U Ukrajini je i dalje jedna od najvažnijih tema vezano uz rat, ona o nedavnom napadu na zgradu zapovjedništva ruske Crnomorske flote u Sevastopolju. Posebno se u Kijevu naglašava kako je tom prigodom likvidiran i zapovjednik iste flote admiral Viktor Sokolov, zajedno s još 33 časnika.
S druge strane službena Moskva o ovom napadu ističe činjenicu da je izvršen britanskom krstarećom raketom Storm Shadow, pri čemu tvrdi da je jedna osoba smrtno stradala, piše analitičar portala Geopolitika.news Zoran Meter.
Kijev dobiva propagandni rat
Kako god bilo jasno je da je Kijev ovim napadom ostvario snažan psihološko-propagandni učinak i podigao moral i svojim vojnicima i građanima, neovisno što su jučer trajali gotovo cjelodnevni i razorni ruski zračni napadi na različite vojne i infrastrukturne ciljeve diljem Ukrajine, prije svega u Odesi i Krivom Rihu, koje analitičari u Moskvi smatraju ruskim protuodgovorom za spomenuti napad na Sevastopolj.
Međutim, teško se oteti i dojmu i činjenici da snažniji psihološki i propagandni učinak od svih ruskih napada (ovi potonji nedvojbeno imaju važniji vojni učinak) imaju ukrajinski napadi na ciljane objekte – poput spomenutog zapovjedništva Crnomorske flote, ili još više dronom na moskovski Kremlj početkom ove godine, ili energetsku i drugu infrastrukturu u dubini ruskog teritorija. Ovi napadi nemaju gotovo nikakvo vojno značenje na samom ratnom poprištu, ali zato itekako ostavljaju duboki trag, kako u ukrajinskoj (pozitivan) tako i u ruskoj javnosti (negativan).
Zato ću biti slobodan reći da Kijev dobiva propagandni rat protiv Moskve. Tim više što bi ruska javnost, iako nedvojbeno voli slušati o snažnim ruskim zračnim i raketnim napadima na ukrajinske ciljeve vojnog karaktera, više voljela čuti o ruskom napadu na ukrajinske centre donošenja odluka ili simbole ukrajinske državnosti – kao što je to u ruskom slučaju nedvojbeno Kremlj. S druge strane, i sam je Krim za Ruse pojam slobodarstva, otpora (od dvaju Krimskih ratova, preko krvavog Drugog svjetskog rata, sve do ovog najnovijeg) – poglavito Sevastopolj i tamošnji ponos ruske mornarice i ne samo nje – Crnomorske flote.
Kijev, dakle, udara na ruske simbole, a Moskva na ukrajinske vojne ciljeve. Prevaga, međutim, u tom okršaju ide na stranu onog prvog.
Vojni i psihološki karakter napada na Sevastopolj
Međutim, ukoliko je informacija Kijeva o likvidaciji ruskog admirala i zapovjednika Crnomorske flote točna, i ako se tome pridoda i pogibija više desetaka ruskih časnika prigodom napada na zgradu zapovjedništva Crnomorske flote, ovo više nije samo snažan ukrajinski psihološko-propagandni potez, već i potez snažnog vojnog karaktera. Jer likvidacija samog vrha zapovjedništva jedne od ključnih komponenti ruskih oružanih snaga za provedbu specijalne vojne operacije – SVO, u Ukrajini, to sigurno i je.
Upravo na ovo drugo i aludira vijest danas objavljena na američkom CNN-u. U njoj se konstatira kako ruski ratni brodovi i dalje napadaju Ukrajinu nakon tvrdnje iz Kijeva da je zapovjednik moskovske Crnomorske flote u petak ubijen i dok predsjednik Volodimir Zelenski hvali dolazak američkih tenkova Abrams u zemlju. CNN dalje navodi kako je glasnogovornik ukrajinske mornarice u ponedjeljak na nacionalnoj televiziji (dok je Rusija još uvijek izvodila udare iz Crnog mora) usporedio te ruske operacije s “kokošju koja trči uokolo bez glave”.
“Oni (Ruska mornarica) su u ovom trenutku izgubili osobu koja zapravo upravlja svime tim, i njegovo osoblje koje zajedno s njim upravlja flotom. Ovo je velika grupacija koja zahtijeva veliki broj menadžera koji vode sve procese kako bi ona (flota) radila kao jedan mehanizam. Zamislite da ključni dio ovog mehanizma postane neoperativan”, kazao je glasnogovornik ukrajinske mornarice Dmitro Pletenčuk.
Dalje je kazao kako ruski predsjednik Vladimir Putin “ne kontrolira stvarnu operaciju brodova na moru” i da se oslanja na svoje admirale koji znaju “njihova sredstva i snage, osoblje, kako njima upravljati, kako ih bolje rasporediti“. „Stoga će od sada imati problema s kontrolom snaga”, kazao je ukrajinski mornarički službenik.
Kako navodi CNN, više od 100 drugih ruskih vojnika ranjeno je u ukrajinskoj specijalnoj operaciji nazvanoj “Zamka za rakove”, koja je bila planirana za napad u vrijeme dok su se sastajali visoki članovi ruske mornarice, priopćile su Snage za specijalne operacije. CNN se pritom ogradio, kazavši kako „ne može neovisno potvrditi tvrdnje Ukrajine o Sokolovu ili broju žrtava“, kao i to, da je zatražio komentar od ruskog ministarstva obrane.
Potom konstatira kako je Moskva priopćila da je jedan vojnik nestao kao rezultat ukrajinskog napada na Sevastopolj, kao i to, da Ukrajina sve češće gađa strateške ruske mete na Krimu za kojeg je glasnogovornik ukrajinske obavještajne službe Andrii Jusov izjavio da ga Rusija koristi kao “logističko središte” i da je “krajnji cilj, naravno, deokupacija ukrajinskog Krima”.
Neovisno o tome jesu li navedeni navodi Kijeva o likvidaciji ruskih visokih vojnih časnika točni ili ne, jasno je jedno:
Rusija nedvojbeno ima problema s modernim britansko-francuskom raketama Storm Shadows. Ne zato što je ruska protuzračna obrana slaba (to sigurno nije, prije svega na Krimu), već zato što se zbog gustoće ukrajinskih istovremenih napada različitim drugim sredstvima (jeftinijim raketama i(li) dronovima) uspijeva rastegnuti, napregnuti ili „razvodniti“ rusku PZO, gdje se onda raketa Storm Shadows lakše probija do svog cilja. Upravo je to bilo i u konkretnom slučaju.
Dolaze i američki Abramsi i ATAMCS-i
S obzirom kako je američki predsjednik Joe Biden prije dva dana obznanio svoju odluku (Bijela kuća je nije željela potvrditi) o isporuci Kijevu američkih taktičkih raketa ATACMS dometa do 300 kilometara (ona je inferiornija spomenutoj Storm Shadows koja je krstareća raketa, isto kao i francuska raketa SCALP također isporučena Ukrajini, a da i ne govorimo o njemačkom krstarećem projektilu Taurus dometa do 500 kilometara i oko čije se isporuke Ukrajini u Berlinu sada „lome koplja“ u najvišim krugovima izvršne i vojne vlasti) – jasno je kako ukrajinski rat kreće prema fazi eskalacije (sjetimo se samo evolucije čitavog procesa, od početka rata, i prvotnih ozbiljnih rasprava o isporukama Kijevu Stingera i Javelina zbog straha od eskalacije, pa onda haubica i HIMERS-a, da bi se sada govorilo o američkim zrakoplovima F-16 i krstarećim projektilima).
Pritom 30-ak američkih tenkova Abrams M1 neće značiti baš ništa, jer je jučer čak i iz ukrajinskog vojnog vrha priopćeno kako ih se neće slati na same bojišnice gdje bi gorjeli kao i drugi, već će služiti samo kod pojedinih specijalnih operacija za vatrenu potporu iz daljine. Ovdje se nedvojbeno iščitava i američki trag, s obzirom kako bi eventualno uništavanje američkih tenkova, poput ne tako davno, u lipnju, njemačkih tenkova Leopard na ukrajinskim bojišnicama od strane Rusa, imalo po Washington neugodan reputacijski karakter.
Zašto se ukrajinski rat ubrzano kreće prema fazi eskalacije?
Odgovor je slijedeći: Očito je kako će se s približavanjem kišne sezone, nakon nje i zime, smanjiti intenzitet vojnih djelovanja, prije svega uporabe teške vojne mehanizacije i oklopa. Nastavit će se pješački sukobi na crtama bojišnica, dok će se, sada je to već posve sigurno, intenzivirati napadi dalekometnim raketama u dubinu teritorija obiju zemalja.
To i je intencija spomenute američke odluke o isporukama ATACMS-a. Ne dati Rusiji predaha i nastaviti je iscrpljivati do proljeća i pretpostavljene nove ukrajinske protuofenzive do kada bi ukrajinske snage trebale dobiti nova pojačanja u ljudstvu (kroz masovnu mobilizaciju i obuku novih postrojbi u zemljama NATO saveza) i naoružanju. To što se pritom još više iscrpljuje Ukrajina postaje posve nevažno (ako je ikada i bilo važno).
Drugim riječima, postaje svima jasno kako na ukrajinskim bojišnicama sada međusobni rat vode Rusije i SAD. Jer Kijev će učiniti baš sve što od njega Washington zatraži i definitivno je s tom ciljem ukrajinski državni vrh spreman na svaku žrtvu – koliko god skupa i velika bila. Rusija ima samo dvije mogućnosti za protuodgovor, i za jednu od njih će se prije ili kasnije morati odlučiti, jer čekati da s ukrajinske strane ili sa strane Zapada dođe do “zamora materijala” je po nju prerizično i vjerojatno iluzorno:
Ili krenuti u svoju novu veliku ofenzivu sa svim rizicima koji pritom postoje s obzirom na suvremeni oblik ratovanja kakvim se pokazao ovaj ukrajinski (s tim se rizicima suočila i sada već potpuno jasno i neuspjela ukrajinska ljetna protuofenziva), jer rat se nikada ne može dobiti isključivom obranom ma koliko učinkovita i profesionalno postavljena bila;
ili ići na eskalaciju sukoba, prije svega sa SAD-om i Velikom Britanijom kao ključnim polugama utjecaja na Kijev.
I jedna i druga opcija su krajnje rizične po regionalni i globalni mir. Prva, jer si Rusija jednostavno ne može dozvoliti novi poraz u ratu koji je za nju egzistencijalan, i sigurno bi učinila sve što joj je na raspolaganju da ga spriječi;
druga, jer bi bilo kakvi ruski potezi vojnog karaktera prema SAD-u i Velikoj Britaniji jednostavno morali dobiti identičan odgovor s njihove strane – što je pak uvod u apokalipsu.
Ukrajinski gordijski čvor, sve više, poput omče steže vratove svih sila involviranih u ovaj ratni vrtlog. To je bilo vidljivo još od njegovog samog početka. Tko ga može prerezati a da pritom ne prereže i vratove moćnika, više nitko u svijetu ne zna. Sve je skupa otišlo predaleko da bi povratak bio jednostavan. Ako ga uopće i ima.
Foto : Kremlin/ POOL