Republika Hrvatska ukinula je kunu i lipu kao vlastitu nacionalnu i teritorijalnu valutu, a jedino zakonsko sredstvo plaćanja unutar njezinih granica postaje euro i eurski centi, novac koji većinom emitira i kojim upravlja Europska središnja banka u Frankfurtu. I na Hrvatsku će se proširiti područje eura ili eurozona, odnosno, Hrvatska će postati njezinim dijelom i njezinom članicom.
Jako naglo, za manje od trideset godina nakon što je stvaranje vlastite valute (“hrvatski novac u hrvatskoj lisnici”) kao ključne poluge za rast blagostanja bio jedan od glavnih razloga za njezino osamostaljenje, Republika Hrvatska odriče se vlastite nacionalne valute i preuzima jednu supranacionalnu. Za Hrvatsku i njezine stanovnike taj je događaj epohalan, golema povijesna prekretnica. Građanke i građani te poduzetnici u Hrvatskoj, zbog njezinih očitih praktičnih prednosti za svakodnevno plaćanje, izražavanje cijena (“vrijednosti”) proizvoda i usluga te štednju i investiranje, novu će valutu većinom prigrliti. No samo je vrhunskim monetarnim ekonomistima, koji se u Hrvatskoj mogu prebrojati na prste jedne ruke, kristalno jasno kakav je euro novac, kako on nastaje, tko i kako njime upravlja te kakav je njegov položaj u svijetu u odnosu na ostale velike i male nacionalne valute.
Još je manjem broju upućenih istinski poznato kakva će točno biti uloga hrvatskih građana te državnih i ostalih nacionalnih institucija u stvaranju te valute i upravljanju tim novcem (u “monetarnoj politici” eurozone), a gotovo nitko od njih nije to svoje znanje spreman podijeliti s javnošću. Ne žele se zamjeriti moćnima, interesno i financijski snažno motiviranim osobama zaduženima za državni eurski agitprop. No unatoč pritiscima i izvrtanju činjenica, legitimno je postaviti i pitanje trebaju li Hrvati žaliti za vlastitom nacionalnom valutom i autonomnim upravljanjem njezinom vrijednošću i količinom u optjecaju?
Glavni trokut
Stvaranje velikih svjetskih valuta, ili “valuta (deviznih) pričuva”, kako se one nazivaju jer ih druge središnje banke koriste kao imovinu, protuvrijednost, na temelju koje će emitirati vlastiti novac, neopisivo je složeno. U određivanju njihove količine u optjecaju i vrijednosti, mjerene drugim valutama ili robama i uslugama, sudjeluju doslovno svi koji nešto kupuju i prodaju za novac. No glavnina emisije odvija se u trokutu koji čine središnja banka, poslovne banke s “bankarstvom u sjeni”, te država.
Poslovne banke emitiraju novac odobravajući kredite “ni iz čega”, a središnje banke im osiguravaju likvidnost svojim pozajmicama ex nihilo po cijeni i drugim uvjetima koje same propisuju, a kad je likvidnosti previše, novac im zadržavaju, “steriliziraju”. Država emitira obveznice i prodaje ih bankama i drugim financijskim tržištima, a kad se pojavi potreba za više novca u optjecaju, središnje banke novostvorenim (fiat) novcem otkupljuju te obveznice od banaka, fondova i drugih…
Svojim kupnjama i prodajama bankovnih zadužnica, stranoga novca, monetarnog zlata te državnih obveznica na financijskim tržištima, izdvajanjem obaveznih bankovnih pričuva, propisivanjem svojih kamata na emisiju i rezerve te brojnim drugim alatima i instrumentima monetarne politike, ultimativno količinu i cijenu novca (kamatu) određuju središnje banke. Stoga ćemo se u ovom tekstu fokusirati na središnju banku eurozone i Hrvatsku narodnu banku, na njihove sadašnje i buduće odnose te poslove.
Kuna kao službeni novac Republike Hrvatske nije dolazila na svijet prema gore opisanom obrascu nastanka eura monetarne unije eurozone i “valuta rezervi” velikih država, kojih je u svijetu zapravo samo nekoliko: dolar, jen, funta, juan/renminbi, franak… Kuna je nastajala gotovo isključivo tako što je Hrvatska narodna banka od poslovnih banaka svojim kunama “ni iz čega” otkupljivala inozemni novac, njemačke marke, dolare, jene, lire ili šilinge, a kasnije eure, koje su banke i država posuđivali u inozemstvu, koje su poduzeća zarađivala izvozom svojih proizvoda i usluga ili su turisti donosili u mjenjačnice.
Velika mjenjačnica
Bio je to glavni razlog što su se . Tek posljednjih godina Hrvatska narodna banka je jedan maleni dio kuna u optjecaj pustila i otkupom hrvatskih državnih obveznica. No i hrvatske su poslovne banke emitirale kune “ni iz čega”.
Primjerice, u ljeto 2015. godine, na sredini razdoblja između Velike recesije i ekonomske krize uzrokovane pandemijom, hrvatske su banke imale obveze (dug) u devizama od oko 30 milijardi eura, “pokrivene” sa samo 12 milijardi eura devizne imovine (potraživanja u stranim valutama). Istodobno, banke su imale i oko 20 milijardi eura imovine u kunama s deviznom klauzulom (koju im je Hrvatska narodna banka također priznavala kao “deviznu”), što znači da su oko 150 milijardi kuna emitirale i bez pravog vlastitog deviznog “pokrića”.
Osim devizne i “devizne” imovine, banke su u ukupnoj bilanci imale i oko 40 posto čiste kunske imovine, a Hrvatska narodna banka cijelo im je vrijeme postavljala razne uvjete i izdavala razne naloge kako će tom imovinom raspolagati.
To zapravo znači da su kritike kako je Hrvatska imala monetarni suverenitet, ali se njime nije koristila, posve promašene. Hrvatska jest uspješno emitirala vlastiti fiat novac u mjeri manje ili više primjerenoj maloj i otvorenoj državi, upravljala je aktivno tim novcem i svjesno je odabrala tehniku održavanja stabilnosti cijena održavanjem stabilnosti tečaja kune. Koliko je primjena te tehnike bila pametna i produktivna, drugo je pitanje. S epohalnom likvidacijom kune i uzimanjem eura kao vlastitog novca sve to odlazi u povijest. Autonomni hrvatski monetarni sustav se gasi i nestaje, a na hrvatskom teritoriju počet će se koristiti supranacionalni europski novac euro, na koji hrvatske državne i druge nacionalne institucije, kao ni pojedinci demokratski izabrani da obnašaju vlast, neće smjeti baš nikako utjecati.
To više nego jasno piše u članku 7 “statuta” Europske središnje banke, preciznije protokolu br. 4 ugovora o funkcioniranju Europske unije: “Pri izvršavanju ovlasti i obavljanju zadaća i dužnosti koje su im dodijeljene, ni Europska središnja banka ni nacionalne središnje banke kao ni članovi njihovih tijela nadležnih za odlučivanje ne smiju tražiti niti primati naputke od institucija, tijela, ureda i agencija Unije, bilo koje vlade država članica ili bilo kojeg drugog tijela”.
A kakav će biti položaj Hrvatske narodne banke kad Hrvatska postane dijelom područja eura? On je određen člankom 14.3. protokola: “Nacionalne središnje banke djeluju u skladu sa smjernicama i napucima Europske središnje banke”.
Drugim riječima, hrvatska nacionalna središnja banka u Zagrebu, ma kako se ubuduće zvala, postat će filijala, dislocirani ured Europske središnje banke, koji će njezine “smjernice i naputke” provoditi unutar granica Republike Hrvatske.
Šef tog ESB-ova ureda u Zagrebu i dalje će se zvati guverner i postat će punopravni član Upravnog vijeća u Frankfurtu, ali ne kao izaslanik, predstavnik ili zastupnik države Hrvatske ili bilo koga iz Hrvatske, nego kao posve neovisni i samostalni stručnjak iz Hrvatske. Isti status imat će i svi drugi pojedinci iz Hrvatske koji će biti članovi radnih tijela ESB-a i Eurosustava.
Sub rosa
Prema tome, od brojnih podsustava i zajedničkih institucija koji postoje u Europskoj uniji, u kojima hrvatske državne institucije, stranke, udruge, sindikati ili hrvatski građani sudjeluju kao članovi, savjetnici ili suradnici, eurozona je vjerojatno jedini podsustav na koji nitko iz Hrvatske neće smjeti imati nikakav utjecaj. To je u skladu sa suvremenim pogledima na novac po kojima monetarna politika mora biti oslobođena bilo kakvih utjecaja ili pritisaka bilo kojih vlasti, interesnih skupina ili pojedinaca. U teoriji, i središnja banka samostalne Hrvatske trebala je biti jednako tako izolirana od izvršne vlasti, ali u realnosti to nije bilo tako: njezino rukovodstvo ipak je predlagala hrvatska demokratski izabrana izvršna vlast, a potvrđivala i ocjenjivala zakonodavna. A tko će i kako birati sljedećega člana Upravnog vijeća Europske središnje banke iz Hrvatske? Bit će to sub rosa, daleko od očiju javnosti.
A kakav je položaj i utjecaj eura na globalnoj financijskoj sceni u odnosu na druge valute deviznih pričuva i ostale valute manjih i najmanjih država i ekonomija? Nekoliko je glavnih kriterija kojima se taj položaj i utjecaj mjeri, a glavni su udjel u deviznim pričuvama (imovini) središnjih banaka izvan eurozone, u izdavanju međunarodnih obveznica, u odobravanju međunarodnih kredita, prometu na deviznim tržištima te međunarodnim plaćanjima (u sustavu SWIFT).
Nakon svog nastanka s novim milenijem euro je na međunarodnim svjetskim tržištima obveznica startao izvrsno. Ukupna tržišna vrijednost (tržišna kapitalizacija) svih eurskih državnih obveznica s najvišim ili tzv. AAA rejtingom, koje se nazivaju sigurnom financijskom imovinom, do 2007. godine brzo je rasla, s oko 25 na blizu 35 posto globalnog udjela, dok je udjel sigurnih dolarskih obveznica pao sa gotovo 70 na oko 55 posto.
No tada se dogodila globalna Velika recesija i europska dužnička kriza i euro je doživio fijasko. Udio eurskih AAA obveznica do danas se srozao ispod 20 posto, a dolarskih je narastao na gotovo 75 posto. Štoviše, udio sigurnih obveznica u ostalim valutama zajedno dostigao je eurski. Danas je bruto domaći proizvod svih država koje izdaju dolarske “triple A” obveznice gotovo pet puta veći od ukupnog BDP-a država koje izdaju eurske AAA obveznice.
U portfeljima inozemnih ulagača u novom mileniju udjel dolarskih vrijednosnica se osjetno smanjio, ali je još na golemih 60 posto, dok se udjel eurskih s oko 25 snizio na 20 posto i posve se izjednačio sa zajedničkim udjelom ostalih valuta. Tako da euro, unatoč dvjema (ako ne i trima) prethodnim velikim ekonomskim krizama koje su ga pogodile posljednjih nekoliko godina jest stabilno druga vodeća svjetska valuta, ali s globalnim značajem znatno manjim od one koju je imao u prvih šest-sedam godina nakon svoje uspostave, te s utjecajem koji jen, juan/renminbi, funta i ostale globalne valute sustižu.
Kreditne politike
Glavni problem s kojim se eurozona danas suočava jest takozvana fragmentacija, pojava da se monetarno i fiskalno stanje pojedinih članica ili skupina članica jako razlikuju, dok se ESB prema svima mora odnositi jednako i za sve krojiti istu monetarnu politiku. Inflacija se u području eura kreće od pet do 25 posto, a cijena novog zaduživanja (uglavnom radi refinanciranja starog) od nula do više od dva posto na godinu. I razvojne potrebe središnjih, starih i novih, perifernih država članica europodručja, velikih i malih nacija, bitno se razlikuju pa traže različite kreditne politike.
ESB raspolaže instrumentima i alatima da pomogne onima koji su slabiji i u težem položaju na tržištu, ali time izaziva nezadovoljstvo uspješnijih i prigovore da “pomaže neodgovornima i rastrošnima” na račun ozbiljnih i odgovornih članica.
Eurozona ne može biti kompletna ni do kraja funkcionalna ni bez bankovne unije i unije tržišta kapitala, kao ni bez smjernica za fiskalnu politiku koje neće gušiti razvoj sada slabije razvijenih članica. A svi ti podsustavi razvijaju se i implementiraju polako, s otporima i blokadama, što opstanak eura na dulji rok čini vrlo neizvjesnim.
Uostalom, kad su interesi njihovih članica postali suviše divergentni, sve su povijesne supranacionalne monetarne unije propale. Nije čudno što su opstale samo dvije koje su se kao “posude za taljenje naroda” uspjele transformirati u nacionalne – Sjedinjenih Američkih Država i Njemačke.
Ako je povijest učiteljica života, onda će i euro trajno opstati samo ako se europski narodi stope u jedinstvenu europsku naciju i jednu jedinstvenu državu. No zasad to nije na vidiku i protivi se samoj prirodi Europske unije za koju su se europski narodi ugovorom sporazumjeli da će joj prenijeti samo one dijelove suvereniteta za koje će im to odgovarati.
