Svi javno objavljeni formalni zaključci i najave međusobnih sporazuma na raznim područjima kao rezultat sastanka Putina i kineskog predsjednika Xija Jinpinga nedavno u Moskvi imaju sporedan značaj. Središnja i najvažnija poruka njihova sastanka iznesena je u režiranoj, tobože neformalnoj razmjeni pozdrava između Putina i kineskog predsjednika pri njegovu ispraćaju iz Moskve.
Xi Jinping je na odlasku Putinu priopćio: “Upravo sada dolazi promjena kakvu nismo vidjeli stotinu godina i mi smo ti koji zajedno pokrećemo tu promjenu. Putin mu je odgovorio: Slažem se. Sigurno putuj. Čuvaj se, dragi prijatelju.”
Kineski predsjednik izgovorio je teške riječi u unaprijed pripremljenom oproštajnom razgovoru s Putinom, za koje američki bivši predsjednik Donald Trump opravdano kaže da je žalosno bilo gledati kako Kina i Rusija zajedno objavljuju preustroj svijeta pred očima američke politike pod Bidenovim vodstvom. Za razliku od američkih i europskih medija koji su korektno prenijeli Trumpovu kritiku, vodeći domaći informacijski posrednici, koji iz nekog nedokučivog razloga ne podnose Trumpa, prenijeli su da je Trump praktički podržao njihov nastup i posebice ono što je rekao Xi Jinping.
Upravo obrnuto.
Rušenje sustava
Trump je njihov razgovor pred kamerama i najavu promjena kakve, eto, svijet nije vidio cijelo stoljeće u kinesku i rusku korist naveo kao poniženje američke vanjske politike. Naime, sama ostvarena mogućnost tako bliske suradnje dvaju najvećih američkih protivnika uistinu je pogreška američke politike koja je dosad desetljećima uspijevala Moskvu i Peking držati odvojeno u odnosu na glavne ciljeve američke politike.
Trump je bio potpuno u pravu. Kineski predsjednik Putinu, koji vodi agresivni rat u Ukrajini, javno priopćava da zajedno pokreću rušenje postojećeg sustava međunarodnih odnosa u kojemu, prema kineskoj i ruskoj ocjeni, SAD i Zapad imaju prevelik i dominirajući utjecaj. Jedina velika promjena koja nije viđena posljednjih sto godina nije ništa drugo nego radikalna promjena međunarodnoga poretka ili njegovo rušenje. Xi Jinping svojom porukom Putinu jasno iskazuje da Kina i Rusija zajedno ruše taj poredak, ako je potrebno i silom, što se jasno vidi iz ruskog djelovanja u Ukrajini.
Putin i Xi Jinping su tobože off the record izrekli bit međusobnog strateškog dogovora koji je stvoren prije pokretanja ruske invazije na Ukrajinu i bez kojega Rusija ne bi pokrenula invaziju. Bez dogovora s Kinom Putin ne bi ni krenuo u agresivni rat jer mu je Kina potrebna za čuvanje leđa, a uz to izbjegavanje međusobnog dogovora o tako važnom pitanju bilo bi u potpunoj suprotnosti s ranije uspostavljenim odrednicama partnerstva Moskve i Pekinga.
Rusija i Kina zajedno stoje iza rata u Ukrajini, gdje je Rusija izvođač vojnih, a Kina diplomatskih radova.
Putin i Xi Jinping sastali su se u Pekingu neposredno prije pokretanja ruskog rata u Ukrajini i bilo bi potpuno iracionalno pretpostaviti da ruska strana nije obavijestila kineske partnere o svojim namjerama. Štoviše, tada su razrađeni posljednji detalji velikog zajedničkog strateškog plana.
Globalna promjena
Riječ je, postaje sve očitije, o zajedničkom projektu u koji je uključen i agresivni rat u Ukrajini kao početna točka pokretanja rušenja međunarodnog poretka. Rat u Ukrajini služi za ono što je Jinping izrekao prigodom oproštaja od Putina – promjenu kakvu svijet nije vidio sto godina. A što se to nije dogodilo stotinu godina? Odgovor je nedvojben. U posljednjih sto godina nije došlo do promjene dominirajuće globalne sile. Nije došlo do pada jedne i uspona nove sile ili skupine sila. Riječ je o američkom stoljeću i razdoblju dominacije SAD-a svjetskom politikom nakon zalaska moći britanskog imperija.
Kada je Amerika krajem 19. i početkom 20. stoljeća izašla iz izolacije osiguravši poziciju u Latinskoj Americi, krenula je u projekciju svojih interesa diljem svijeta. Sklapanje Versajskog mira 1919. pod američkim patronatom i kasnije uspostava istog, ali modificiranog mirovnog poretka nakon 2. svjetskog rata označava početak i nastavak presudnog američkog utjecaja na međunarodne odnose i mirovnog poretka u Europi pod američkim vodstvom nakon dva ratna posrnuća europskih sila. Popularno se taj poredak naziva i Pax Americana. Pod okriljem nove sile koja je naslijedila britanski imperij koji se ubrzano raspadao nakon 2. svjetskog rata na razinu globalnog utjecaja uzdigao se i cijeli Zapad.
Taj poredak žele rušiti Rusija i Kina jer ne odgovara njihovim interesima. Pritom su podijelili uloge. Rusija je ušla u vojnu agresiju za početak prema Ukrajini preuzevši time na sebe i najveći rizik, a Kina daje političku i diplomatsku podršku i Moskvi čuva leđa.
Uloga Kine kao diplomatskog suporta ogleda se u svim dijelovima svijeta, uključujući i Europu i Afriku. Kina je uspjela u novom miješanju karata otvorenom ruskom agresijom na Ukrajinu i neizbježnim zapadnim odgovorom kroz intenzivnu vojnu i političku pomoć napadnutoj Ukrajini promijeniti raspored snaga na Bliskom istoku u izvjesnoj mjeri na američku i zapadnu štetu.
Novi svijet
Za svoje djelovanje Peking je iskoristio zaokupljenost SAD-a i Zapada pomoći Ukrajini pa uspijeva privremeno pomiriti sunite i šijite, Saudijsku Arabiju i Iran, i time, u mjeri koja još nije jasno odrediva, oslabiti američke i zapadne pozicije na Bliskom istoku. U svakom slučaju Kina je postigla, da zahvaljujući takvoj novoj konfiguraciji odnosa koje je uspjela kreirati, arapski svijet bude nešto bliže poziciji Irana i, što je za Peking i Moskvu najvažnije, da ne nastupi direktno protiv ruske agresije u Ukrajini.
Istodobno, Kina zavlači i zbunjuje svojim postupcima Europsku uniju koja je, uostalom, i jedan od primarnih ciljeva udara na postojeći međunarodni poredak. Europska unija bi ekonomski surađivala s Kinom, ali se isto tako boji i ulaženja u novu ovisnost nakon fatalne ovisnosti o ruskim energentima, kao i kineskog prodora na europsko tržište. U toj igri s vodećim europskim silama i briselskom administracijom Kina odvlači pozornost Europske unije i europskih sila od najvažnijeg pitanja za Europu – rata u Ukrajini i otpora ruskoj agresiji.
Mirovni planovi koje Peking predlaže također služe zavlačenju i trebali bi Rusiji osigurati manevarski prostor u vremenskoj dimenziji rata u cilju održavanja dostignutih vojnih ciljeva u Ukrajini.
Jednima i drugima, i Rusiji i Kini, rat u Ukrajini zapravo služi kao poluga pritiska na međunarodni poredak u kojem pokušavaju stvoriti breše u koje bi se ubacili i potom osigurali bolje pozicije s kojih bi učinkovito rušili poredak ili ga pak postupno transformirali do stanja u kojem SAD i Zapad ne bi imali toliko značajnu ulogu i svjetsku moć bi morali dijeliti s Kinom i Rusijom.
Autokratski režimi
Paradoksalno, za druge države izvan kruga najmoćnijih svjetskih sila, ako bi se uspostavio takav multipolarni poredak, ostalo bi još manje prostora slobode nego za poretka američke dominacije.
I to iz dva razloga. Morale bi se prilagođavati autokratskim režimima Kine i Rusije i njihovu djelovanju na međunarodnom planu, njihovim ekonomskim i vojnim pritiscima, što bi se u konačnici posredno odrazilo i na njihove unutarnje političke procese koji bi se neupitno počeli usmjeravati prema autokratskim oblicima vlasti.
Uz to, velik dio država našao bi se u tom multipolarnom svjetskom poretku na rubnim zonama dodira i praktičkog sudara multipolarnih aktera – SAD-a i Zapada s jedne strane i Kine i njezinih partnera s druge. Uistinu je mala vjerojatnost da bi države bez izrazito snažne ekonomske i vojne moći mogle kao ravnopravni partneri sudjelovati u takvom multipolarnom svjetskom poretku. Većina bi se našla na vjetrometini i na otvorenom koridoru mogućih posredničkih ratova. Moskva i Peking uporno šire mit da multipolarni svjetski poredak znači i mirni svijet, što jednostavno ne odgovara logičkim postavkama razvoja međunarodnih odnosa. Multipolarni poredak nikako ne znači i svjetski mir.
Doktrina SAD-u i Zapadu u cjelini daje mnoge prednosti i snažna je poluga projekcije interesa na svjetskoj razini, no stvara probleme u nadmetanju s konkretnim protivnicima, Kinom i Rusijom.
Kina lovi upravo po tom bazenu autoritarnih država i privlači ih k sebi, povezuje i time s jedne strane umanjuje međunarodni pritisak na Rusiju zbog vođenja agresivnog rata u Ukrajini, a s druge strane ruši autoritet i utjecaj američke i zapadne politike i time Peking uporno kljuca po postojećem međunarodnom poretku. Povezivanje Irana i Saudijske Arabije kineskim posredovanjem tipičan je primjer takvog djelovanja.
Vojna pomoć
Nadalje, takvom politikom osigurava se i prostor različitim oblicima vojne pomoći Rusiji. Primjerice, američko i NATO-ovo upozorenje Kini da ne isporučuje oružje Rusiji nema gotovo nikakav praktični učinak jer bi se moguća isporuka oružja, ako već nije i u tijeku, prije svega velikih količina potrebnog streljiva u kalibrima 122, 125 i 155 milimetara, odvijala posredovanjem Irana i Sjeverne Koreje. Isporučeno oružje i streljivo koje se može identificirati da je iranskog i sjevernokorejskog porijekla Kina bi kompenzirala svojim isporukama Iranu i Sjevernoj Koreji.
Kako rat u Ukrajini odmiče s vidljivim naznakama priprema većih vojnih operacija zaraćenih strana i najavom novih velikih bitaka, to on u sve većoj mjeri kreira zbivanja na globalnoj razini. U tijeku je intenzivno okupljanje pristaša i saveznika i slamanje kolebljivaca na međunarodnoj sceni. Vremena je sve manje jer rat ulazi u sasvim novu fazu s neizvjesnim tijekom.
Značaj kineskog diplomatskog djelovanja u takvoj situaciji je ključan za Rusiju jer smanjuje međunarodni pritisak na nju kao agresora i usporedno razbija postojeći međunarodni poredak, što je i konačni cilj ruske agresije na Ukrajinu i sve vidljivije velike zajedničke strategije Kine i Rusije na promjeni međunarodnog poretka.
U svakom slučaju, postaje sve očitije – Rusija i Kina su u zajedničkom projektu promjene međunarodnog poretka. Temeljni cilj je rušenje ekonomskog, političkog i vojnog poretka koji je u temeljima Zapada, i to točno prema navedenom redoslijedu prioriteta.
Na prvome mjestu strateških prioriteta je ekonomski udar na globalnom planu, na ekonomiju Zapada, poglavito Europske unije i europskih država.
Zajednički projekt
On bi trebao kriznom logikom širenja oslabiti unutarnje ekonomske političke i socijalne prilike u najmoćnijim državama Zapada i poljuljati međunarodni politički poredak nastao nakon svjetskih ratova i modificiran nakon pada SSSR-a, te razarajuće djelovati na uspostavljeni sustav njihovih međusobnih odnosa.
Ruski rat u Ukrajini ima daleko šire ciljeve nego što se to na prvi pogled čini. On je u funkciji daleko šireg plana stvorenog u suradnji s Kinom koji okuplja i druge američke i zapadne protivnike, prije svega Iran koji se u rat i aktivno uključio, i Sjevernu Koreju. Master plan Rusije i Kine je rušenje postojećeg poretka međunarodnih odnosa. Prema svemu, riječ je o zajedničkom projektu stvorenom mnogo prije same ruske invazije na Ukrajinu.
Prema zajedničkom strateškom planu, podijeljene su uloge. Rusija je preuzela vojnu komponentu zajedničke velike strategije, a Kina diplomatsku. Rat koji je Rusija pokrenula u Ukrajini detonator je zajedničkog plana rušenja postojećeg poretka međunarodnih odnosa.
Iran i Sjeverna Koreja već su u njihovu taboru
Kineski diplomatski suport Moskvi već sada postiže uspjehe. Osim promjena paradigme odnosa na Bliskom istoku, umnažaju se podjele na međunarodnoj sceni u odnosu na rat u Ukrajini. Ruski i kineski cilj je baš to – produbljivanje tih podjela kako bi se što manji broj država pridružio izravnim osudama ruske agresije i uvedenim sankcijama.
To je prvi korak u pokušaju rušenja postojećeg poretka i rasporeda snaga na globalnoj razini. Na tom planu je uloga Kine neprocjenjiva za Rusiju. Kina može pregovarati s autokratskim režimima, uključujući Iran i Sjevernu Koreju koje američka i zapadna politika ne mogu uključiti u svoj krug saveznika. Temelj američke i zapadne politike u eri predsjednika Bidena doktrina je svjetskog sukoba demokracija i autokracija pa se Zapad odupire zovu oportunog postupanja i ne može više održavati dovoljno bliske odnose s primjerice Saudijskom Arabijom koliko bi bilo potrebno za sankcioniranje Rusije. Kina nema tih problema i interesno može blisko surađivati s bilo kakvim režimom, pa i saudijskim ili pak iranskim.
Američka i zapadna politika nakon Trumpa za okupljanje saveznika i partnera u sučeljavanju s Rusijom i Kinom koristi doktrinu velikog globalnog sukoba demokracija i autokracija, što je u biti samo modifikacija hladnoratovskog sukoba demokracija s komunizmom.
No, u praktičnoj realizaciji doktrine nastaju problemi. Oštra klasifikacija na demokratske države i na autokracije ograničava mogućnost privlačenja partnera i mogućih novih saveznika u sukobu s Rusijom i Kinom.
Lavrov govori samo ono što mu Putin dozvoli
Znakovita je izjava ruskog ministra vanjskih poslova Sergeja Lavrova izrečena u ljeto prošle godine za susreta sa stalnim predstavnicima zemalja članica Arapske lige, kada je ustvrdio da svijet ulazi u novu eru. “Mi smo na početku nove ere. Govorim o pokretu usmjerenom prema stvarnom multilateralizmu, a ne onom koji je Zapad pokušao nametnuti”, rekao je Lavrov. Iz njegove izjave jasno se vidi da je rusko ratovanje u funkciji promjene cijelog međunarodnog poretka, a ne samo slamanja Ukrajine. Njegova poruka u potpunom je suglasju sa zlokobnom porukom koju je izrekao kineski predsjednik Xi Jinping kako Kina s Rusijom namjerava iznuditi promjene kakve svijet nije vidio cijelo stoljeće. Pritom treba računati na sposobnost Kine da brzo promijeni svoj međunarodni nastup i drukčije definira ciljeve te u slučaju katastrofalnog razvoja zbivanja za zajednički plan s Rusijom brzo opere ruke. Rusija takvu mogućnost nema i upravo zato je Kina uistinu ono na što mediji danima nakon susreta Putina i Xija Jinpinga ukazuju – stariji partner u kinesko-ruskom odnosu.
