JE LI REALNO ?
Kaos koji je nastupio kandidaturom predsjednika Zorana Milanovića za premijera te zabranom Ustavnog suda da on u kampanji i na izborima sudjeluje tek može eskalirati. Čak i ako izbori ne bi bili poništeni, što Ustavni sud najavljuje kao opciju, upitno je kako bi se nakon izbora konstituirala nova vlada. Na Pantovčaku se već razrađuju planovi kako i tomu doskočiti – naravno, sve uz originalno tumačenje Ustava i zakona koji bi se i u tom slučaju rastegnuli poput žvakaće gume onako kako Milanoviću i SDP-u odgovara.
No krenimo redom: ako se razmotre sve opcije koje su još moguće, a da se izbori ne ponište, prva je da se odluka Ustavnog suda o (ne)sudjelovanju Milanovića u kampanji zaobiđe tako da se on kandidira na europskim izborima. To mu Ustav dopušta, a s obzirom na to da odluka o raspisivanju europskih izbora koji se održavaju 9. lipnja stupa na snagu dva mjeseca ranije, 9. travnja, to znači da se Milanović može kandidirati kao nositelj liste SDP-a za Europski parlament i mimo odluke Ustavnog suda normalno sudjelovati u kampanji dugih osam dana, od 9. do 17. travnja, za kad je raspisao izbore za Sabor. Da je znao da će ga Ustavni sud blokirati, vjerojatno bi parlamentarne izbore raspisao i kasnije, možda 21. ili 28. travnja, a možda i u svibnju, pa bi dulje mogao “tamburati” u dvjema paralelnim kampanjama. No i ovih je osam dana uz diskurs Zorana Milanovića dovoljno da u završnici kampanje za parlamentarne izbore iz hangara izvuče najtežu topničku verbalnu artiljeriju za napad na “Andreja Turudića”, kako ga naziva.
U tom slučaju on ima dva bojna bolja na kojima istodobno djeluje – može govoriti kao predsjednik države, ne spominjući SDP i konkretnu listu i izbore, a možda i biti kandidat na listi SDP-a za Europski parlament, što u velikoj mjeri može pomoći SDP-u da finale kampanje okrene sebi u korist. Ustavni sud protiv toga ne može učiniti ništa jer i zakon, a i njihovo stručno mišljenje kažu da Zoki može biti u toj kampanji, neovisno o ovoj drugoj. Sljedeći scenarij koji se u Zokijevim “Augijevim štalama na obalama rijeka Alfej i Penej” razrađuje jest ona opcija koju najviše i priželjkuju, a to je da SDP na izborima s Milanovićem kao kandidatom “čije se ime ne izgovara” dobije relativnu većinu glasova.
Europski izlaz
To uostalom ankete i pokazuju nakon šokantnog istupa prošlog petka. Tada je Zoki pobjednik, ali opet mora savladati dio procedure, makar je prezirao i mrzio, jer kao predsjednik Republike ne može sam sebi dati mandat za sastavljanje vlade i sam sebi dokazivati da ima 76 ruku. Naime, to bi već bilo za “žutu kuću”. No to ne znači da će Milanović automatski izbornom pobjedom dati ostavku na mjesto šefa države – najprije SDP kao relativni pobjednik izbora mora skupiti onih 76 ruku koje su potrebne za većinu da konstituira Sabor i izabere predsjednika Sabora.
Teoretski, to bi mogao biti Peđa Grbin ili netko od drugih Zokijevih bliskih suradnika, možda Siniša Hajdaš Dončić ili netko treći, što je i najizvjesnija opcija. No ime je nebitno, bitno je da se tek izborom predsjednika Sabor smatra konstituiranim. Dakle, onog trenutka kad Grbin postane predsjednik Sabora uz 76 ruku (a to znači da već mora biti spreman dogovor s Domovinskim pokretom, Mostom i svima na ljevici koji žele sudjelovati u ovoj ujdurmi), Milanović daje ostavku na mjesto na Pantovčaku.
Tada novoizabrani predsjednik Sabora postaje v. d. predsjednika države, njega mijenja neki od potpredsjednika (tu vjerojatno uskače Hajdaš Dončić), te novi predsjednik Sabora kao privremeni šef na Pantovčaku daje Milanoviću, koji podnosi ostavku, mandat za sastavljanje vlade i raspisuje nove izbore za predsjednika države koji se moraju održati u roku od 60 dana.
To je zapravo legalan i legitiman scenarij ako SDP s “kandidatom čije se ime ne izgovara” postane relativni izborni pobjednik. Tada bi Milanović sastavio svoju vladu nacionalnog spasa, kako je naziva, a koja bi bila sastavljena, kako Plenković kaže, s kolca i konopca, od DP-a i Mosta do Možemo. Bila bi to vlast koju bi istodobno podržali Ljubo Ćesić Rojs i Anka Mrak Taritaš, ali bila bi demokratski izabrana. U 11. izbornoj jedinici za dijasporu, koja daje tri zastupnika u Saboru, osim na Ćesića Rojsa u Hercegovini, itekako računa u Kanadi na utjecajnog Antuna Kikaša, kojega je odlikovao.
Blokada države
Ali ni to nije sve! Ako taj plan ipak ne bi uspio, ako se do 76 ruku ne bi uspjelo doći, jer ne treba zanemariti ni HDZ-ovo dalekometno oružje koje će se izvući na bojno polje do izbora, a to je kupnja i trgovina s Domovinskim pokretom i Mostom (možda Andrej Plenković pljune na svoje ranije izjave i prigrli Most i “Imovinski pokret”), tada na scenu stupa plan C, koji zapravo znači potpunu destabilizaciju sustava i blokadu države na duže staze. U diplomatskim krugovima tvrde da je općepoznato da Milanović zapravo puca na formiranje tehničke vlade, u kojoj bi upravo on bio premijer jer – opet – nigdje u Ustavu i zakonu ne piše da u takvoj situaciji on ne može obnašati obje dužnosti istodobno. I sada je izveo manevar zasnovan na tezi da je sve ono što u Ustavu i zakonu nije izričito zabranjeno – dopušteno, pa bi to učinio i s tehničkom vladom.
Naime, ako ni HDZ ni SDP ne uspiju dokazati da imaju 76 ruku u Saboru, predsjednik Republike ima ovlast “u razumnom roku” procijeniti da formiranje vlade neće uspjeti te ima pravo predložiti tehničku vladu – upravo je to vlada nacionalnog spasa jer po slovu zakona u njoj moraju biti predstavnici svih političkih opcija zastupljenih u parlamentu. Kako je poznato, predsjednica Kolinda Grabar Kitarović imala je u rezervi takvu vladu u kojoj je premijer trebao biti Damir Vanđelić, tada još ugledni biznismen, a danas propali političar, a uz njega i Davorko Vidović, Boris Jokić, ali i Bruna Esih, Dragan Primorac i Damir Krstičević.
Milanovićev je plan da formira takvu tehničku vladu, pri čemu bi predstavnici desne strane bile njemu bliske osobe s kojima je razvio dobre odnose posljednjih godina dok je bio na Pantovčaku, primjerice Nino Raspudić i Ivan Penava, dok se za ljevicu ne bi trebao brinuti jer ga ionako uvelike podržava. Sebe bi proglasio šefom te tehničke vlade “zbog zadržavanja stabilnosti institucija” i onda otezao s raspisivanjem izbora maksimalno koliko može.
Pod svaku cijenu
On računa da bi svakako u tom slučaju predsjednik Sabora bio iz redova SDP-a, jer očekuje da će relativnu većinu ipak osvojiti, i na taj način bi SDP potpuno ovladao institucijama, čak i ako ne bi imao snagu za formiranje vlade. “Bit ću premijer htjeli to ili ne, na legalan način”, poručio je ovog tjedna u jednoj od izjava, a ovim manevrom to bi i dokazao.
Problem je, međutim, što tehnička vlada podrazumijeva da u državi sve stane – financira se samo hladni pogon, nema budžetiranja, nema europskih projekata i europskog novca, nema investicija. Sve stoji jer je intencija zakonodavca da tehnička vlada ima kratkotrajan i privremeni karakter. No Milanović može otezati s raspisivanjem izbora i de facto vladati svim institucijama. Bi li možda tumačio tehničku vladu tako da ona ima ipak ima pravo na kadrovske odluke, pa bi razrješavao HDZ-ovce po javnim poduzećima i ministarstvima, teško je reći jer je za Milanovića zakon rastezljiv pojam i ovisi samo o njegovoj volji. No to bi bila prava zloupotreba takve tehničke vlasti.
Ako bi uvidio da ga Ustavni sud zbog ovog dvovlašća i dualizma u jednoj osobi ipak planira opozvati, onda bi za “premijera” te tehničke vlade postavio Sinišu Hajdaša Dončića. U SDP-u kažu da bi Grbina čuvao za mjesto predsjednika Sabora, a Hajdaš bi kao operativniji čovjek i također njegov pouzdanik bio “premijer” u Milanovićevoj tehničkoj vladi. No s Pantovčaka dolaze glasine i o drugim kadrovskim rješenjima…
Strah diplomata
Diplomatski krugovi smatraju da je to krajnji Zokijev cilj jer destabilizacija sustava koja bi time nastala zapravo i jest njegov cilj, posebno u kontekstu globalne karte i njegove proruske politike. S obzirom na to da Rusija ima pod kontrolom sve istočno do Srbije, a Hrvatsku nema, treba im čovjek koji je spreman destabilizirati sustav kako bi ruski utjecaj prodro što više prema zapadu, a Hrvatska je kao članica EU-a trenutno najzapadnija država u kojoj se takva vrsta udara može inscenirati.
Zapadni diplomati smatraju da je Milanović izravno igrač Rusije u tom smislu i da sve ovo ne čini zbog nekakvog Ivana Turudića, nego isključivo u širem globalnom smislu jačanja ruskog utjecaja metodama destabilizacije vladavine prava i demokratskih sustava u državama na istoku Europe, kao što su uostalom i Mađarska, Poljska, Češka ili Slovačka.
Plan je da se najprije destabilizira demokratski sustav u Hrvatskoj, a onda i raspišu novi izbori početkom 2025., uz nadu da će Milanović dotad ojačati i formirati svoju istinsku vladu te istisnuti proukrajinski i proeuropski Plenkovićev režim sa scene.
Računa da ga neće imati tko opozvati
Ono na što Milanović dodatno računa jest činjenica da za veliku većinu Ustavnog suda, za 10 od 13 sudaca, mandat istječe početkom lipnja. To znači da bi on do formiranja tehničke vlade njih prozvao nelegitimnima za donošenje odluka pa bi pobijao njihov pokušaj da ga se opozove ako bi do toga došlo.
Praktički, ne bi ga imao tko ni opozvati. U širem kontekstu, treba imati na umu i da je Milanović vrhovni zapovjednik Oružanih snaga te da u krajnjoj soluciji uvijek može donijeti i bilo kakvu odluku o angažmanu vojske.
