I…, što ćeš danas – pita me “moj” moskovski mesar Viktor, prstom jedne ruke pokazujući dio hladnjaka s peradi, a istodobno mi izrazom lica dajući do znanja kako “ptice” danas “nisu za mene”.
“A onda nešto što je majku sisalo. Svježi biftek, recimo?”, odgovaram, pa dodajem:
“Skakavce svježe nisi danas dobio?”
“Kakve skakavce?”, zabezeknuo se.
“Pa nisu li i kod vas u prehranu uveli kukce? Skakavce, žohare, larve, crve…”, nastavljam ga zafrkavati, no nije shvatio zezanciju.
A kad sam mu, uz našu redovitu votkicu iza hladnjaka, objasnio kako smo mi, u EU-u, na jelovnike počeli uvoditi insekte, isprva ne vjerujući, napokon se prekrižio.
“Čekaj, pa zašto? Znam da bar vi u Hrvatskoj imate i poljoprivredu i more, rijeke…”
Specijalna operacija
Pokušao sam mu objasniti kako, za razliku od krava, skakavci puštaju manje vjetrova koji uništavaju ozonski omotač, a mi, kao i cijeli progresivni svijet, nastojimo usporiti, ako već ne zaustaviti, klimatske promjene. Opet se počeo smijati:
“Znao sam da me zafrkavaš, čak sam ti na trenutak povjerovao”, uz smijeh je zaključio. Smijao sam se i ja. Nisam ga želio nastaviti uvjeravati, da ne ispadnem potpuno glup.
“Doduše, čitao sam nešto o tome da u Americi počinju s prehranom insektima. Ali to je samo nekakva moda valjda… Iako, ni to nije normalno.”
I on, kao i većina “običnih” ljudi s kojima komuniciram, družim se, vješto zaobilazi političke teme, posebice rat u Ukrajini. Većina jednostavno zato što ne želi riskirati konfrontaciju u razgovoru. Već sam odavno shvatio – ima ljudi koji strasno, svim srcem podržavaju “specijalnu operaciju”, ima i onih koji joj se od početka protive, a najviše je, barem po mojoj procjeni, onih koji su protiv rata, razaranja, stradanja ljudi, no lojalni su vlasti svoje države i sve što se događa prihvaćaju kao neumitno, nešto što se moralo dogoditi i dogodilo se bez njihove krivnje, a sada se samo nastoje prilagoditi novonastaloj situaciji – ratu, sankcijama, izolaciji… Mnogi od njih u međunarodnim sankcijama i izolaciji od zapada vide i koristi, mnogi su čak sretni zbog toga.
“Ako bih morao birati između sankcija i jedenja insekata, LGBTQ i kakvih sve ne paradiranja, ne bih puno dvojio. Osim toga, pod sankcijama smo već gotovo devet godina. Iskreno, kada se sjetim predsankcijskih vremena i usporedim ih s apekta mog posla, vidim pozitivne promjene”, ozbiljno razlaže moj prijatelj, na čijoj mesnici stoji veliki natpis: “Meso s ruskih farmi!”.
Ojačali poljoprivrednici
“Sjećaš se, tu preko puta tržnice bila je velika trgovina Billa, nema je više, sada je tu domaći supermarket. Tu su prodavali meso u vakuumiranim paketićima koje je izgledalo savršeno. Svježe, prirodnih boja… Sve dok kod kuće ne otvoriš pakiranje i ne staviš to u pećnicu ili tavicu. Ponekad bih iz profesionalne znatiželje prošetao tim supermarketom i uspoređivao njihove cijene, ne samo mesa nego i voća, povrća… Većina proizvoda bila je iz uvoza – Nizozemske, Njemačke, čak i iz Brazila. I nije mi bilo jasno kako kilogram govedine iz Brazila ili svinjetine iz Nizozemske tu, u Moskvi, može stajati isto, ako ne i manje, nego kod mene. Znam, automatizirano je kod njih sve, no ipak – treba zaraditi i taj brazilski ili njemački farmer, njihova klaonica, sve to treba brzo prevesti ovamo, distribuirati po trgovinama… A ja meso naveliko kupujem s naših, ruskih farmi – naš farmer zarađuje manje od njemačkog, transportni troškovi su puno manji – farma – klaonica – moja mesnica. Koja je mala, radimo u njoj samo žena, šegrt i ja.
Isto je bilo i s ovim prodavačima povrća i voća: uglavnom su s juga – Azerbajdžana, Abhazije, Osetije, Gruzije, Armenije… Jedni ovdje prodaju, ostatak obitelji dolje proizvodi, pakira i šalje ovamo. I oni su procvjetali tek nakon sankcija i naših kontra sankcija. Ljudi su prestali kupovati ono plastično povrće u lijepim pakiranjima koje je putovalo mjesecima tko zna odakle, bez okusa i mirisa. Još ima toga svega, ali sve manje i manje. I naši su poljoprivrednici ojačali, narasli zahvaljujući sankcijama, ali i potrošači su došli pameti – i iz inata se više ne kupuje uvozno”, zaključio je svoje razlaganje. Nakon kupnje kod njega, svratio sam i na druge štandove, opskrbio se i povrćem pa se zaputio kući, pospremio kupljeno u hladnjak i počeo se spremati u posjet starim prijateljima Makarovima, na drugi kraj Moskve.
Obiteljska tradicija
Vladimir, profesor matematike, i Julija, inženjerka prometa, upoznali su se davno. Na fakultetu, gdje je Vladimir Juliji predavao matematiku. Nakon perestrojke, kada je nastupilo rasulo, Vladimir je bio prisiljen raditi dodatni posao. Postao je tako i cijenjeni stručnjak za popravak specijalnih strojeva i ubrzo je karijera profesora matematike ostala tek lijepa uspomena – nova profesija donosila je puno više u kuću. Julija je, pak, odradila kratki staž u struci pa se nakon rođenja djece posvetila obitelji. Sin je danas IT-jevac i živi i radi u Sankt Peterburgu, kći je liječnica, pedijatrica u Voronježu. Kako su djeca odrasla, prije sedam, osam godina, Julija se opet zaposlila, ali nekih se stvari nije odrekla – dače, prije svega.
Svaki vikend, naime, od proljeća do kasne jeseni, provode u vikendici stotinjak kilometara udaljenoj od grada, južno od Moskve.
“Naša dača je u vikendaškom naselju – gotovo svi tijekom tjedna živimo i radimo u Moskvi ili u nekom od gradova Podmoskovja, no vikendima se svi skupimo ondje. Dača je obiteljska tradicija, s mnogim susjedima sam se davno, kao djevojčica, igrala ondje. Neki, koji su već u mirovini, ondje borave od travnja do listopada, mi koji još radimo dolazimo vikendima – Vladmir i ja otkupili smo i susjednu parcelu zemlje, tako da sada imamo malo imanje od 12 sotki – jedna sotka je 100 četvornih metara. 6 sotki – to je površina zemlje koju su još sovjetske vlasti nakon rata dodjeljivale na korištenje stanovnicima gradova u poslijeratno vrijeme, kada je bila glad. Tadašnji agronomi izračunali su da se na tolikoj površini može uzgajati dovoljno povrća za peteročlanu obitelj. Ja se, naravno, tada još nisam rodila, no sjećam se 70-ih kada su nas roditelji kao djecu vodili sa sobom. Mama je ondje imala vrt iz kojeg smo dobivali zimnicu za cijelu zimu – konzerviralo se povrće, brao krumpir, mrkva, kuhali se pekmezi, radili sokovi…”, priča Julija i prisjeća se kako je kao djevojčica mrzila daču – dugotrajno putovanje javnim prijevozom, rad u vrtu…
Vlastita proizvodnja
“No došle su te devedesete i Gorbačovljeva perestrojka, demokracija i divlji kapitalizam, opet gladne godine. I dača je opet postala hraniteljica obitelji. Od 2000. stvari su krenule nabolje u zemlji, no tradicija je tradicija, a domaće je domaće, nismo jeli ni ranije to smeće iz uvoza, a sada ga i nema. I bolje”, kaže ponosno pokazujući dio prošlogodišnje zalihe zimnice koja će potrajati sve do travnja, svibnja. Ove godine namjerava još proširiti vrt u kojem već uzgaja gotovo sve nužno. Pa nabraja: “Krumpir, mrkvu, ciklu, zelje, rajčice, paprike, luk, češnjak, krastavce, tikvice, patlidžane… Imamo i nekoliko stabala krušaka, jabuka, višnje… Tu su i jagode, kupine, ribiz, začini… Meso kupujemo samo domaće, na tržnici, čak i kruh pečem sama kod kuće. Zapravo, u trgovinama kupujemo samo ono što ne možemo proizvesti sami. A tko zna kakva su vremena pred nama”, govori, ne bez zabrinutosti, prostirući stol za objed. Na njemu paleta iz njezina vrta. Između ostalog.
“Lijepo je zimi gledati kroz prozor, vani vijavica, minus 20, pa izvaditi iz zamrzivača svoje jagode i mirisati – ljeto!”, kaže.
Dala mi je misliti. Iste večeri sam guglao povišene gredice, kalendare sadnje, forume o uzgoju kokoši nesilica… Jer, iz domovine sam ovamo stigao prošle godine – moj lokalni mesar još je radio, plaćao sam mu u kunama. Uskoro se vraćam u nove okolnosti – kuna više nema, a vidim u medijima da su gastronomi stali hvaliti specijalitete od crva i insekata… Pa valja razmisliti o vlastitoj proizvodnji. Iz hladnjaka sam izvukao “Viktorov” biftek, pa ga počeo komadati i marinirati. Biftek od prave krave. Što je prdjela – prdjela je.