Njemački “zeleni” ministar gospodarstva Robert Habeck prije ulaska u visoku politiku pisao je, među ostalim, i romane i lijepe bajke za djecu. Zlobnici bi rekli kako je i sadašnje stanje njemačkoga gospodarstva pod Habeckovim vodstvom nalik na jednu veliku bajku ili basnu. Iluziji nove moći, koju mu koalicijska vlada na čelu s kancelarom Olafom Scholzom nudi svojom krajnje rizičnom politikom tranzicije u sferi visokih i skupih tehnologija “zelenoga tipa”, u kontekstu sveprisutne mantre o energetskoj tranziciji s fosilnih u obnovljive izvore energije.
Pritom, u doslovnom smislu riječi ili umire ili iz zemlje bježi donedavno snažna i globalno respektabilna njemačka industrija.
Dakle, ako stvar sagledamo u stvarnom svjetlu, njemačko gospodarstvo sada je daleko od lijepih bajki i basni. Štoviše, tmurni oblaci neizvjesnosti i sve izglednije političke nestabilnosti ubrzano se gomilaju pa vjera ljudi u ispravan put kojim ide zemlja pod vodstvom kancelara Scholza postaje sve slabija. Dovoljno je reći kako krajnje desna stranka Alternativa za Njemačku (AfD), koja se protivi Vladinoj migrantskoj politici i vojnoj pomoći Ukrajini, trenutačno ima popularnost od 22 posto, što je najviše za bilo koju krajnje desnu stranku u toj zemlji još od 30-ih godina 20. stoljeća i Hitlerova doba.
Pritom je i njemački Ustavni sud prošloga tjedna donio odluku kojom je ni više ni manje nego proglasio Vladine planove potrošnje neustavnima.
Kako bih sve ovo potkrijepio, poslužit ću se dijelom teksta njemačkog medija Welt od 20. studenoga autora Robina Alexandera, Hannah Bethke, Nikolausa Dolla, Ulricha Exnera i Thorstena Jungholta, u kojem se navodi kako su “njemačke vlasti pred kolapsom zbog cijena plina i financijskih prevara ministara“.
Nije bajkovito
“Stvari za vladajuću ‘semafor-koaliciju’ idu sve gore: pokazalo se da se ne može iskoristiti 200 milijardi eura Fonda za ekonomsku stabilizaciju na koje je računao zeleni vicekancelar Robert Habeck. Razlog: to je protivno njemačkom ustavu. Ustavni sud je donio odluku o ovom pitanju. Time se Nijemci suočavaju s činjenicom: prestaje Vladina inhibicija skokovitog rasta cijena energije.
To znači da će se događaji odvijati po jednom od dva revolucionarna scenarija. Ili uključivanje oporbenog bloka CDU/CSU u rad Vlade ili raspad vladajuće koalicije. Ministar gospodarstva Robert Habeck zaključio je da su mu ustavni suci zabranili korištenje ne samo 60 milijardi eura iz proračuna klimatskog fonda nego i puno većih sredstava iz 200 milijardi eura vrijednog Fonda za ekonomsku stabilizaciju. Sve to ispada protivno zahtjevima ustava.
Odluka, ‘budući da je tako temeljna, zapravo se odnosi na sve fondove koji su stvoreni i postoje više od godinu dana’, rekao je Habeck, koji se smatra vodećim političarom Zelene stranke. … Zabrana je, kaže Habeck, relevantna za sve fondove, uključujući i Fond za ekonomsku stabilizaciju, iz kojeg se isplaćuju subvencije za uklanjanje ‘cjenovnog šoka’ uzrokovanog smanjenjem ruskih opskrba energentima”, navodi Welt.
Vrlo mračne prognoze o Njemačkoj u posljednje vrijeme stižu i od utjecajnih američkih medija. Tako The Wall Street Journal – WSJ, u tekstu piše kako je “Njemačka zamrznula državnu potrošnju do kraja godine nakon što je (Ustavni) sud proglasio Vladine planove potrošnje neustavnima” i da to “ometa europske napore oporavka i potkopava napore da ojača svoju obranu i smanji svoje emisije ugljika”.
U Njemačkoj se “ne očekuje povratak cijena energije na razine prije sukoba u Ukrajini, što bi moglo prisiliti energetski intenzivnu proizvodnju da prestane postojati”. “U isto vrijeme, sve starije stanovništvo i predviđeni pad radne snage nedvojbeno će ograničiti potencijal rasta.”
Bolesnica Europe
“Sada se Berlin suočava s izborom: ili pronaći prostor za odgovarajuće proračunske rezove ili povećati poreze. U protivnom neće moći realizirati plan koji među ostalim uključuje i višemilijardske subvencije za izgradnju tvornica čipova”, navodi WSJ.
Ugledni američki Bloomberg još je pesimističniji, ali ne samo za Njemačku nego i za cijelu Europu. U tekstu “Europska petrokemijska industrija ide u smrt” autora Javiera Blasa navedeno je kako će se u Europskoj uniji 2024. zatvoriti brojne petrokemijske tvrtke. Autor upozorava kako je “danas prirodni plin oko pet puta skuplji u Europi nego u Sjedinjenim Državama“. “Sada je puno jeftinije kupiti etilen, sirovinu za proizvodnju plastike, u Teksasu i poslati ga preko Atlantika u Europu na preradu nego ga proizvoditi na kontinentu. To je upravo ono što petrokemijske tvrtke sada rade. Konačni rezultat je slabljenje gospodarske aktivnosti u Europi, promjene u trgovinskoj bilanci u kemijskoj industriji EU-a te u konačnici gubitak radnih mjesta i gubitak energetske sigurnosti”, navodi Blas.
Pritom podsjeća kako je “Europa Aziji dala svoje ostale industrije” i konstatira: “Ljevaonice čelika, tvornice tekstila i brodogradnja preselile su se na istok. Ovaj put konkurencija nije samo Kina nego i Sjedinjene Američke Države jer imaju ugljikovodika u izobilju. Pod predsjednikom Joeom Bidenom domaća proizvodnja ugljikovodika naglo je porasla.”
U drugom tekstu Bloomberga, koji se neposredno nastavlja na gore navedene probleme u Njemačkoj, pod naslovom “Melonijina Italija trijumfira nad Njemačkom zbog njezina fiskalnog fijaska”, navodi se kako bi se talijanskoj premijerki Giorgi Meloni mogla oprostiti svojevrsna zluradost “dok je gledala na razvoj debakla njemačkog proračuna”.
Bloombergovi analitičari zaključuju kako bi, umjesto Italije, Njemačka uskoro mogla postati “bolesnica” EU-a, i da je 2023. bila prva godina u posljednjih 20 kada je talijansko gospodarstvo poraslo, ali njemačko nije.
Ali zato Njemačka novca za financiranje Ukrajine ima. Njemački ministar obrane tijekom svog prošlotjednog posjeta Kijevu obećao je novi paket njemačke pomoći Ukrajini od čak 1,3 milijarde eura, kako navodi POLITICO.
Njemačka, očito, u praksi potvrđuje status i ulogu koju joj je zadao Washington. Postaje stožerna zemlja EU-a koja će preuzeti potrebe financiranja Ukrajine bez obzira na sve, dok se Bidenova administracija trenutačno sučeljava s proračunskom blokadom Kongresa u pogledu daljnje pomoći toj zemlji i Izraelu.
S druge strane, Europska unija najavljuje veliko smanjenje potrošnje nakon rasipničkog ponašanja korištenjem fonda za obnovu od pandemije koronavirusa. Drugim riječima, najavljuje nam svima novo stezanje remena. Zapravo, vraća se staroj, kontinuiranoj politici od samog svog ustroja – štednji i reformama od kojih bi nam svima jednom trebalo biti bolje.
Ne bih se uopće čudio da i u ovoj najavi snažne štednje prste opet ima Njemačka i da će iz štednje cijelog EU-a upravo ona na kraju namaknuti potrebna golema sredstva za pokretanje svoje visokotehnološke proizvodnje, poglavito u sferi čipova, ali i za Bundeswehr, za koji želi pronaći čak 100 milijardi eura.
Rast desnice
Ali dok Njemačka jednom opet ne poraste ili pak ne počne provoditi socijalno pravedniju politiku kada je riječ o raspodjeli novca unutar EU-a i namjeni njegova korištenja, u ovoj potonjoj rastu pesimizam i neizvjesnost.
U skladu s time raste i nezadovoljstvo građana prema vladajućim elitama i okretanje političkog klatna naglo udesno. Ali nikako ne u smjeru pseudodesnih stranaka, tj. onih koje se same vole smještati u komotni položaj desnog centra političkoga spektra, od kojih su mnoge već dugi niz godina i na vlasti.
Tako, odnedavno, osim mađarskog premijera Viktora Orbana i talijanske premijerke Giorgie Meloni kao predstavnika istinski desnih političkih snaga, sada i na čelu slovačke vlade imamo Roberta Fica, otprije sklonog suradnji s Rusijom, koji je odmah po formiranju Vlade zaustavio vojnu pomoć Ukrajini i zatražio mirno rješenje ukrajinskog rata.
Kako sada stvari stoje u Europskoj uniji, Putin ne treba ništa drugo nego čekati da pukotine u europskom tkivu postanu takve da će mu olakšati ne samo posao u Ukrajini nego i na globalnoj razini, a da pritom gotovo ništa ne mora dodatno poduzimati.
Američki predsjednik Joe Biden u svom tekstu od 18. studenoga u The Washington Postu (WP), pod naslovom “Joe Biden: SAD se neće povući pod pritiskom Putina i Hamasa”, ako apstrahiramo značajni dio teksta koji se odnosi na izjednačavanje uloge Putina i Hamasa, dao je smjernice zanimljive Palestincima. Biden najprije kaže: “Putin i Hamas bore se da izbrišu susjednu demokraciju s karte. I Putin i Hamas se nadaju da će urušiti širu regionalnu stabilnost i integraciju i iskoristiti nered koji je uslijedio. Amerika to ne može i neće dopustiti. Za naše interese nacionalne sigurnosti — i za dobrobit cijelog svijeta.”
Ali u podužem tekstu koji je potpisao navodi i sljedeće: “Rješenje s dvije države — dva naroda koji žive jedni uz druge s jednakim mjerama slobode, mogućnosti i dostojanstva — mjesto je kamo mora voditi put do mira. Za njegovo postizanje bit će potrebne obveze Izraelaca i Palestinaca, kao i Sjedinjenih Država i naših saveznika i partnera. Taj posao mora početi sada. Dok težimo miru, Gaza i Zapadna obala trebaju se ponovno ujediniti pod jedinstvenom strukturom upravljanja, u konačnici pod revitaliziranom Palestinskom upravom, dok svi radimo prema rješenju s dvije države. S izraelskim čelnicima naglasio sam da ekstremističko nasilje nad Palestincima na Zapadnoj obali mora prestati i da oni koji su počinili nasilje moraju biti pozvani na odgovornost. Sjedinjene Države spremne su poduzeti vlastite korake, uključujući uvođenje zabrana izdavanja viza ekstremistima koji napadaju civile na Zapadnoj obali.”
Što s Ukrajinom?
Zapravo, sve ovo posljednje što je rekao Biden, htio on to ili ne, u velikoj se mjeri podudara i s kineskim i s ruskim pogledom i stavovima u pogledu modaliteta rješavanja najnovije bliskoistočne krize. Općenito, Biden se suočava s velikim problemom u SAD-u vezanim uz ovo pitanje.
Zbog bezrezervne potpore Izraelu naglo mu pada popularnost kod mladih Amerikanaca i lijevog krila Demokratske stranke pa je prisiljen na ustupke navedenoga tipa. Međutim, s druge strane, protiv ustupaka i završetka rata bez potpunog uništenja Hamasa su republikanci u Kongresu i utjecajni židovski lobi o kojemu financijski ovise i svi ključni igrači u obje stranke.
I Trump i novi predsjednik Kongresa, republikanac Mike Johnson, kategorički su za Izrael i uništenje Hamasa, ali i protiv beskonačnog financiranja Ukrajine.
A kad smo već kod ove potonje, vrijedi istaknuti Bloombergov tekst od 24. studenoga, pod naslovom “Ukraine’s Struggle for Arms and Attention Gives Putin an Opening”. U njemu se navodi da se, kako se rat u Gazi produbljuje, neki u SAD-u i EU-u pitaju mogu li nastaviti financirati ono što ukrajinski najviši general priznaje kao pat-poziciju.
U tekstu stoji i sljedeće: “Ministri obrane iz oko 50 zemalja kontakt-skupine održali su ovaj tjedan virtualni sastanak u ‘Ramstein formatu’. Dok su službeno potvrdili nastavak potpore, privatno je raspoloženje među dužnosnicima bilo mnogo mračnije, mnogi su priznali da su isporuke oružja usporene, a financijska pomoć zaustavljena zbog domaće politike… Izvan bojnog polja, Sjedinjene Države i Europa sve se više pitaju mogu li nastaviti trošiti sve manje resursa na ukrajinsku kampanju, koja je čak i prema riječima vrhovnog zapovjednika ukrajinskih oružanih snaga zašla u slijepu ulicu.
… Surova stvarnost za Ukrajinu je da se linija bojišnice jedva pomaknula u godinu dana. Europski napori da se Kijev opskrbi prijeko potrebnim topničkim streljivom su propali, a simptomi političkog umora se pogoršavaju – posebno od Sjedinjenih Država, ključnog podupiratelja Ukrajine. … Jedan visoki europski dužnosnik sugerirao je da bi Bidenu bilo politički teško prodati glasačima zastoj na frontu, dok su njegovi protivnici obećali okončati sukob za jedan dan. Gallupova anketa početkom studenoga pokazala je kako 41 posto Amerikanaca vjeruje da njihova vlada čini previše za Ukrajinu. Za usporedbu, 29 posto Amerikanaca zastupalo je to mišljenje u lipnju”, navodi Bloomberg.
Pismo predsjedniku
U istom tekstu napominje se i ono na što sam i osobno upozoravao u svojoj prethodnoj tjednoj analizi. “Političke makinacije u SAD-u prebacuju teret na EU. Europski diplomati kažu da se pripremaju za scenarij u kojem bi se američka potpora mogla smanjiti. Prema Liani Fix, stručnjakinji za Europu pri Vijeću za vanjske odnose, EU može Ukrajini ponuditi značajnu financijsku potporu, ali će moći nadoknaditi samo dio američke vojne pomoći.”
“Obje strane troše više streljiva nego što mogu nabaviti. Ali za razliku od Europe ili Sjedinjenih Država, Moskva je svoju ekonomiju prebacila na ratnu osnovu, dopuštajući svojoj industriji da proizvodi granate, dronove i drugo oružje”, navodi Bloomberg i dodaje: “Nemoguće je nadomjestiti čak i najveći dio američke vojne potpore: Europljani jednostavno nemaju dovoljno arsenala”, rekla je Fix. “Zato je toliko važno da SAD nastavi s financiranjem Ukrajine.”
Prema jednom južnokorejskom zakonodavcu, Rusija sljedeće godine namjerava proizvesti oko 2 milijuna projektila… U međuvremenu, EU je priznao kako neće ispuniti svoj cilj isporuke milijun granata Ukrajini do kraja ožujka usprkos svim naporima obrambene industrije. Istodobno, dio njezinih članica otvoreno se protivi daljnjoj potpori Kijevu.
Mađarski premijer Viktor Orban, čelnik EU-a najbliži Putinu, zahtijevao je da blok “hitno raspravi” situaciju u Ukrajini jer je situacija na bojnom polju “gotovo ostala nepromijenjena” i dovodi u pitanje pobjedu. O tome je pisao u pismu predsjedniku Europskog vijeća Charlesu Michelu, do kojeg je Bloomberg ovaj tjedan došao. Orban je također kritizirao sankcije protiv Rusije te rekao da se nikakve odluke o pomoći ili sigurnosnim jamstvima ne mogu donositi bez konsenzusa, koji je i sam spreman prekršiti”, zaključuje američki medij.
Putinov govor
Ruski predsjednik Vladimir Putin, koji je nakon duljeg izbivanja s ovakvih skupova sudjelovao na prošlotjednom online summitu čelnika G20 pod predsjedanjem Indije, jasno je dao do znanja da bi ukrajinski sukob mogao završiti.
“Vojne akcije su uvijek tragedija. I, naravno, moramo razmišljati o tome kako zaustaviti tu tragediju. Usput, Rusija nikada nije odbila mirovne pregovore s Ukrajinom”, istaknuo je ruski predsjednik.
Putin, očito sve manje izoliran, označio je ukrajinskog predsjednika Zelenskog kao odgovornog za nastavak sukoba. Britanski BBC komentirao je njegov govor na sljedeći način: “Putin želi potaknuti svjetske čelnike da razviju strategiju za okončanje sukoba.”
Zapad je očito sazrio da u realnom svjetlu počne sagledavati nastale probleme u Ukrajini, pa iako političari to javno još ne iznose, očito mijenja i ton, ali i cjelokupnu priču. Više se, kao imperativ, u prvi plan ne stavljaju ukrajinska vojna pobjeda, vojni slom Rusije i njezin strateški poraz, već se govori o potrebi prekida vatre i status quo – odnosno o zadržavanju stanja kakvo je trenutačno na crtama bojišnica gdje ruske snage sve više preuzimaju inicijativu.
Pritom Washington od Bruxellesa zahtijeva ubrzanje ukrajinskog prijma u EU snižavanjem kriterija potrebnih za dobivanje članstva. Također, od “ostatka” Ukrajine želi se stvoriti, kako se navodi, demokratska, suverena država kojoj će Zapad isporukama oružja i bilateralnim dogovorima država članica NATO-a s Kijevom osigurati stratešku sigurnost od mogućih budućih ruskih napada. Drugim riječima, tražit će se od Kijeva odustajanje od povratka izgubljenih teritorija i prijelaz na obranu onog koji imaju pod kontrolom. Osim toga, nova se priča razvija i u smjeru da će Rusija za 10 godina uspjeti ojačati svoju konvencionalnu vojnu snagu da može opet ugroziti NATO i da ovaj zbog toga mora početi s jačanjem svojih efektiva u srednjoj i istočnoj Europi.
Napad na NATO
Upravo na tom tragu je i izvješće njemačke organizacije za vanjsku politiku – DGAP, pod naslovom “Sprečavanje sljedećeg rata”, čiji autori predviđaju rat između NATO-a i Rusije u sljedećih 10 godina, a kako bi se to spriječilo, godinu prije isteka tog roka NATO mora postati vojno sposoban da spriječi takvu rusku namjeru koja se, kako se tvrdi, ogleda u namjeri Moskve da nakon Ukrajine napadne pribaltičke zemlje.
Ovakvu ratnu histeriju, kojoj se veseli samo američki vojnoindustrijski kompleks i političke elite s njim usko povezane u SAD-u i Europi, prošlog je tjedna dodatno pojačao i češki predsjednik Peter Pavel, bivši visoki dužnosnik NATO saveza, na sastanku čelnika zemalja Višegradske četvorke.
“Sve zemlje NATO-a Rusiju doživljavaju kao prijetnju broj jedan u Europi, a to implicira potrebu da se realno pripremimo za takvu prijetnju. Sve vojske ovu prijetnju shvaćaju ozbiljno, sve se vojske pripremaju za mogućnost sukoba visokog intenziteta u Europi”, rekao je Pavel.
I dok NATO očito “oštri noževe” za rat s Rusijom bez obzira na to kako završio onaj ukrajinski, ne manji problem postaje sve neugodnije stanje u odnosima između združenog Zapada na čelu sa SAD-om i tzv. Globalnog juga.
Vrlo zanimljiv tekst u tom je smislu 20. studenoga objavio i vjerojatno najutjecajniji američki medij i svojevrsno glasilo američke “duboke države” Foreign Affairs pod naslovom “The West Should Give Up the Battle of Narratives”.
Autori teksta su Julien Barnes-Dacey, direktor programa za Bliski istok i Sjevernu Afriku pri Europskom vijeću za vanjske odnose, i Jeremy Shapiro, direktor istraživanja pri Europskom vijeću za vanjske odnose.
Iako se u tekstu, u smislu da još ništa nije gotovo zaključuje kako Zapad mora i može promijeniti svoje dosadašnje ponašanje prema Globalnom jugu njihovim konačnim uvažavanjem i nuđenjem suradnje umjesto prisiljavanja na zapadne vrijednosti i pravila kako bi ih dobio na svoju stranu, tekst donosi i niz važnih uzroka i dijagnoza zašto se Zapad danas našao tu gdje je.
“Nakon pobjede Sjedinjenih Država i njihovih saveznika u hladnom ratu i kasnijeg marša demokracije u istočnoj Europi i šire, Zapad je podlegao iluziji punoj nade o liberalnom svjetskom poretku utemeljenom na pravilima. Nakon konačne pobjede liberalizma nad komunizmom, vojske demokracije rekle su same sebi da konačno mogu provesti svoju prekrasnu ideju vladavine prava na međunarodnoj razini. Međunarodno pravo može istovremeno zaustaviti ratove, zaštititi suverenitet i osigurati poštovanje ljudskih prava.”
Globalni jug
“To je besprijekorno lijepa slika, ali nije imala šanse. Iskušenja moći dovela su Zapad do stalnog kršenja vlastitih pravila. Zapadne sile napadale su druge zemlje kad su mislile da je to potrebno, unajmljivale otmjene odvjetnike da ih izuzmu od obveze poštovanja zakona koje su drugi morali slijediti, propovijedale svetost ljudskih prava dok su sklapale dogovore s autoritarnim režimima, pa čak i osnovale Međunarodni kazneni sud za kazneni progon afričkih vođa, dok su odbijali prihvatiti njegovu nadležnost nad sobom. Iz perspektive manje moćnih zemalja, ovaj svjetski poredak utemeljen na normama uvijek je bio samo licemjerje na globalnoj razini. Bitka narativa izgubljena je prije mnogo godina na pustinjskim ravnicama Iraka, u uličicama pojasa Gaze i na naftnim poljima delte Nigera. Protunarativi Kine i Rusije jednostavno su zemljama Globalnog juga pružili prikladan jezik da izraze ono što su dugo osjećale da je ‘poredak temeljen na pravilima’ samo pobožno pokriće za zapadnu moć i kontrolu.
Novi rat u pojasu Gaze, gdje je pravo Izraela na samoobranu poprimilo oblik kolektivnog kažnjavanja dva milijuna ljudi, od kojih su 40 posto djeca, učinio je ovaj poraz toliko očitim da ga ni Zapad ne može ignorirati. Države na globalnom jugu jasno su dale do znanja da ne žele ničije priče. Globalni jug ne pripada Zapadu da bi pobjeđivao ili gubio. Kao što je nedavno istraživanje Europskog vijeća za vanjske odnose pokazalo, zemlje poput Brazila, Indije, Saudijske Arabije i Južne Afrike žele biti slobodne da se nose sa Sjedinjenim Državama, Rusijom, Kinom, Europom i svima drugima pod vlastitim uvjetima. Oni žele sklapati geopolitičke dogovore”, navodi se u tekstu FA.
Nije li Zapad već puno ranije trebao početi djelovati na opisani način, ne čekajući uspon Kine i Rusije kao motiv?
Odgovor se nameće sam po sebi. Čini mi se da bi svijet, da je to bilo tako, danas bio puno ljepše i sigurnije mjesto za život.
