Ulazak u postsovjetski prostor uvlačenje je u krug mržnje i ratova. To je ulazak u carstvo zla raspalih ruskih carstava. Zapad možda kuca na vražja vrata. Bili toga svjesni ili ne, na granicama nekadašnjeg sovjetskog carstva počinje jedna sasvim druga civilizacija. Svijet je to u kojem vlada posvemašnja okrutnost i korupcija i svijet koji je, živeći u ruskim despotskim carstvima koja su se protezala duboko u Aziju, poprimio više odlika azijske civilizacije nego europske.
Na toj prokletoj razdjelnici civilizacija vlast je oduvijek bila i uvijek će ostati bliža principima vladavine azijskih despocija iz povijesti nego demokraciji. Ona ondje neće nikada zaživjeti. Možemo si međusobno po Europskoj uniji lagati i optimistički zanositi da će se demokracija postupno probiti i zavladati na tim prostorima uz podršku EU-a i cijelog Zapada, ali to se nažalost neće nikada dogoditi. Ništa od toga.
Avantura demokratizacije
Cijela agenda i avantura demokratizacije postsovjetskog prostora i zasad u javnosti samo djelomično predstavljen plan priključenja Europskoj uniji država raspalog sovjetskog carstva završit će jednako kao i neslavni pokušaj demokratizacije Bliskog istoka. Baltičke države uklopile su se u sustav EU-a, vjerojatno će još i Ukrajina, i tu je kraj priče o realnim mogućnostima širenja EU-a i demokratizaciji postsovjetskog svijeta. Ali u ovom slučaju ulozi su mnogo viši nego na Bliskom istoku jer ondje nije planirana institucionalna integracija država u zapadne integracije nego samo prilagođavanje prostora kroz demokratizaciju. Već i taj cilj, koji je samo dio onoga što Zapad želi učiniti na prostoru bivših ruskih carstava, pokazao se nedostižnim i samo je producirao dramatične raspade tamošnjih država i krvave ratove koji još traju.
Realna je stoga opasnost da se Zapad u novom pokušaju preobrazbe džungle u lijepi vrt po uzoru na Europsku uniju – kako to opisuje za diplomaciju evidentno promašeni sanjar, visoki predstavnik EU-a za vanjsku i sigurnosnu politiku Josep Borrell – uvuče u međusobne obračune na razvalinama propalih ruskih carstava. Mržnja potiskivana više stoljeća, tijekom 300 godina vladavine Romanovih i gotovo stoljeća vladavine komunista, na jednako brutalan način, oslobođena je nakon imperijalnog rušenja sovjetskog carstva i raste sve većom snagom.
Ako je 70-ak godina jugoslavenskog miniimperija toliko zle krvi posijalo, može se samo zamisliti što je učinilo gotovo 400 godina kontinuirane opresije Moskve. Ratovi u tom postimperijalnom svijetu nisu počeli niti će završiti s Ukrajinom. Još od 1990. države stvorene ili obnovljene na ruševinama ruskih carstava kontinuirano vode ne samo ratove s bivšim kolonijalnim principalom, Rusijom – nego i krvave međusobne ratove, na samom rubu genocidnosti.
Upravo ti ratovi između dijelova bivšeg carstva, a ne samo s bivšim imperijalnim središtem u Moskvi, ukazuju na dubinu prokletstva toga postimperijalnog prostora. Koliko samo još osveta i neraščišćenih računa iz povijesti treba biti podmireno da bi eventualno nastupilo tek primirje, a kamoli istinski mir. On jednako kao i na Balkanu i na Bliskom istoku nikada neće zavladati. Previše je nedovršenih ratova i previše neplaćenih računa.
Nataloženi sukobi
U svakom slučaju, optimizam Zapada da će na tim prostorima zavladati demokracija i mir čini se u slici stvarnosti mržnje i sukoba nataloženih u carstvu zla potpuno neutemeljenim. Bivši dijelovi SSSR-a ne ratuju samo s bivšim kolonizatorom nego i međusobno i ratovat će i u budućnosti, a novi ratovi na tom prostoru tek slijede. Ništa i nikakva sila ne može zaustaviti ratni ciklus postimperijalne pustoši.
A što će se tek zbivati dođe li i do trećeg pada Rusije u stotinu godina nije teško zamisliti. Mogućim raspadom tog unutarnjeg carstva kao nastavkom rušenja sovjetskog imperija, koji je počeo raspadom sovjetskog bloka i Varšavskog ugovora i nastavio se disolucijom SSSR-a, otvorit će se još veći broj ratnih žarišta i lokalnih ratova između novih entiteta, kako s ostatkom središnje vlasti u Moskvi tako i međusobnih. Tko će kontrolirati i tko će se dočepati nuklearnog oružja posebno je pitanje.
Ako i ne dođe do raspada Rusije, nastavit će se njezini imperijalni ratovi kao što je onaj u Ukrajini, ali i cijeli niz sukoba i ratova između bivših dijelova SSSR-a na cijelom kriznom luku od Ukrajine i Kavkaza do središnje Azije. Tamošnji sukobi su podmukli i često djeluju neracionalno, jednostavno zato što su u njihovoj pozadini manje zastupljeni realni interesi, a više ili pretežito čista mržnja, kao nasljeđe okrutne povijesti ruskih carstava i tradicije azijskih diktatura.
Rusija, iako još vodi agresivni imperijalni rat u Ukrajini, ovih dana najavljuje mogućnost aneksije odmetnutih dijelova Gruzije, Azerbajdžan, pak, za to vrijeme blokira bilo kakav kopneni ili zračni pristup odmetnutom Gorskom Karabahu s armenskim stanovništvom, koji podržava Armenija, a pitanje je dana kada će se nastaviti ratni sukob Tadžikistana i Kirgistana. Prošle godine vodili su otvoreni rat.
Zamrznuti ratovi
Naizgled sve djeluje mirno u zonama ostalih zamrznutih sukoba, prava milina, pa bi ih suluda ekipa koja u ovim teškim vremenima vodi Europsku uniju najradije odmah primila u članstvo računajući kolike će poslove ondje otvoriti svojim bankama i koliko će industrijskih pogona s, prema standardima samog EU-a, gotovo besplatnom radnom snagom, ondje moći otvoriti i koliko će sirovina izvući po povlaštenim uvjetima, uključujući i dugoročno koncesioniranje, te koliko će činovnici i političari EU-a korupcijskih provizija strpati na svoje račune u poreznim oazama.
Ispod naizgled mirne i idilične slike novih prostora koje treba vrtlarski urediti skrivaju se nove ratne tragedije. Ispod površine u carstvu zla ključa i pitanje je dana kada će erumpirati sva stoljećima nakupljena mržnja i raskoli.
Zapad će nedvojbeno širenjem riskirati uvlačenje u sukobe i beskrajni krug mržnje. Ali riskirat će i nešto mnogo više i opasnije za svoju budućnost. Možda je najveći rizik, koji je teže prevladati nego lokalne ratove, ulazak u interakciju s u biti azijskim despocijama koje po svom genskom kodu ne mogu postati demokracije i koje mogu povratno djelovati na Zapad i time posredno ugroziti njegov politički, socijalni i državni sustav. Autokratska vladavina i korupcijska struktura tamošnjih država jednostavno je zarazna, a njihov korupcijski potencijal usmjeren na zapadne političke strukture ogroman je.
Kolike su se samo milijarde ruskog korupcijskog novca slile na Zapad proteklih desetljeća, prije svega u europske države, nije moguće ni zamisliti. Mnoge od njih i danas nakon svih sankcija i dalje su isprepletene mrežom ruskog koruptivnog novca. Malta je sve donedavno prodavala svoje državljanstvo i EU putovnice za ruske uloge u svojim bankama i financijskim tvrtkama, praonicama novca.
Jasni ciljevi
Mnogi potezi, između ostalih i blagonakloni odnos vodećih europskih država prema ruskoj agresiji na Ukrajinu 2014. i aneksiji Krima, što je u konačnici udarilo temelje za rusko pokretanje rata punog opsega i invaziju na Ukrajinu, kao i uporno korištenje ruskih energenata koje i dalje traje imaju svoju koruptivnu pozadinu. Bilo bi krajnje naivno vjerovati da osim Rusije to ne rade i ostale države bivšeg carstva zla. Rade, i to punom parom, pri čemu koriste i rat i patnju običnih ukrajinskih ljudi. Radit će to sve više, upravo po mjeri po kojoj će se novac sa Zapada po raznim osnovama i oblicima pomoći slijevati na te prostore.
Glavni problem je što taj svijet nikada nije živio u demokraciji, nego stoljećima u represiji, autokraciji i korupciji. On može po stoljetnom stečenom refleksu funkcionirati samo pod autokracijom i nekom imperijalnom vlašću, a ruska imperijalna vlast više nije moguća. Ako Zapad uistinu misli uspostaviti nekakav kišobran mira, demokracije i prosperiteta na tim prostorima pokušavajući zatvoriti nastalu razvalinu, onda nažalost živi u teškoj deluziji. Pritom je u riziku uvlačenja u beskrajne ratove na tom postimperijalnom prostoru. Moguće je, dakako, da će se sve odvijati onako kako zamišljaju geopolitički optimisti i da će na tim prostorima postupno nastupiti mir i ukorijeniti se demokracija. Teoretski i gledano iz kabineta, to djeluje realno.
Demokratski altruizam
Ali tko uistinu realan može nakon onoga što je ruski imperijalizam učinio Ukrajini ikada više, barem za jedno stoljeće, računati na mir između Ukrajine i Rusije. Potpisat će se jednom nekakav mirovni sporazum, neki formalizirani komad papira, ali stvarnost će ispisivati sasvim drugu priču – izdani računi i zadužnice će se naplaćivati desetljećima. Politički optimisti na Zapadu, pokretani ipak ne samo demokratskim altruizmom nego i vlastitim geoekonomskim i geopolitičkim interesima, vjeruju da mogu kontrolirati procese koji se odvijaju i koji će se odvijati u budućnosti i mijenjati ustroj prostora propalih ruskih carstava.
No problem je s političkim optimistima u tome što stvaraju tragedije.
Osim toga imaju i nevjerojatno kratko pamćenje ili bolje reći znaju se uvjerljivo praviti blesavima i zaboravljivima pa su tako već zaboravili traumatično iskustvo debakla s izvozom demokracija na Bliskom istoku, napuštanja Afganistana i njegova prepuštanja najgoroj mogućoj autokratskoj vlasti nakon dva desetljeća upornog uvođenja demokracije političkim i vojnim polugama. Poluge su se polomile nakon milijuna mrtvih i raseljenih i razorenih država, a politički optimisti sada ponovno u postsovjetskom svemiru postavljaju scenografiju novih tragedija i zajamčenog novog debakla uvođenja demokratskog i mirovnog sustava koji bi nadomjestio propali sovjetski imperij.
Tragične posljedice
Osim baltičkih država, koje su uzgred rečeno najkraće bile u ruskim carstvima i koje su čak i prije sovjetske aneksije imale demokratski poredak koji ni tadašnja Poljska nije imala – demokratska transformacija nije dosad, nakon tri desetljeća od pada sovjetskog imperija, uspjela ni u jednoj od država tog bivšeg carstva zla. Politiku vanjskog djelovanja države ili skupine država povezanih zajedničkim interesima ipak treba promišljati tragično, što znači uvijek predvidjeti moguće tragične posljedice djelovanja i usmjeravati je na eliminaciju pretjeranih rizika, a ne voditi vanjsku politiku kao izlet u kockarnicu. Upravo to ponovno čine zapadni politički optimisti, potpuno nepotrebno s gotovo sigurnim izgledima za neuspjeh.
Nije potrebno puno mudrosti da bi se, otklanjajući emocije i altruizam demokracije i izgleda dobrih poslova, na nominalno enormno velikom tržištu vidjela prava slika postsovjetskog prostora koji namjeravaju uključiti u Europsku uniju i zapadne integracijske sustave. Djeluje uistinu nestvarno da zapadne elite nisu svjesne i da zanemaruju ordinarnu činjenicu u kakvim je režimima tamošnja populacija živjela prije pada posljednjeg ruskog carstva -sovjetskog imperija.
Paralelni svemir
Nikada do 1991. većina populacije nije vidjela ništa od Zapada, ni kulture, ni materijalnih dobara. Živjeli su u paralelnom svemiru, koji je nažalost stvorio sasvim drugačiju civilizaciju od zapadne. Toliko različitu da je na djelu i ono što mnogi ne vide ili ne žele vidjeti – da je riječ o istinskom sukobu civilizacija, i to čak i ako se ne uzmu u obzir vjerske razdjelnice. I unatoč tomu europski entuzijasti bi jednu stranu civilizacijskog sukoba htjeli uklopiti u drugu stranu, u europski civilizacijski krug smatrajući da će tako prevladati ponor koji se ne može prevladati. Rezultat će biti upravo suprotan od onoga što oni očekuju. Umjesto smiraja, raspalit će civilizacijski sukob, na jednak način kao i na Bliskom istoku i u sjevernoj Africi. Na spomen nekih država koje Europska unija namjerava postupno priključiti sebi svakom razumnom se mora zavrtjeti u glavi.
Kako bi premostili i ono što se ne može premostiti, europske elite se čak zanose stvaranjem nekakvog asimetričnog EU-a koji su do prije nekog vremena nazivali EU u više brzina, a sada je popularna sintagma o EU-u u više krugova koju uporno gura francuska politika.
Asimetrična federacija
Pritom se pozivaju na navodno fleksibilni ustroj nekadašnjeg dugovječnog Svetog Rimskog Carstva koje se zbog toga održalo stoljećima, iako ideja po svemu više podsjeća na one teze o asimetričnoj jugoslavenskoj federaciji koju su pokušavali progurati lunatici koji su vjerovali u mogućnost održanja jugo-federacije. Sada vodstvo velikog EU imperija praktički kopira, vjerojatno nesvjesno, ideje jugoslavenskog miniimperija. Reklo bi se – nimalo dobar znak za budućnost EU-a.
A potrebno je samo priznati činjenicu da na prostorima propalih ruskih carstava na koje se EU misli širiti nema elementarnih uvjeta za razvoj demokracije u dugoročnoj budućnosti.
Nikakva demokracija ondje nije zaživjela niti će zaživjeti, što god činio Zapad. Ondje nikada neće naći iskrene partnere, jednako kao što nikada neće uspjeti nametnuti svoja pravila igre. Nikakvo uređivanje Borrellovih mirisnih vrtova ondje neće proći, jednako kao što nije prošlo ni u Afganistanu. Tamošnje vrtlarenje o kojem govori Borrell završilo je tragično, a vrtlari su žurno zbrisali ostavivši razbacani vrtlarski alat. Tako će završiti i vrtlarenje na postimperijalnim prostorima bivših ruskih carstava.
Dnevno.hr