Premda je u nas na djelu delirij obilježavanja svakovrsnih obljetnica, do danas nitko u javnome prostoru nije spomenuo da ćemo u Hrvatskoj za samo petnaest mjeseci ući u 1100. obljetnicu hrvatskoga kraljevstva i krunidbe prvoga hrvatskog kralja Tomislava.
Ova šutnja i zaborav u potpunom su neskladu s notornom činjenicom da je prije stotinu godina ta ista, samo tada 1000. obljetnica hrvatskoga kraljevstva obilježavana tako upečatljivo i energično da su sve do danas na desecima hrvatskih ulica i zidova, trgova i parkova, ostali brojni tragovi te proslave. Nikad do tada, pa ni poslije nije se u hrvatskoj povijesti niti jedan datum obilježavao tako glasno i na toliko širokom području, dakle, ne samo na tlu današnje hrvatske države nego i svugdje drugdje gdje su u ono doba živjeli, a i gdje danas žive, Hrvati, što će reći u Bosni i Hercegovini, u Boki kotorskoj i u Vojvodini.
Na tisućitu obljetnicu hrvatskoga kraljevstva, na obljetnicu koja nam se uskoro vraća, podsjećaju nas tako brojne spomen-ploče koje su se postavljale na vidljivim mjestima u hrvatskim gradovima i koje su se u velikom broju sačuvale do danas. Na obljetnicu nas podsjeća monumentalna zavjetna crkva koja se u povodu obljetnice Tomislavove krunidbe počela graditi u Duvnu, današnjem Tomislavgradu. Na ovu veliku proslavu izravno podsjeća i simbolična mogila iz zagrebačkoga Maksimira u koju su ugrađeni grumeni hrvatske zemlje sa stotina domovinskih lokaliteta. Na obljetnicu podsjećaju i brojni spomenici, među kojima se izdvaja onaj veliki zagrebački Tomislav konjanik pred zgradom Glavnoga kolodvora koji je čekao svoje postavljanje čak dva desetljeća.
Ipak priča o velikoj obljetnici koja se proslavljala 1925. godine nije samo memento na povijesne ljude i događaje nego je ona u mnogim svojim elementima i priča s ključem u našoj suvremenosti. Kralj Tomislav, a tako ćemo započeti ovu priču o prvome hrvatskom kralju, ni kriv ni dužan u godini svoje obljetnice izazvao je tako nastanak jedne od najsramotnijih i najudvornijih pjesama cijele hrvatske povijesti. Ona glasi:
Na tisućljetne duvanjske dveri
Tomislava, kralja seljaka
Karađorđeva zvijezda treperi
Snagom sunčanih zraka.
Novi su dani, novo je doba.
Tirana nema, nema ni roba.
Pjesme se poju, pletu se vijenci
Složni Hrvati, Srbi, Slovenci…
Ovi stihovi koji već desetljećima konkuriraju za sam vrh hrvatskoga političkog slinavljenja i udvorništva djelo su Stjepana Radića i imaju izravne veze s proslavom obljetnice kralja Tomislava. Oni su jedan od dokaza kako je 1925. godina doista bila jedna od najdinamičnijih, ali i najkontroverznijih godina novije hrvatske povijesti.
Čim je pušten iz zatvora, pohitao je kralju Aleksandru
Počela je ta godina uzbudljivo da uzbudljivije nije ni moglo. Na sam praznik Tri kralja dogodilo se senzacionalno političko uhićenje Stjepana Radića. Ipak, vođa hrvatskih seljaka, premda je ležao u tamnici, na skorim je parlamentarnim izborima sa svojom Hrvatskom republikanskom seljačkom strankom osvojio više od pola milijuna glasova. Time je u ožujku 1925. stekao čak 67 mandata u beogradskoj skupštini. Svemu je prethodio još šokantniji Radićev posjet sovjetskoj Rusiji u ljeto 1924. godine, gdje je on svoju stranku bestidno učlanio u Seljačku internacionalu. Time je pokret hrvatskih seljaka, a da ove nitko nije pitao ništa, postao dijelom Komunističke internacionale.
Daljnji događaji odvijali su se munjevito. Radić je uhićen jer je za policiju kralja Aleksandra bio eksponent Komunističke internacionale. Nakon njegova zatvorskog izbornog uspjeha Radićev nećak Pavle najavio je u javnosti nešto što je do tada bilo nezamislivo. Najavio je ulazak hrvatskih seljaka u beogradsku skupštinu, i to u koaliciji s ni manje ni više nego njihovim krvnim neprijateljima, srpskim radikalima koje je predvodio prijetvorni Nikola Pašić, kraljev alter ego. Sve ostalo je politička kronika! Sve ostalo još je jedno poglavlje iz deset krvavih godina, kako je Miroslav Krleža točno nazvao ovo razdoblje.
Radić otrčao na bled Aleksandru
Radićima je još samo ostalo da iz naziva svoje stranke izbace dojučerašnji atribut republikanski, zatim su dobili četiri resora u novoj vladi, a u srpnju vođa novog HSS-a bio je pušten iz tamnice. On je, čim su mu u zatvoru vratili žnirance, otrčao na Bled u posjet kralju Aleksandru Karađorđeviću. Za vrijeme toga susreta započela je proslava 1000. obljetnice hrvatskoga kraljevstva u režiji Stjepana Radića i sa snažnom nazočnošću kralja Aleksandra, onoga koji je u citiranoj pjesmi Radićevoj pomogao da više u zemlji ne bude ni tirana ni robova! Naravno, ovo besprimjerno udvorništvo vodilo je Stjepana Radića njegovu nestrpljivom grobu, a hrvatsku povijest posve novom poglavlju u kojem su komunisti dobili još i društvo ustaških revolucionara. Naravno, o tome kralj Tomislav nije više morao voditi brigu jer on je, u međuvremenu, dobio svoju nezaboravnu tisućljetnu proslavu.
Što se hrvatskoga klera tiče, u tom je društvenom sloju 1925. godine zavladala zbunjenost. Ti ljudi koji su od srca i već dulje vrijeme javno zazivali proslavu Tomislavove velike obljetnice bili su Radićevim vratolomijama zbunjeni. Oni su, što je poznato iz dokumenata onoga vremena, imali ideju da nacionalnu proslavu tisućugodišnjice povežu s veličanstvenim hodočašćem u Rim i svetom godinom. Radićeve politikantske bravure nadalje su teško slijedili tako da će u većem dijelu proslave koliko god je bilo moguće ostajati po strani.
Službena proslava tisućugodišnjice hrvatskoga kraljevstva počela je u Zagrebu, i to usred ljeta. Odvijala se od 4. do 6. srpnja pa je od vreline tih ljetnih dana ostao do danas trag u brendu piva Tomislav koje je upravo u vrijeme proslave kraljeve obljetnice doživjelo svoj golemi poslovni proboj.
Proslava je obilježavana diljem tadašnje države, dakle ne samo u Zagrebu nego i u brojnim drugim hrvatskim gradovima. Na ovoj prvoj proslavi nije sudjelovalo vodstvo Radićeve stranke jer im je vođa još bio u zatvoru. Organizatori proslave u Zagrebu sudionicima su priredili cijeli niz velikih akademija i procesijskih povorki, od kojih je najupečatljiviji bio mimohod tisuća članova obrtničkih i radničkih društava te članova pjevačkih zborova, planinarskih udruga, Braće Hrvatskoga Zmaja, raznih ženskih udruga te velike vatrogasne glazbe. Na koncu, u katedrali je održana u čast prvoga hrvatskog kralja misa zahvalnica, a u Maksimiru golema pučka zabava.
S ovakvim HSS-om bi se složio i aktualni predsjednik stranke
Brojni su u to doba novinski članci opisivali monumentalnost događaja, ali su nama danas najzanimljiviji oni koji su izlazili u tiskovinama bliskim Radićevoj stranci. U njima se kritički govori kako govornici baš i nisu isticali najvažnije činjenice o kralju Tomislavu jer da su slabo naglasili kako je to bio prvi kralj slobodnoga seljačkog naroda koji je bio slobodan od svih vrsta kmetstva, dakle onog crkvenog i onog vlastelinskog, te da je obranio slavensko, to jest staro hrvatsko bogoslužje i narodnu organizaciju Crkve u Hrvatskoj na čelu s hrvatskim biskupom u Ninu. U svim tim iskazima nazire se želja Stjepana Radića i njegovih ideologa da približe Tomislava svojoj politici i koalicijskom programu svoje stranke sa srpskim radikalima. Oni su potpuno proizvoljno konstruirali povijesne činjenice pretvorivši Tomislava u seljačkoga kralja koji nosi opanke i brani starohrvatsko bogoslužje.
Stoga valja i danas glasno ponoviti, a ove davne politikante koji nas podsjećaju na svoje današnje sljedbenike svakako jako ukoriti jer su sve činjenice bile i ostale suprotne. Stvarni kralj Tomislav iz određenih je taktičkih razloga čak pristao na ukidanje Ninske biskupije i zabranu glagoljice, a tvrdnje kako se hrvatski narod već tada, u desetom stoljeću, u svojoj golemoj hrvatskoj državi, sastojao od samih ravnopravnih članova kojima pamet više nisu solili stranci niti Crkva bilo je u javnosti opetovano do dosade. Sve u svemu, bio je tada na djelu HSS s kojim bi barem nakratko bio suglasan i onaj neobični njihov današnji predsjednik iz Samobora, a ne bi mu daleko bili ni današnji politički čudaci iz Metkovića!
Bila je to tek prva proslava i ona je na opću sramotu brzo završila, tako da je uskoro mogla krenuti druga, popravljena, i ona se održala u Zagrebu već 15. i 16. kolovoza. Ova druga zagrebačka proslava bila je još masovnija jer je bila povezana s Hrvatskim svesokolskim sletom. Stjepan Radić ne samo što se pridružio ovoj proslavi nego je bio njezin domaćin. Iz Beograda je delegirano nekoliko ministara da idu proslaviti hrvatskoga kralja. Vlada je zatim odredila pola milijuna dinara za pripremne radove na svečanosti, za troškove spomen-obilježja i izdavanje knjiga. I doista, ovom prilikom objavljene su neke sasvim ozbiljne knjige i zbornici jer se u proslavu, uz Družbu Hrvatskoga Zmaja, uključila i Akademija, pa je barem na onoj najvišoj razini obustavljen smušeni govor tipičnih hrvatskih politikanata. Istaknuta je tom prilikom povijesna znatnost ovoga događaja pa je proslava tisućugodišnjice hrvatskoga kraljevstva mogla dobiti svoj puni nacionalni zamah. Događalo se da su Hrvati u trenutku dok su doista srljali kao guske u maglu proslavljali trenutak u kojem je njihova država imala najšire svoje dimenzije i kad je doista bio stvoren temelj za naš kasniji, pa i današnji državotvorni mit.
Gradonačelnik Zagreba Vjekoslav Heinzel objavio je ovim povodom u kolovozu 1925. patetični proglas u kojem je podsjetio na teške potrese i kušnje hrvatskoga naroda u prvoj polovici te godine, ali je istaknuo kako je došlo do promjena. One su, veli on, vidljive što sada u proslavi hrvatskoga kraljevstva sudjeluje cvijet beogradske vlade te da je u zadnji čas i Njegovo Veličanstvo kralj Aleksandar odlučio posjetiti hrvatsko narodno slavlje. Bila je, dakle, reprizna, nova proslava, nešto što bi i danas hrvatski političari, kad bi im se dopustilo, rado organizirali. Svatko svoju proslavu! Kralj Tomislav bio je idealan kralj s više tijela.
Proslava na Duvanjsko polju
Nažalost, nije moglo biti a da se i ova popravna proslava ne pretvori u posve nekritičko obožavanje ne samo hrvatskoga prvog kralja nego i srbijanskoga kralja i pretapanje svega što je nekoć bio kralj Tomislav sa značajem ovoga suvremenog Srbina. Srećom što je hrvatski narod i tada kao u svim takvim kontradiktornim trenucima zadržao mudrost pa je većina kamenih obilježja koja se tada diljem hrvatskih gradova izrađivala sačuvala dignitet. Na njima, naime, tragova toga suvremenoga kraljevskog satrapa i političarskih slinavljenja ipak nije bilo. Pokazalo se i tom prilikom da su hrvatski klesari mudriji od hrvatskih političara i pridruženih im intelektualaca.
Slavljenički mimohodi započeli su 15. kolovoza 1925. godine na Veliku Gospu. Nije mogao biti nezamijećen nastup Zadrana iz župe Paližna koji su po zagrebačkim ulicama nosili zastavu s crnim florom u znak žalosti za izgubljenim Zadrom. Na Trgu bana Jelačića bile su postrojene na tisuće hrvatskih, ali i stranih sokolova. Veliki banket za elitu bio je priređen u Gradskom podrumu. Na Kolodvoru organiziran je svečani doček za kralja i kraljicu Mariolu, Rumunjku. Drugoga dana proslave vrhunac je svečanosti bilo polaganje gruda zemlje iz svih hrvatskih krajeva u prostor zagrebačkoga parka Maksimir. Na tome mjestu i nad tim grumenima hrvatske zemlje počela se graditi mogila u čast prvoga hrvatskog kralja Tomislava.
Istoga dana slavilo se bučno i razdragano s velikim nacionalnim ponosom i u drugim hrvatskim gradovima. Slavilo se ondje gdje je sam narod odlučivao o proslavi hrvatske kraljevine i gdje nije bilo karađorđevske euforije. Tu su diljem hrvatskih zemalja, od Zemuna do Kotora, od Subotice do Čakovca, od Duvna do Ogulina, postavljana brojna spomen- obilježja koja su sve odreda bila primjerena i nisu spominjala aktualnoga kralja Aleksandra, jer da jesu, ne bi do danas resila desetke hrvatskih ulica i trgova. Jer ovom se prilikom, a takvih prilika su Hrvati često imali, pokazalo kako puk i najširi narodni slojevi bolje čitaju znakove vremena nego oni koji ga trenutačno vode. Tako je to i danas, a tako je bilo i 1925. tijekom proslave tisućugodišnjice hrvatskoga kraljevstva.
Nije prošlo ni mjesec dana od zagrebačke proslave, a već je u Sarajevu 6. i 7. rujna održana još jedna gromoglasna proslava tisućugodišnjice hrvatskoga kraljevstva. I ovdje je organizator bila Hrvatska seljačka stranka, a njezin čelnik, Radićev nećak Pavle, bio joj je promotor. U ovu proslavu ušli su posve novi tonovi s obzirom na to da se sada češće nego u Zagrebu spominjalo Duvanjsko polje kao mjesto u Bosni na kojem je prije tisuću godina održana kraljeva krunidba. Sarajevo je, kako se vidi na sačuvanim fotografijama, bilo okićeno hrvatskim i državnim, ali i srpskim zastavama. Isticano je u političkim izvještajima kako ovom prilikom i Srbi slave hrvatsku povijest, kako su se eto i oni udostojili priznati da je ta povijest uopće postojala. I doista, bila je to rijetka prilika da se takvo što i dogodi.
Kako je Pavelić ocijenio kip
Na ovoj sarajevskoj proslavi crkveni vrh bio je uključeniji nego u Zagrebu pa je misu zahvalnicu u katedrali služio sam nadbiskup vrhbosanski, dok su političari, kad god je bilo prilike, isticali kako u drugu svoju tisućugodišnjicu ulaze Hrvati s braćom Srbima i kako su upravo sklopili novi savez. Koliko je poznato, nitko ni ovom prilikom nije spominjao guske u magli, ali ih je očito bilo odveć tih rujanskih dana na sarajevskim ulicama. Od zavičajnih društava najizravnije se u proslavi angažirao Napredak, na čijoj je zgradi podignuta spomen-ploča. I ovom prilikom svi koji su znali kritički gledati i koji su tom prilikom kao i mi danas nešto istinski spoznali, vidjeli su proslavu dvaju tijela navodno istih kraljeva, onoga stvarnoga, povijesnoga, kojega su proslavljali Hrvati, i onoga drugoga, izmišljenoga, kojega su položili na Prokrustovu postelju suvremenosti i unaprijed promašenog saveza sa Srbima i njihovim aktualnim vjerolomnim kraljem.
Inače, u Duvnu, gdje je još za vrijeme I. svjetskog rata fra Mijo Čuić pokrenuo poslove na izgradnji spomen-bazilike s gostinjcem, sada je još sazidan i Hrvatski spomen-dom Tomislav u kojem je čak i koju godinu prije obljetnice bilo znamenitih i nacionalno osviještenih scenskih izvedaba. Ta zgrada završena je uz pomoć brojnih milodara već 1928. godine. Što se, pak, tiče gradnje bazilike, i tu je kao u zagrebačkim i sarajevskim proslavama bilo neprimjerenih izjava o hrvatsko-srpskom bratstvu, pa je čak jednom prilikom izrečeno kako se upravo na duvanjskom tlu obistinio san trojice vladara: Tomislava, Tvrtka i Dušana.
U Tomislavgradu započelo je proslavljanje obljetnice hrvatskoga kraljevstva na početku bez blagoslova političara. Započelo je ono simbolično 1924. godine posvetom kamena temeljaca za duvanjsku baziliku. Tom je prilikom blagoslovljeno kamenje koje je pristizalo iz mnogih hrvatskih krajeva. Gradnja bazilike ponešto se otegnula tako da je ona mogla biti posvećena tek 1940., a onda je još i stradala u jednom engleskom bombardiranju.
Ipak najznamenitije obilježje tisućljetne obljetnice monumentalni je spomenik kralju Tomislavu u Zagrebu. I taj monument nije imao sreće s rokovima! Na podizanju ovoga spomenika radio je jedan ugledni odbor još od 1924. godine. Dok je trajala proslava tisućugodišnjice kraljevstva, bilo je konačno odlučeno na kojemu će se mjestu postaviti Tomislavov kip, to jest izabrano je ono mjesto na kojem je trebao u svoje vrijeme biti postavljen spomenik Franji Josipu, hrvatskom i njemačko-rimskom kralju. Trg na koji se Tomislavov spomenik imao postaviti ubrzo je, što je u ovom slučaju bilo tek 1927. godine, preimenovan u Trg kralja Tomislava, na mjestu budućega spomenika postavljen je kamen temeljac, a kipar Robert Frangeš Mihanović dobio je zadatak da izradi kraljevu figuru. Kipar je svoju zadaću uskoro ostvario. Bila je to konjička skulptura. Sada su započele muke s njezinim postavljanjem koje su potrajale gotovo dva desetljeća. Konačno je spomenik postavljen s Krležinim privremenim natpisom o kralju Tomislavu u prvim poratnim godinama, upravo onda kad je sa svoga središnjega gradskog trga bio uklonjen ban Josip Jelačić. Tako je politički Zagreb još jednom pokazao svoju niskost jer su mu dva konjanika u najužem centru stvarala preveliku gužvu!
Ipak najluđi dokument o Tomislavovoj konjaničkoj skulpturi sakrio se u memoarima Ivana Meštrovića. Veliki se umjetnik ondje prisjetio jednog razgovora što se pred Antom Pavelićem vodio upravo o skulpturi Frangeša Mihanovića. Upitan da nešto kaže o vrijednosti te, još tada usred II. svjetskog rata nepostavljene skulpture, Meštrović je kao mogućnost otklonio jer je rekao poglavniku da on neće suditi o djelu preminulog kolege. Tada je odlučio o kraljevskoj skulpturi suditi poglavnik.
Tallijan postao Tomislav
Meštrović je zapisao ovo: “Pavelić ništa nije odgovorio nego je počeo govoriti obilazeći konjanika: Ja nisam u stanju da procijenim umjetničku vrijednost spomenika, kao ni Vi, gospodo, ovdje je samo jedan gospodin koji je u tomu mjerodavan, ali je on izjavio da ne će da daje nikakvo mišljenje. Uza sve to imadem normalne oči i gledao sam konje, pa mi se ovaj konj čini za trećinu kraći nego je normalan konj. Ovaj mi se čini kao drveni konj za djecu, kao da je nabavljen u König bazaru, te povećan. Toliko što se tiče konja, a što se tiče kralja, meni se čini da je pokojni Frangeš napravio svoj autoportret, koji imade čisto semitski profil, kakav ne možemo pretpostaviti da je imao Tomislav, ta nije vraga onda bilo Židova kod nas.”
Toliko kad se hrvatski političari bave likovnom kritikom!
Iz sačuvanih izvora proizlazi jasnim kako je hrvatski narod u svom središnjem etničkom korpusu 1925. bio zbunjen Radićevom neočekivanom i skokovitom nagodbenom politikom. Istina jest da je Stjepan Radić i nakon ovih događaja sačuvao svoj autoritet koji je u jednom trenutku, izašavši iz tamnice, stavio na oštricu britve. Njegovo prikazivanje kralja Tomislava nekim seljačkim kraljem pa potom njegovo pretapanje sa srbijanskim kraljem Aleksandrom, sinom seljačke Šumadije, bilo je i ostalo političkom groteskom. Srećom, Hrvati imaju talenat da ne slušaju uvijek svoje političke vođe pa nisu bezrezervno vjerovali lukavim pohvalama hrvatskoj prošlosti što ih je munjevito izricao kralj Aleksandar. Hrvati su, a to je danas svakome jasno, tada 1925. godine, uza sva ova političarska gluparenja proslavljali samo jednu stvar. Proslavljali su svoga autentičnoga kralja iz roda Trpimirovića, kralja Tomislava, na čija su leđa uspješno položili svoj državotvorni mit. Mi danas živimo stvarnost toga mita!
U inozemstvu, pak, događaji oko obljetnice koja je uzburkala hrvatski politički okoliš bili su višekratno spominjani pa se ondje nailazi na mnoge posve neuvjerljive, pa i smiješne vijesti, među kojima je ona da je hrvatski političar Ante Trumbić zatražio da se zajedno s proslavom tisućugodišnjice osnivanja hrvatskoga kraljevstva još i kralj Aleksandar okruni za hrvatskoga kralja. Stjepan je Radić tu besmislicu još i razvio kad je u priču uključio zagrebačkoga nadbiskupa, rekavši kako će upravo on okruniti budućega hrvatskog kralja, Srbina Aleksandra.
Naravno, povijest ima svoje putove i ovi ljudi tada ni sanjati nisu mogli kako će za samo petnaestak godina hrvatski narod već dobiti jednog kralja, i to Tomislava, samo ovaj put Mussolinijevom voljom iz roda Savoy. Taj se zvao Aimone Roberto Margherita Maria Giuseppe i bio je četvrti duka od Aoste. Šumadijski kralj u tim se kalkulacijama mogao zadovoljiti samo time da jednoga od svojih sinova nazove Tomislavom i da taj titulom bude princ od Jugoslavije!
Premda je proslava ove Tomislavove obljetnice u mnogočemu bila promašena, ona je ostavila u svijesti hrvatskoga naroda znamenit trag. Prije svega taj se odnosio na posve novi i do tada nikad doživljeni osjećaj duboke povijesne ukorijenjenosti hrvatske nacije. Taj trag nedostojni političari i lukavi kraljevi nisu narodu mogli oteti pa neće ni sada kada u svome suvremenom obličju ne znaju što bi s ovom istom obljetnicom koja nam se približava. Možda će formirati više kolona sjećanja jer bi im to bilo najprimjerenije njihovu doživljaju prošlosti.