Ruska invazija na Ukrajinu u svome dosadašnjem tijeku izazvala je, s jedne strane, debakl ruske vojne sile, pad njezinih sposobnosti u realnim uvjetima djelovanja i posljedično ugleda, a s druge strane, potaknula je jačanje vojnog potencijala i širenje proizvodnih kapaciteta vojne industrije Zapada, prije svih SAD-a i europskih članica NATO-a.
Zbog potrebe pružanja neposredne pomoći Ukrajini, SAD, Velika Britanija i ostale europske članice NATO-a praktički su ispraznile svoje arsenale oružja iz prethodnih generacija pa su se na bojištima Ukrajine našli, uz najsuvremenije oružane sustave zapadnog i europskog porijekla, i primjerci oružja iz 50-ih, 60-ih i 70-ih godina prošlog stoljeća. Ukrajini je tako kao najbizarniji primjer iz portugalskih ratnih pričuva isporučeno pet američkih vučnih haubica M114 kalibra 155 mm, koje su se proizvodile do sredine 50-ih godina prošlog stoljeća, a vuku porijeklo još iz 2. svjetskog rata. Ukrajina je dobila i velik broj oklopnih transportera američkog porijekla M113, koji su masovno korišteni u Vijetnamskom ratu i arapsko-izraelskim ratovima 60-ih i 70-ih godina.
Staro oružje
SAD je Ukrajini isporučio 200 tih potpuno zastarjelih oklopnih transportera, Danska 50, a Portugal i Litva isporučili su ih ukupno 35.
Američka i europska vojna industrija danas proizvode najsuvremenije oružane sustave suvremenog svijeta, ali je opseg proizvodnje iz različitih razloga, ovisno od države do države, prethodnih godina i desetljeća bio ograničen.
Rat u Ukrajini ponovno je, kao i ratovi na Bliskom istoku prethodnih godina i rat između Azerbajdžana i Armenije, dokazao učinkovitost prijenosnih protuoklopnih i protuzrakoplovnih oružanih sustava i dronova američke i europske proizvodnje, ali i dronova proizvedenih u Turskoj i Iranu, te je posljedično pokrenuo ogromnu potražnju na svjetskom tržištu oružja za takvim sustavima i pojedinačnim proizvodima.
Tako je artiljerijski raketni sustav HIMARS, uz protuzračne i protuoklopne projektile i dronove, postao još jedna nova zvijezda na tržištu naoružanja i ratnog materijala i proizvod koji svatko želi imati u naoružanju svoje vojske. Tako, primjerice, Australija ne pregovara s Lockheed Martinom samo o kupnji sustava HIMARS nego i o sklapanju sporazuma o licencnoj proizvodnji u Australiji različitih vrsta raketnih projektila koje HIMARS koristi i složenih sustava vođenja raketa. U svibnju je Australija potvrdila namjeru kupnje 20 raketnih sustava M-142 HIMARS (Artillery Rocket System) u vrijednosti od 385 milijuna američkih dolara. Proizvodnjom u Australiji ojačat će se australska vojna industrija, ali i proširiti kapaciteti za proizvodnju raketnog sustava HIMARS i pokušati zadovoljiti svjetska potražnja za njim. Nadalje, Indija također pokazuje interes za nabavku svih vrsta oružja koja su se dokazala na ukrajinskom ratištu, između ostalog i američkih haubica kalibra 155 mm M777, uključujući i sudjelovanje u proizvodnji komponenata za njih.
Nema kašnjenja
Isporuke Ukrajini iz vlastitih zaliha odvijaju se tolikom brzinom da američki i europski proizvođači ne mogu toliko brzo proizvesti novog oružja koliko ga je potrebno za novu popunu vlastitih, prilično ispražnjenih arsenala, kao i za isporuku drugim državama na temelju ranije sklopljenih ugovora. Uz to, potrebno je neprestano Ukrajini i dalje dostavljati novo oružje i enormne količine streljiva za rat kakav se u Europi nije vodio od završetka 2. svjetskog rata.
Tako Raytheon posljednjih mjeseci ulaže napore u dodatno proširenje proizvodnje raketnih projektila “Stinger”. Kako ih američka vojska praktički nije naručivala već 18 godina, bilo je potrebno aktivirati dodatne nove izvore komponenti jer su pojedini proizvođači jednostavno nestali s tržišta.
To je posljedično tražilo modifikacije u sustavu navođenja tih projektila. Raytheon zbog navedenih razloga jednostavno još ne može dovoljno brzo proizvoditi količine “Stingera” koje se potražuju na tržištu. Izvršni direktor tvrtke Greg Hays još je krajem travnja upozorio da na lageru imaju vrlo ograničene zalihe materijala za proizvodnju novih “Stingera” i da bi se proizvodnja obnovom dobavnih lanaca komponenti i zapošljavanjem novih djelatnika mogla stabilizirati na potrebnoj razini tek sredinom 2023., iako je i to, po mišljenju mnogih vojnih stručnjaka, optimistična prognoza.
Protuzračni samonavođeni projektili “Stinger” i protuoklopni projektili “Javelin” koje Raytheon proizvodi u koprodukciji s koncernom Lockheed Martin od samog početka rata imaju ključnu ulogu u naoružavanju Ukrajine od SAD-a i saveznika, kako zbog isporučene količine, tako i zbog njihove učinkovitosti. Oni su i dalje stup ukrajinskog otpora ruskim snagama.
Dodatni problem u naglom podizanju proizvodne stope “Stingera” zbog povećane potražnje je i činjenica da je najveći dio Raytheonove radne snage obučen i angažiran na proizvodnji mnogo složenijih oružnih sustava koji su važni za američke oružane snage, poput krstarećih projektila “Tomahawk” ili raketa zrak-zrak AIM-120 AMRAAM.
Do zadnjeg metka
A rakete AIM-120 ključna su pak sastavnica protuzračnog sustava NASAMS koji se ovih dana hitno isporučuje Ukrajini kako bi se obranila od ruskih udara krstarećim projektilima i dronovima. Njihova proizvodnja ne samo da ne smije doći u pitanje nego se mora znatno proširiti kako bi se zadovoljile potrebe naoružavanja Ukrajine i europskih saveznika. Rumunjska je krajem listopada objavila da će svoje protuzračne projektile MIM-23 HAWK američkog porijekla i starije produkcije isporučiti Ukrajini.
Istu namjeru objavila je i Španjolska. Riječ je o raketnom sustavu malog i srednjeg dometa koji se koristio još od 60-ih godina prošlog stoljeća u različitim varijantama i modifikacijama i potpuno je jasno da će nakon isporuke Ukrajini države članice NATO-a morati dobiti zamjenu u vidu novih sustava protuzračne obrane, a za to su najpogodniji upravo sustavi NASAMS koji koriste rakete AIM-120 AMRAAM.
Dakako, najveće poslove dobivaju i najveći proizvođači oružja, a to je američka vojna industrija. Koliki je opseg pokrenutog preustroja oružanih snaga Zapada i proširenja opsega vojne potrošnje i vojne proizvodnje, jasno iskazuju upravo podaci o rapidnom rastu proizvodnje američke vojne industrije.
Oni su takvi da su bivšeg izraelskog ministra vanjskih poslova Shloma Ben-Amija potaknuli na zaključak da je u dosadašnjem tijeku rata u Ukrajini pobjednik – američka vojna industrija.
U svome autorskom članku za Proyect Syndicate pod nazivom “Tko pobjeđuje u ratu u Ukrajini?” (Who iz Winning the War In Ukraine?), Shlomo Ben-Ami bez imalo političke korektnosti kakva je u posljednje vrijeme postala standard na našim političkim i medijskim platformama piše: “Desetljećima su američki obrambeni proizvođači ubirali plodove beskrajnih ratova i dugoročnih vojnih saveza. S NATO-om na rubu daljnjeg proširenja i europskim zemljama koje su krenule povećati svoje proračune za obranu, rat u Ukrajini ukazuje se kao još jedna dodatna blagodat za američku industriju naoružanja.
Ubiranje plodova
Unatoč nedavnoj impresivnoj ofenzivi Ukrajine, rat s Rusijom zašao je najvjerojatnije u dugotrajnu mrtvu utrku. Ali postoji jedan očiti pobjednik – američka industrija naoružanja i vojne opreme”.
Po Ben-Amiju, na američke proizvođače naoružanja i danas se gleda kao na “arsenal demokracije”, kako je američki vojnoindustrijski kompleks nazvao ratni predsjednik Roosevelt zbog ključne uloge američke vojne industrije u podupiranju saveznika tijekom 2. svjetskog rata. I danas je uloga američke vojne industrije u pomaganju Ukrajini kako bi se obranila od ruske okupacije neporeciva, ali njezin profitni motiv i utjecaj na američku vanjsku politiku, prema bivšem izraelskom ministru vanjskih poslova, istodobno je i opasnost da se u otvorenoj mogućnosti eskalacije rata taj “arsenal demokracije” okrene protiv same demokracije, prije svega američke, odnosno američkog političkog sustava.
On računa kako bi zbog vlastitog interesa proizvođači oružja mogli lobirati u američkim političkim krugovima da se rat u Ukrajini beskrajno produljuje jer je evidentna činjenica da on potiče vojnu potražnju i saveznika i vlastitog obrambenog sustava, ali i ostalih država diljem svijeta. Uz to, isporuke starijeg naoružanja od SAD-a i europskih saveznika Ukrajini stvaraju potrebu zamjene isporučenog naoružanja potpuno novim i suvremenijim naoružanjem.
Istodobno i Ukrajina, uza svu zahvalnost za isporučeno starije naoružanje, sve češće zahtijeva isporuku najsuvremenijih oružnih sustava, kako bi u nastavku rata mogla parirati ruskom neprijatelju i njegovim saveznicima koji se postupno pojavljuju na ukrajinskom ratištu. Sve je više indicija da Rusija, pokušavajući prekinuti niz poraza, pristupa ratu na sasvim drugi i opasniji način i da se na terenu u Ukrajini na ruskoj strani kao saveznici i partneri pojavljuju i pripadnici oružanih formacija iz drugih država, koje iz svojih interesa zauzimaju poziciju umiješanih u rat u Ukrajini.
Interesna skupina
Na ratištu se pojavljuju novi tipovi oružja kao što su dronovi iranske proizvodnje i može se očekivati da će se takav trend, koji je u svojoj biti dio procesa eskalacije rata, nastaviti. Ukrajini stoga nije potrebno samo održavanje postojećeg arsenala i dostava novih ogromnih količina streljiva i drugog ratnog materijala nego i potpuno novi oružani sustavi zapadnog porijekla koji se mogu suprotstaviti novim prijetnjama.
S druge strane, prema Ben-Amiju, postoji realna opasnost da će vojnoindustrijski kompleks SAD-a, za koji tvrdi da je u ovome trenutku jedini pobjednik rata u Ukrajini, izravno utjecati na trajanje rata jer mu je komercijalni interes da rat traje što dulje.
Godinama je američka industrija oružja s drugim velikim izvoznicima na vojnom tržištu poput Rusije, Kine, Francuske, Velike Britanije i Izraela ubirala prednost dugotrajnih ratova pa ne vidi razlog da se to ne dogodi i u slučaju rata u Ukrajini. Američki proizvođači koji sada kontroliraju čak 39 posto globalne trgovine oružjem naoružavali su Europu mnogo prije nego što je Rusija izvršila invaziju na Ukrajinu. Ben-Ami upozorava da je između 2017. i 2021. godine izvoz oružja na globalnoj razini pao za gotovo 5 posto, no Europa je u tom razdoblju povećala svoja obrambena ulaganja za čak 19 posto.
Prema njemu, do toga je došlo u kontekstu širenja NATO-a pa u članku navodi: “Proširenje je, pokazalo se, uglavnom potaknuto domaćim američkim političkim razlozima… Nakon završetka hladnog rata industrijalci iz sfere obrambene proizvodnje nadali su se da će proširenje NATO-a kompenzirati smanjenje potražnje zbog završetka hladnoga rata stvaranjem potražnje na novom tržištu za njihove proizvode. Američki odbor za proširenje NATO-a (The US Committetee to Expand NATO), lobistička organizacija koju je 1996. godine osnovao Bruce L. Jackson, tadašnji direktor strateškog planiranja u Lockheed Martinu, bila je praktički kreacija obrambene industrije.
Iznenadna dobit
Pristupanje bivših komunističkih srednjoeuropskih zemalja poput Mađarske, Poljske i Češke pokazalo se vrlo unosnim za američke proizvođače naprednih sustava naoružanja. Iznenadna dobit nije promaknula američkom senatoru iz redova demokrata Tomu Harkinu, koji je na saslušanju u Senatu SAD-a 1997. opisao nastojanje Clintonove administracije za proširenjem NATO-a kao novi Marshallov plan za obrambene proizvođače koji se trude prodati oružje i zaraditi”.
Photo by Алесь Усцінаў
