TKO SI REŽE GRANU NA KOJOJ SJEDI? Njemačka i EU ‘u poziciji vola’: ‘Angela Merkel nepromišljeno je izrekla smrtnu kaznu nuklearnoj energiji u Njemačkoj’

TKO SI REŽE GRANU NA KOJOJ SJEDI? Njemačka i EU ‘u poziciji vola’: ‘Angela Merkel nepromišljeno je izrekla smrtnu kaznu nuklearnoj energiji u Njemačkoj’

Uvjet za dobivanje statusa europskog predvodnika u obrambeno-sigurnosnoj sferi je oštra i beskompromisna politika Njemačke prema Rusiji i sprječavanje njenih budućih pokušaja projiciranja svojih interesa na prostoru EU. Ali pragmatični Amerikanci pritom za sebe ipak ostavljaju mogućnost drukčijeg pristupa.

Za frazu o Njemačkoj, kao ekonomskoj „lokomotivi“ Europske unije znamo već odavno, iako ta lokomotiva sada sve više usporava i gubi na snazi pod udarom globalnih geopolitičkih potresa koji najviše štete nanose Europi, a time, onda, naravno i Njemačkoj.

Uvedene snažne zapadne proturuske sankcije i protusankcije Rusije prema Zapadu najviše problema zadaju njemačkoj industriji i njezinom energetskom sektoru, kao i istom sektoru čitave EU i Ujedinjenog Kraljevstva koje je u sferi energetike s EU-om tijesno povezano iako je samo krajnje malo ovisno o ruskim energentima (svega oko 8%).

 

 

Tko je kriv za energetsku krizu: EU ili Rusija?

Pritom treba biti realan i podsjetiti kako je nastala energetska kriza posljedica prije svega loše energetske strategije proteklog desetljeća na razini čitave EU, koja se prije svega oslanjala na brzu transformaciju s fosilnih na obnovljive izvore energije ne sagledavajući pri tom rizike – ne samo one geopolitičke, već još više i one koji ukazuju na praktičnu nemogućnost brze i potpune zamjene jeftinih fosilnih goriva onim alternativnim – „zelenim“, poput vjetroelektrana ili solarnih panela.

Naime, osim što ovise o nepredvidivim hirovima klime, njihova je tehnologija proizvodnje vrlo skupa i nekonkurentna u odnosu na tradicionalne energente – što posljedično reproducira i visoku cijenu tako dobivene energije. Npr. što u uvjetima visokih cijena električne energije znače automobili na električni pogon i njihovo čuvanje okoliša (i to je krajnje dvojbeno s obzirom na način iskapanja litija i drugih rijetkih metala potrebnih za baterije) ako ih građani ne mogu ili ne žele kupovati?

Tko si ‘reže granu na kojoj sjedi’?

Ovdje je također bitno naglasiti da se EU nakon ruske vojne intervencije u Ukrajini samostalno odlučila, u sklopu svojih proturuskih sankcijskih paketa – na obustavu uvoza najprije ruskog ugljena (od 1. kolovoza), a onda i nafte od 5. prosinca ove godine (s isključenjem one koja stiže naftovodima) i naftnih derivata od 5. veljače iduće godine.

 

 

Paralelno s tim odlučila se i na postupno smanjenje uvoza ruskog plina s ciljem prestanka ovisnosti o Rusiji, iako su te najave, rusku na srce, stizale i prije početka ruske invazije a što se sada „zaboravlja“ u ime geopolitike. Veliki broj analitičara već je tada ukazivao kako EU sama sebi „reže granu na kojoj sjedi“.

Dakle, to su glavni uzroci sadašnje energetske krize i visokih cijena plina u Europi, a ruske protuodluke – tipa ograničenih isporuka plina Europskoj uniji i daljnjih isporuka pod uvjetom plaćanja u rubljama, kao i „igara“ Moskve oko servisiranja plinskih turbina i sl. (što je navodno nemoguće bez ukidanja sankcija ruskom energetskom sektoru, a zapravo predstavlja potvrdu da Moskva ipak koristi energetiku kao geopolitičko oružje ali nikako ne u razmjerima koji joj se stavljaju na teret) – samo su iznuđena protureakcija Moskve na spomenute sankcijske i strateške političke odluke EU.

Naime, Rusija sigurno ne bi sama sebi „rezala granu na kojoj sjedi“, o čemu svjedoči i činjenica da ruski plin i dalje stiže u EU preko Ukrajine ali i kroz plinovod Turski tok, prije svega za Mađarsku. A također i činjenica da Gazprom izvršava sve prethodno preuzete obveze prema onim članicama Unije s kojima ima prethodno potpisane dugoročne ugovore o isporukama.

 

Zato je navodno presudna uloga Rusije za sadašnju energetsku krizu u Europi samo je dobrodošlo „pokrivalo“ za vlastite propuste onih koji su trebali i mogli drugačije postupati s ciljem izbjegavanja nastale krize ili barem smanjivanja njezinih štetnih posljedica.

De-industrijalizacija i njezini ciljevi

Sve navedeno dovelo je do početka procesa de-industrijalizacije Njemačke (industrijalizacija diljem EU već je davno započeta a u mnogim zemljama i dovršena, pa je u njima već odavno primarni uslužni sektor, a za nabavu industrijski proizvoda služila im je ponajprije moćna njemačka industrija), ali i bježanja kapitala i prebacivanja industrijske proizvodnje u sigurnije prekoatlantske luke.

Drugim riječima, Njemačka, zbog ulaska u duboku krizu, više neće predstavljati ozbiljnu konkurenciju američkom gospodarstvu, tamošnjoj industriji i financijskom sektoru.

 

Međutim, Washingtonu snažna Njemačka ipak treba u jednoj, po američke interese na tlu Europe ključnoj sferi – onoj obrambenoj i sigurnosnoj. Francuska je za tu ulogu ipak preslaba jer je njemački utjecaj u EU puno veći, a i nepredvidljiva je s obzirom na nostalgiju za svojom negdašnjom kolonijalnom veličinom. S druge strane, Poljska, na koju SAD u tom smislu također snažno računa (za sada ipak dugoročno) još je daleko od njemačkih kapaciteta usprkos ubrzanom rastu.

Najkonzekventnija promjena dogodila se u Njemačkoj

U tom smislu, o ulozi Njemačke u budućoj sigurnosnoj arhitekturi EU u korist interesa SAD-a, u utorak, 25. listopada piše i utjecajni američki medij The Hill.

U tekstu tog medija najprije se konstatira postignuto čvrsto transatlantsko jedinstvo, „neočekivano za Amerikance“, a također se hvali i zajednički europski pristup pomoći Ukrajini u borbi protiv Rusije, uz iznimke, poput Orbanove Mađarske. „Na iznenađenje mnogih Amerikanaca, škripavi stari transatlantski savez ponovno počinje izgledati kao strateška prednost“, navodi američki medij.

Ali najkonzekventnija promjena dogodila se u Njemačkoj, piše The Hill., gdje je kancelar Olaf Scholz najavio “Zeitenwende” – prekretnicu , u kvazi-pacifističkom zanosu njemačke posthladnoratovske diplomacije. „Umjesto uobičajene humanitarne pomoći, obećao je poslati Kijevu oružje za samoobranu i povećati njemačku vojnu potrošnju za 100 milijardi dolara godišnje“.

Ovo je vrlo velika stvar – ako Scholz tako nastavi, stoji dalje u tekstu, te se pojašnjava kako bi to signaliziralo kraj njemačke politike strateške suzdržanosti i oslanjanja na američku vojnu moć u održavanju mira u Europi nakon Drugog svjetskog rata. Ta je politika bila razumljiva u svjetlu njemačkog pokajanja zbog započinjanja najrazornijeg rata u povijesti i organiziranja holokausta. Ali nakon 77 godina mira, više nema smisla da najjača ekonomija Europske unije i najmnogoljudnija nacija igra malu ulogu u osiguravanju europske sigurnosti, piše The Hill.

‘Ruski režim oko Putina postao je sve više represivan i agresivan’

Međutim, postavlja pritom i pitanje je li Njemačka spremna za vodstvo? Naime, od raspada SSSR-a Njemačka se profilirala kao ekonomski i meki div moći, zalažući se za ljudska prava, multilateralnu izgradnju konsenzusa i međunarodno pravo, dok se uglavnom klonila moralno bremenitog posla korištenja vojne sile za odvraćanje agresora i održavanje reda.

Također su, piše dalje The Hill, njene vladajuće elite dobrim dijelom održavale srdačne odnose s Rusijom, kao sastavni dio europskog mira i stabilnosti.

„Ekonomski osobni interes pojačao je te stavove, jer se Njemačka sve više oslanjala na rusku naftu i plin kao gorivo za svoju moćnu proizvodnu bazu“. Pri tom je „Angela Merkel nepromišljeno izrekla smrtnu kaznu nuklearnoj energiji u Njemačkoj“ nakon katastrofe u japanskoj nuklearci Fukushima.

The Hill zaključuje kako sada mnogi Nijemci žalosno preispituju svoj popustljivi stav prema Putinu, kao i službenu potporu plinovodima Sjeverni tok.

Pritom citira prošlotjedne riječi čelnika njemačkog SPD-a Larsa Klingbeila koji kaže: “Ruski režim oko Putina postao je sve više represivan i agresivan, čak i revizionistički. U našoj potrazi za zajedničkim jezikom, previdjeli smo ono što nas je razdvajalo.”

‘Njemačka kao tinejdžer s puno hormona’

Američki medij također podsjeća kako je Scholz otezao s isporukama oružja Ukrajini, prije svega onog suvremenog, tvrdeći kako to može dovesti do eskalacije i izravnog vojnog sukob između Njemačke i Rusije, ali da je to sada promijenjeno i da je njemačka vlada u tom smislu postala kooperativnija.

Ali pritom se dodaje kako, „usprkos tome, relativno skromni opseg njemačke vojne pomoći nije prošao neopaženo u Europi ili Washingtonu“.

O tome svjedoči činjenica da je Berlin Ukrajini poslao oko 1,2 milijarde dolara vojne pomoći, što je daleko iza doprinosa Velike Britanije i Poljske, „i jedva da je mrvica u usporedbi s američkim isporukama oružja od 27 milijardi dolara“.

Dok je branio odluku Berlina da ne pošalje svoje glavne borbene tenkove u Ukrajinu, Wolfgang Schmidt, glavni savjetnik Scholza, usporedio je Njemačku s “tinejdžerom” koji „ima puno hormona“ i koji „nije baš siguran u sebe i ne zna gdje mu je mjesto“, te je pozvao na strpljenje dok prerasta u vodeću ulogu, zaključuje se u tekstu The Hilla.

Što smije jedan, ne smije drugi

Dakle, i iz navedenog teksta američkog medija možemo bez problema zaključiti kako je i konačno došlo do njemačko-ruskog „brakorazvoda“ i da će Berlin svoju sreću od sada tražiti ne u kontekstu bilo kakvog pokušaja vođenja autonomne strateške politike, već u oslanjanju na američke interese i pokušaju njihovog usklađivanja s njemačkim u najvećoj mogućoj mjeri.

Pri tom je cijena takve politike, ili, preciznije, uvjet za dobivanje statusa europskog predvodnika u obrambeno-sigurnosnoj sferi – isključivo oštra i beskompromisna politika Njemačke prema Rusiji i sprječavanje njenih eventualnih budućih pokušaja projiciranja svojih interesa na prostoru Europske unije.

Ovdje je, međutim, važno dodati kako pragmatični Amerikanci sebi ostavljaju za pravo suradnju s Rusijom u onim sferama koje su od američkog nacionalnog interesa. Osim što je to prošli tjedan osobno izjavio američki državni tajnik Antony Blinken, upravo je ova konstatacija navedena i na dnu poglavlja o Rusiji u nedavno objavljenoj novoj Nacionalnoj sigurnosnoj strategiji SAD-a, u kojoj su Kina i Rusija označene kao glavni američki suparnici.

„Što je dozvoljeno Jupiteru nije volu!“, rekli bi stari Rimljani. U poziciju vola dovele su se očito i Njemačka i EU, ali s njima i svi mi skupa. Sve to uz obilje popratne političke patetike i demagogije koje nesmiljeno udara po našim glavama – u ništa manjoj mjeri nego što je činila i čuvena sovjetska propagandna mašinerija. Štoviše – puno sofisticiranije u odnosu na krutu i primitivnu partijsku ideologiju SSSR-a!

Građani sve to vide, a političke elite ili ignoriraju njihovo znanje ili, jednostavno, svako drukčije razmišljanje odmah „trpaju“ u sferu „Putinove propagande“ – što nije ništa drugo nego zajamčen put za sigurni povratak u jednoumlje.

Autor:Zoran Meter/Geopolitika.news

Photo by Julia Fuchs

0 0 votes
Article Rating

Subscribe
Notify of
0 Comments
Inline Feedbacks
View all comments

0
Would love your thoughts, please comment.x
()
x