plinski ratovi pokopali Narančastu revoluciju. Kaos i nestabilnosti u Europi, to su dividende kojima se Putin nada i puno su važnije od poslovanja Gazproma. I dok se Europljani pitaju je li spreman pritisnuti nuklearni okidač, on je već detonirao pouzdaniju bombu – zatvorio je plinske ventile.

Tportal.hr

Leave a Reply

This website uses cookies. By continuing to use this site, you accept our use of cookies.