Svakog 4. listopada sveopća Crkva slavi svetog Franju Asiškog ( 1182.-1226.), sveca koji se sjedinio s Kristom u njegovim najintimnijim bolima, čovjeka koji se posvetio prigrlivši siromaštvo, sveca koji je prepoznao Boga u prirodi.
U Djelima Serafskog oca R. Washbournea (1882.) koje nosi biljeg imprimatura, postoji proročanstvo koje se pripisuje svetom Franji Asiškom, a kojeg on prenosi njegovoj duhovnoj djeci na samrti.
Ono se nalazi i u molitveniku “Serafsko cvijeće” od 23. 06. 1959. godine, kojeg je priredio otac Dionizije Andrašec, franjevac.
Proroštvo svetog Franje Asiškog
Proroštvo je to koje mnogi baš i ne vole spominjati, jer zapravo spominje krah velike Crkve, krah svetosti u njoj kao i progon svetih. Nešto slično prorokovao je i Benedikt XVI.
Sveti Franjo Asiški neposredno prije smrti upozorio je okupljenu braću na dolazeće nevolje i rekao sljedeće:
„Braćo, radite hrabro, budite jaki i pouzdajte se u Gospodina. Predstoje vremena velikih tjeskoba i nevolja u kojima će uzeti maha previranja i opasnosti svjetovnog i duhovnog karaktera, ljubav mnogih će popustiti, a pokvarenost i zlo prijeći će svaku mjeru.
Moć demona će se očitovati više no obično. Neoskvrnjena čistoća našeg Reda, kao i ostalih redova, tako će se izopačiti da će samo mali broj kršćana slijediti čistim srcem i potpunom ljubavi pravog Papu i Rimokatoličku Crkvu.
Papa koji nije izabran kanonskim putem
U trenutku kada nevolje dosegnu vrhunac, bit će proglašen papom onaj koji neće biti izabran kanonskim putem i trudit će se da mnoge na lukav način zatruje smrtonosnim otrovom svih zabluda.
Zatim će se zlo umnožiti, naš će se Red raspasti, mnogi ostali redovi će potpuno nestati jer se toj zabludi neće moći suprotstaviti, nego će je prihvatiti. Bit će tako različitih mišljenja i podvojenosti u narodu, među redovnicima i u kleru da će čak i odabrani biti dovedeni u zabludu (kad bi to uopće bilo moguće), ako te dane ne prikrate anđeoskom riječju, ako ih u tom previranju ne bude vodilo neizmjerno Božje milosrđe.
Neki će tada snažno osporavati naša pravila i naš način života. Neizmjerni će biti pokušaji da nas se slomi. Oni koji se tada spase, primit će krunu Života. Jao onima koji svoju nadu polažu samo u to što su redovnici, koji su mlaki te se trajno ne suprotstavljaju napastima, koji će pristupiti ispitu izabranih.
Bit će spašeni oni koji se u Njega uzdaju
Oni koji ostanu postojani u žaru duha iz ljubavi i u maru za istinsku pobožnost, pretrpjet će progone i nepravdu kao neposlušni i raskolnici. Njihovi će progonitelji, gonjeni zlim dusima, tvrditi da zbog neposluha prema Redu takve pokvarene ljude treba ubiti i uništiti.
Gospodin će tada biti utočište patnika i spasit će one koji se u Njega uzdaju. Da postanu jednaki (svetima), odlučili su raditi savjesno i vječni Život zaslužiti smrću, slušati Boga više nego čovjeka; neće se bojati smrti jer nisu htjeli prihvatiti laž i nevjernost. Za mnoge će propovjednike Istina tada biti mrtva, a za neke od njih zgažena i zanijekana. Svetost životne promjene će, kod takvih koji će je izvanjski, priznati biti smiješna, jer će im Isus Krist poslati zatirača, a ne dostojnog pastira.”
Blagdan svetog Franje
Nema sumnje da je Asiški svetac uvijek bio lik od goleme važnosti za Crkvu, a to je i danas. Značajan primjer za to je da je papa Franjo izabrao njegovo ime za preuzimanje pontifikata, sa željom da poštuje njegovu uspomenu i kao način da ga zamoli za vodstvo i zagovor. Papa ga je tada nazvao “čovjekom sloge i mira”.
Sveti Franjo je rođen u Asizu 1182. godine, u imućnoj obitelji. Otac mu je bio bogati trgovac i, kako su običaji nalagali, on je bio taj koji je trebao preuzeti obiteljski posao. Godinama se Franjo, samozadovoljan, posvetio uživanju u svojoj imovini, usred razmetljivosti i neozbiljnosti.
Služite Gospodaru a ne slugama
U njegovom životu nije bilo većih trzavica sve dok ga okolnosti nisu natjerale da ode u rat. Nije uspio kao ratnik i zarobljen je. Sigurno nije dugo proveo u takvom stanju, ali zdravlje mu je počelo popuštati. Okružen nemirom, usred užasa rata i pogođen bolešću, Franjo je počeo čuti glas kako iznutra viče: “Služite gospodaru, a ne slugama.”
Njegovo loše zdravstveno stanje ubrzalo je njegov povratak kući, obavijen velom sramote. Tamo je nakon dugog oporavka započeo proces osobne transformacije. U kontaktu s prirodom i u ponovnom otkrivanju molitve, malo po malo počeo je shvaćati zašto je njegov život prazan. Bog je dugo kucao na vrata njegova srca, a da on toga nije bio svjestan.
Slobodan voljeti više
Franjo je tada počeo činiti “zabrinjavajuće” stvari u očima svojih uobičajenih prijatelja, sve neprimjerene njegovom društvenom statusu, pa su ga mnogi smatrali ludim. Franjo je počeo posjećivati napuštene bolesnike u gradu, uključujući i gubavce – što je bio veliki skandal za njegovu rodbinu, koja ga je htjela razuvjeriti. No, on kao da nije mario i pojačao je posjete. Odjednom više nije bilo povratka: ti “odvratni” ljudi postali su njegov novi krug prijatelja, njegova nova obitelj.
Svetac je donosio hranu i utočište beskućnicima, ali jednog dana su njegovi resursi ponestali. Skinuo je sa sebe posljednje što mu je preostalo: odlučila je dati im svoju odjeću i svoj novac.
Nešto novo raslo je u njegovom srcu i bilo je vrlo različito od svega što je prije pokušao: njegov je duh konačno počeo imati mir, čak i okružen bijedom koja ga je prije užasavala. Sada je živio lišen svojih vrijednosnica, sa srcem otvorenim za bol onih koji pate, ali slobodniji i sretniji nego ikad za ljubav.
Sveti Damjan: Bog mu govori
Jednog dana, dok je molio u crkvi svetog Damjana u Asizu, učinilo mu se da ga raspelo koje je bilo ispred njega gleda i govori: „Franjo, popravi mi kuću, jer vidiš da je u ruševinama.” Tada je, vjerujući da Krist od njega traži da popravi fizički hram, otišao i prodao odjeću iz očeve trgovine. Zatim je novac odnio svećeniku koji se brinuo za hram, tražeći od njega da ondje živi.
Svećenik je pristao da ostane, ali nije dobio novac. Tada ga je otac, svjestan što je učinio, potražio i bijesno pretukao. Tada je, vidjevši da mu se sin ne želi vratiti kući, tražio da mu vrati novac.
Po savjetu biskupa, Franjo je odlučio odati počast svome ocu tako što mu je vratio sve, u velikim količinama: čak je skinuo i odjeću koju je tada nosio, a koja mu više nije pripadala.
Distanciran od načina na koji je živio, Franjo se posvetio obnovi crkve Svetog Damjana i Svetog Petra. Kasnije se preselio u malu kapelicu zvanu Porcijunkula, koju je popravio i pretvorio u svoj dom. Svojim srcem omekšanim molitvom – njegovim dijalogom s Kristom – Franjo je počeo tražiti milostinju za siromahe i služiti im s više ljubavi. Dok je bio na putu, tko god bi ga vidio dobivao je njegov karakterističan pozdrav: “Mir Gospodnji s vama”.
Sestra siromaštvo
Njegov stil života počeo je privlačiti mnoge, koji su također željeli da ga prate i pomognu mu u radu. Tada se ideja o formiranju vjerskog bratstva oblikovala sve dok 1210. godine Franjo sa skupinom prijatelja nije otputovao u Rim s rukopisom budućeg pravila u ruci, tražeći papinsko odobrenje za bratstvo.
Papa je, uz pomoć milosti, dao svoje odobrenje. Duh odobrene vladavine vrtio se oko siromaštva, čije će iskustvo biti temelj novog poretka.
Siromaštvo se moralo prihvatiti s ljubavlju i izraziti u načinu odijevanja, posuđu koje se koristilo i, uglavnom, u postupcima. Na iznenađenje nevjernika, Franjina braća nikada nisu izgledala tužno, naprotiv: odražavala su radost i zadovoljstvo.
“Poznajem Krista siromašnog i raspetog, i to mi je dovoljno”
Smatrajući se nedostojnim punog svećeništva, primio je samo đakonat i htio je svoj Red nazvati Manjom braćom kako bi njegovi članovi bili svjesni svog poziva da budu istinski sluge svih, ljubitelji Božjih stvari, koji se nalaze samo u jednostavnom.
Poniznost i nevezanost koju je Franjo živio bili su u biti izraz unutarnjeg uvjerenja: “U Božjim očima čovjek vrijedi ono što jest i ništa više.” Stoga je rekao stvari poput ovih: “Mnogi su oni koji imaju naviku umnažati molitve i pobožne prakse, mučeći svoja tijela brojnim postovima i uzdržavanjima; ali s jednom malom riječi koja zvuči uvredljivo za njihovu osobu ili za bilo što što je oduzeto od njih, odmah postaju uvrijeđeni i razdraženi. Oni nisu siromašni duhom, jer onaj koji je istinski siromašan duhom mrzi sebe i voli one koji ga udaraju po obrazu.”
Siromaštvo počinje iznutra. On ima ime i zove se “Isus”.
Tajanstveno odabran da dijeli Gospodinove boli
Krist je Franji udijelio dar da ga može “izbliza” pratiti u bolima njegove muke: primio je stigme od našega Gospodina u svoje vlastito tijelo.
Svetac je već u svojoj zrelosti doživljavao stalne ekstaze i činio nevjerojatne događaje, ali primanje stigmi bilo je nešto što je nadilazilo sve. O tome su svjedočila njegova najbliža braća, kao i Franjina želja da čudo ostane skriveno.
U svom jedinstvu s Gospodinom, kao da je Franjo na neki način bio sve manje od sebe i sve više sličan Isusu Kristu, u svemu.
Sestrica smrt
Sveti Franjo Asiški preminuo je 3. listopada 1226. sa samo 44 godine života. Njegov lik i utjecaj u povijesti Crkve i kulture neprocjenjiv je. Čak i oni koji nemaju vjere ili nisu dio Katoličke crkve prepoznaju u njemu izuzetnu osobu.
Hvala Bogu, taj utjecaj danas ostaje netaknut u Crkvi, na primjer, u ljubavi prema prirodi – Božjem stvorenju – i u želji da se ona zaštiti; posebice u ljubavi prema životinjama.
Ostali odjeci
S druge strane, Franjo je i dalje prisutan u mnogim detaljima i običajima koji dočaravaju jednostavnost, a istodobno i veličinu: njemu se pripisuje početak tradicije postavljanja „jaslica“ u domu., tijekom božićnih dana.
Prije deset godina, 4. listopada 2013., papa Franjo je slavio misu u gradu Asizu, kao dio posebne počasti svecu, nedugo nakon početka svog pontifikata. Tom je lijepom prigodom u homiliji rekao: „Sveti Franjo je svjedok poštivanja svega, da je čovjek pozvan čuvati čovjeka, da je čovjek u središtu stvaranja, u položaju u kojemu je Bog – Stvoritelj a da nije instrument idola koje stvaramo… Franjo je bio čovjek sklada, čovjek mira.” O čudima sv. Franje čitajte na vjera.hr