Novi ratovi diljem svijeta i aktiviranje starih sukoba oblik su eskalacije rata u Ukrajini.
Napad Hamasa i pratećih ekstremnih islamističkih skupina na Izrael u središtu je koncentričnih krugova interesa i potreba prije svega regionalnih sila, a potom i globalnih igrača Rusije i Kine.
Na regionalnom planu Iran preko Hamasa i njegova napada na izraelski teritorij posredno udara na američki plan međusobnog priznanja i relaksiranja odnosa Saudijske Arabije i Izraela, a na širem planu sada već bliski ruski saveznik Iran preko Hamasa odrađuje ruski plan širenja lokalnih i regionalnih ratova gdje god je to moguće u cilju razvlačenja snaga Zapada i skretanja pozornosti s Ukrajine.
Nastavak rata u Ukrajini s potpuno nepredvidivim vremenom trajanja i ishoda te velikim eskalirajućim potencijalom stvara plodno ozračje za otvaranje novih ratova i obnavljanje tinjajućih, prigušenih ratnih obračuna na razdjelnicama sukoba diljem svijeta.
Dodatni izazov
Iako nemaju izravne veze s ruskim ratom u Ukrajini, novi ratovi koji se pokušavaju otvoriti povezani su s njim nevidljivim nitima preko ruskog strateškog plana udara na pozicije Zapada na globalnoj sceni i rušenja postojećeg globalnog geopolitičkog poretka korištenjem rata u Ukrajini kao instrumenta rušenja sustava.
Umirovljeni američki general Ben Hodges, bivši zapovjednik američkih snaga u Europi, nema dvojbi o čemu je riječ kada kaže – Rusi su postali saveznici s Iranom, možda najbliži saveznici, i pomažu jedni drugima u ovom napadu Hamasa iza kojega stoji Iran. U SAD-u i državama NATO-a otvaranje većeg rata na Bliskom istoku vide kao dodatni izazov koji može opteretiti potporu ukrajinskoj obrani i kao test koliko se može izdržati pokrivajući više ratnih kriza istovremeno.
Posebno su europski dužnosnici i stratezi zabrinuti na koji će način Rusija iskoristiti kaos oko napada Hamasa na Izrael, a već sada je potpuno jasno da će odnosi između Moskve i Teherana biti sve bliži. Zapad nema nikakvih ni dokaza niti indicija da je Moskva pružila bilo kakvu materijalnu potporu operaciji Hamasa, ali nije za to ni imala potrebu ako iz zbivanja želi izvući korist za sebe. Činjenica je da je medijsko praćenje rata u Ukrajini prešlo u drugi plan i da je u trenucima kada je Izrael započeo bombardiranje pojasa Gaze Rusija pokrenula ofenzivna djelovanja u Ukrajini u pravcu Avdivke.
Rusi su zainteresirani za fragmentiranje Zapada i izazivanje problema bilo gdje u svijetu paralelno s onim što čine u Ukrajini. Rusi se nadaju da će sve više aktera zaključiti da je previše teško pokrivati više kriznih žarišta istovremeno, upozorio je bivši latvijski ministar obrane Artis Pabriks.
Otvaranje novih ratnih žarišta i pokretanje prigušenih kao procesa koji je tek pokrenut u biti predstavlja oblik od Rusije svjesno kreirane eskalacije rata u Ukrajini.
Fragmentacija sukoba
Nakon ruskog neuspjelog pokušaja aktiviranja oružanog sukoba na Balkanu, oružanog udara na Kosovu koji je organizirala Srbija, aktivirano je još jedno žarište sukoba – ono na Bliskom istoku.
Palestinski islamistički teroristički pokret Hamas koji podržava ruski saveznik Iran napao je Izrael u ratu punog opsega koristeći sav svoj arsenal. Bez podrške Irana ne bi ga mogao pokrenuti, niti bi smio bez odobrenja ili izravnog zahtjeva Teherana. Iran, pak, taj očito drugo pripremani korak ne bi u ovom trenutku izrazito bliskih odnosa s Rusijom proveo bez konzultacija s Moskvom, i to bez potrebe ulaženja u detalje i konkretne odrednice onog što želi poduzeti. Da je tomu tako, svjedoči i objava Rusije koja se cinički poziva na razboritost, suzdržanost i prevladavanje napetosti. Od Moskve ni riječi osude Hamasova napada na Izrael koji je podržao Iran, osim u strogo diplomatski formuliranom izričaju. U istom tonu su i priopćenja Irana i Katra. Moskva je, jednostavno rečeno, nakon neuspjeha s Kosovom zamolila svoje bliske saveznike Irance da otvore napetosti na Bliskom istoku, što Teheran čini uz pomoć Hamasa i libanonskog Hezbolaha koje financira i naoružava i potpuno kontrolira.
Iranu pak odgovara rasplamsavanje ratnog obračuna u regiji Bliskog istoka jer pokušava srušiti međusobno priznanje i uspostavu odnosa Saudijske Arabije i Izraela pod američkim pokroviteljstvom, proces koji je u tijeku. Jonathan Lord, ravnatelj sigurnosnog programa za Bliski istok američkog think-tanka Center for a New American Security (CNAS), predviđa rast dinamike odnosa između Moskve i Teherana jer kako će Rusija imati sve više problema u Ukrajini, trebat će i više pomoći Irana pa će time i Iran biti u poziciji zahtijevati rusku vojnu tehnologiju za sebe ili za svoje posrednike i saveznike na Bliskom istoku, kao što su Hamas i Hezbolah.
Neuspješni rat
Nije isključeno da će Iran u zamjenu za svoju pomoć u ratnom materijalu od Rusije dobiti i novije borbene zrakoplove ili čak pomoć u razvoju nuklearnog programa. Rusija time ništa kratkoročno ne gubi, ali gube Izrael i Zapad, što je i cilj Rusije. Kako će se Iran dugoročno postaviti prema Rusiji, za Moskvu je u trenutku kada vodi neuspješni rat u Ukrajini od sekundarne važnosti. Taj problem Moskva računa da će rješavati u budućnosti.
Eskalacija velikog europskog rata u Ukrajini bila je od samoga početka zbog odnosa snaga na ratištu neizbježna, kako po vremenu tako i prostoru.
Vremenski rat eskalira unedogled. Potpuno je jasno da bi Ukrajina trebala imati višestruko više snaga da bi Ruse izbacila sa svoga okupiranog teritorija. S druge strane, nikakva ruska pobjeda nije moguća. Kako ni jedna strana ne može odustati od svojih ciljeva, a nema zasad sposobnost u cjelini ostvariti svoje ratne ciljeve, rat će trajati još dugo.
Stoga eskalira i po prostoru, i to na dva načina. U rat se uključuje sve više aktera podržavajući Ukrajinu, ali i Rusija uspijeva privući prikrivene i otvorene pomagače, uz Kinu koja stoji u pozadini kao diplomatski, politički i u konačnici, zatreba li, kao vojni štit. Sjeverna Koreja i Iran otvoreni su i neposredni pomagači koji se ne trude ni prikriti vojnu suradnju s Rusijom i izravnu umiješanost u opskrbu ruskih snaga potrebnim ratnim materijalom. Inače je podcjenjivanje Sjeverne Koreje i Irana u vojnom i logističkom pogledu, prisutno u dijelu medija, neozbiljno.
Drugi način na koji rat u Ukrajini – u skladu sa širim ruskim planom – eskalira jest otvaranje mnogo ratnih žarišta diljem svijeta. Ona se pokreću ili uz izravni ruski poticaj ili njihovi pokretači koriste zauzetost Zapada u pomoći Ukrajini, čime su zapadni potencijali djelovanja na drugim područjima umanjeni.
Propuštena prilika
Između ostalog ne samo iz političkih razloga nego i zbog rapidnog pražnjenja zaliha streljiva koje se upućuje u Ukrajinu i raskoraka između potreba za streljivom i brzine novog pokretanja ratne proizvodnje i transformacije gospodarstva u ratni profil, posebice u Europi.
Rat koji Rusija vodi u Ukrajini mogao se spriječiti posrednom vojnom intervencijom odnosno ulaskom NATO-ovih snaga prije Rusa u Ukrajinu, što ne bi bio nimalo veći rizik od onoga koji je danas stvoren puštanjem Rusa da uđu u Ukrajinu, da bi se kasnije pomagalo Ukrajini da ih izbaci.
Ovo drugo deset je puta teži posao nego što bi bilo sprečavanje ruske invazije demonstracijom ili uporabom vojne sile, odnosno zauzimanjem pozicija unutar ukrajinskog teritorija. Treba ponoviti – rizik takvog postupka ne bi bio nimalo veći od onoga koji je nastao puštanjem Rusa da izvrše invaziju na Ukrajinu. No cilj očito nije bio zaštititi Ukrajinu nego pustiti Ruse da se uvale u blato rata koji ne mogu dobiti, ali se iz njega ne mogu izvući.
Sada pak Rusija pokušava iscrpljivati Zapad odugovlačenjem rata i njegovim očitim korištenjem kao instrumenta aktiviranja starih i stvaranja novih podjela kako u okviru zapadnog savezništva, tako i poticanja sukoba i ratova diljem svijeta s ciljem narušavanja i po mogućnosti rušenja međunarodnog poretka kojim, po ocjeni Moskve, Pekinga i njihovih saveznika, dominira Zapad.
Odgovor Zapada na tu dimenziju ruske strategije rata u Ukrajini nije adekvatan i može se procijeniti da je dosad bio čak i neozbiljan zbog neshvaćanja pravih dimenzija i opsega ruskog i kineskog plana hibridnog rušenja međunarodnog sustava.
Stječe se dojam da Washington mnogo bolje shvaća sve aspekte ruskog i kineskog plana nego što to uvažavaju europske političke elite.
Tokovi novca
Europa tako primjerice, koliko god vikala “Slava Ukrajini”, ispod stola nastavlja nabavljati i koristiti rusku naftu i plin na razne načine.
Time financira ruski rat, i to tako da istodobno financira i ukrajinsku, ali i rusku vojsku, što nikako nije dobar preduvjet za ukrajinsku pobjedu.
Osim toga, nastavlja financirati palestinsku upravu, zanemarujući mogućnost da novac isplaćen Fatahu na Zapadnoj obali ipak na kraju završava i u Hamasovim rukama u Gazi. Usput rečeno, u različitim periodima obilno je financirala i palestinsku upravu u Gazi, čime se novac direktno slijevao u ruke ekstremnih islamističkih skupina predvođenih Hamasom. Tvrdnje da se kontroliraju putovi novca isplaćenog Palestincima kako novac ne bi završio u rukama Hamasa dječački su naivne i potpuno neuvjerljive. Hamas je moćna organizacija i dovoljna nasilna da od ostalih palestinskih frakcija iznudi novac koji isplaćuje Europska unija. Hamas još drži sve konce u svojim rukama na prostorima gdje žive Palestinci. Europska unija bi zbog nedostatka jedinstvene politike i pohlepe najmoćnijih članica mogla postati jedan od vodećih financijera ratovanja, prava ratna banka koja se ne libi dijeliti novac kroz razne oblike pokrića izvršenih transfera svim zaraćenim stranama istodobno. Time izravno pomaže realizaciji ruskog plana stvaranja kaosa u međunarodnim odnosima i rušenja cijelog sustava.
Svi novi ratovi koji će se u bliskoj budućnosti otvarati bit će u posrednoj vezi s ratom u Ukrajini. Iako su njihovi uzroci i povodi izvan sfere ukrajinskog ratišta. Nastavak i eskalacija rata u Ukrajini jednostavno stvara nove ratove jer Rusija time pokušava potkopati pozicije Zapada. Zapad je, posebice Europa, ili previdio ili je pristao na posljedicu da Rusi gotovo nesmetano ostvaruju svoj širi plan rušenja međunarodnog poretka. Otvaranje novih žarišta u toj je funkciji.
Jasan cilj
Zaključno, posve je izvjesno da je Hamas uz suglasnost ili na izravno traženje Irana pokrenuo napad na Izrael.
Koliki je udio u tome Rusije, nikada se neće doznati, ali je činjenica da Rusija nije ni trebala znati detalje niti bilo kakve planove akcije koju provodi Teheran, već je za Moskvu bilo dovoljno zatražiti od Irana intenziviranje aktivnosti u regiji Bliskog istoka. Izraelci nisu napravili nikakav propust, nego će ovaj napad iskoristiti najvjerojatnije za pokušaj eliminacije Hamasa ili, što je još vjerojatnije, umjerenijih palestinskih frakcija jer ekstremni Hamas Izraelu predstavlja ključ otvaranja sukoba kada god je to u njegovu interesu. Pitanje je također koliko će izraelska reakcija biti ograničena zbog američkog nastojanja da se održi stabilnost na Bliskom istoku i spriječi evidentan ruski pokušaj destabilizacije prostora preko Irana. Nije slučajno američki državni tajnik Antony Blinken odmah odjurio u Izrael, i to najvjerojatnije s namjerom ublažavanja izraelske reakcije na napad Hamasa, kako bi se spriječila eskalacija arapsko-izraelskog ratovanja i otvaranje novog velikog bliskoistočnog rata za koji se procjenjuje da može biti samo u interesu Irana i Rusije.
Jer, sve što se zbiva uklapa se u širi ruski plan – širenja regionalnih ratova u cilju slabljenja mogućnosti odgovora Zapada na krizne situacije i olakšavanja vlastitih pozicija u Ukrajini. Zato će rat u Ukrajini pokušati razvlačiti do beskonačnosti, a zasad Ukrajina i Zapad nisu uspjeli takvu igru presjeći. Rat u Ukrajini Rusiji služi i kao gorivo za rušenje pozicija Zapada i međunarodnog poretka kojim, prema Moskvi i Pekingu, Zapad dominira. Rasplamsavanje sukoba na svim kriznim točkama gdje se to može, uključujući i Balkan i Bliski istok, instrumenti su toga šireg plana Rusije i Kine i njihovih saveznika među kojima je i Iran koji nedvojbeno stoji iza Hamasove operacije u Izraelu.
