Nema više zapadnog savezništva. OK. Nema više partnerstva Europe i Amerike. OK. Trump divlja, a Europa se zasad dobro drži. I to je OK. Ali je li time osigurana budućnost europske obitelji koja se krajnjim naporom održava na okupu, uz stalne prijetnje da će s jedne strane Vladimir Putin, a s druge Donald Trump razoriti koncept ujedinjene Europe, Europske unije. Nije od jučer prisutno udaljavanje Amerike i Europe, počelo je zapravo od Baracka Obame, koji je američki fokus okrenuo prema Aziji i Kini.
“Inicirao je de facto povlačenje iz Europe i njezinih susjednih regija, ponajviše time što je odlučio ne intervenirati protiv Bashara al-Assada u Siriji. Snažna podrška Bidenove administracije Ukrajini privremeno je usporila to odvajanje, ali nije bilo sumnje da će se ono nastaviti”, konstatiraju analitičari koji naveliko raspravljaju o kraju Zapada i budućnosti Europe. Amerika na prvome mjestu nije počela s Trumpom. Sjedinjene Države, nekoć prvaci multilateralizma, nisu čekale da Trump potkopa globalne institucije.
Washington je dugo kritizirao i uskraćivao sredstva Ujedinjenim narodima, UNESCO-u i Svjetskoj trgovinskoj organizaciji. SAD je odbio ratificirati Statut Međunarodnog kaznenog suda, odbacio je nadležnost Međunarodnog suda pravde i odbio podržati Protokol iz Kyota, unazađujući tako globalne napore u borbi protiv klimatskih promjena za najmanje dvadeset i pet godina. Doktrina “Amerika na prvome mjestu” postojala je prije Trumpa.
Brojne kritike
Za Europu je ovo vrijeme iskušenja koje nije zabilježeno posljednjih tridesetak godina. Kako Trump drastično mijenja sve što je Amerika stvorila i zbog čega je bila cijenjena, Europa se našla pred izazovom kako sačuvati vrijednosti kao što su demokracija, višestranačje, pravo na govor. A povijest se ponavlja.
“I Europa bi mogla podleći neliberalizmu i autoritarizmu. To je težnja europske krajnje desnice, koja nastoji iskoristiti ‘Trump/Musk efekt’ potkrijepljena ogromnim tehnološkim i financijskim resursima. Njihovu misiju olakšava mainstream desnica koja sve više apsorbira krajnje desničarske ideje. Međutim, ekscesi Donalda Trumpa i Elona Muska – i njihovi vjerojatni neuspjesi – mogu imati odbojan učinak na europske glasače, baš kao što su Hitler i Mussolini na kraju otuđili većinu Britanaca, Francuza i Amerikanaca 30-ih godina, unatoč snažnoj podršci krajnje desnice u tim društvima. Prije Muska, Henry Ford, pionir masovne proizvodnje automobila, bio je gorljivi pronacist i glasni zagovornik saveza Sjedinjenih Država i Hitlera. Bio je čak blizu da se kandidira za predsjednika SAD-a”, kaže Guillaume Duval, bliski suradnik i pisac govora bivšeg visokog predstavnika EU-a za vanjsku politiku Josepa Borrella.
“Ako se odupre trampističkom valu, demokratska Europa bit će sve više izolirana od Sjedinjenih Država. Washington ne samo da će povući podršku protiv drugih protivnika nego bi mogao postati i aktivno neprijateljski raspoložen, izazivajući Europu na diplomatskom, gospodarskom, pa čak i na vojnom frontu, kao što se vidi u sporu oko Grenlanda. Jedan od paradoksa sadašnjeg trenutka jest da će intenzivno atlantističko europsko vodstvo imati zadatak da prekine veze sa Sjedinjenim Državama. Ovaj obrat klasična je politička pojava. Charles de Gaulle, kojeg su na vlast doveli pristaše francuskog Alžira, bio je taj koji je Alžiru konačno dao neovisnost, a ne socijalisti poput Guya Molleta ili Françoisa Mitterranda. Danas bi Kaja Kallas i Ursula von der Leyen mogle biti bolje pozicionirane za raskid sa Sjedinjenim Državama od ljevičarskih vođa, koje se često optužuje za antiamerikanizam.”
Novi savezi
Iskusni analitičar Duval, koji je bio i glavni urednik časopisa Alternatives Economiques, tvrdi da u ovoj novoj stvarnosti demokratska Europa mora razbiti svoje geopolitičko okruženje stvaranjem saveza s Globalnim jugom, Brazilom, Južnoafričkom Republikom, Indijom, Indonezijom i drugima, kako bi se suprotstavila konkurentskim pritiscima Sjedinjenih Država koje predvodi Trump i osovina Xi – Putin. Takav bi savez pomogao Europi da izbjegne izolaciju, održi multilateralni poredak temeljen na pravilima i smanji svoju tehnološku ovisnost o Kini i Sjedinjenim Državama.
Nekoliko europskih nacija ima dugogodišnje veze sa zemljama Globalnog juga, uglavnom zbog kolonijalne povijesti. Međutim, ti odnosi duboko su oštećeni prošlošću, kao što se vidi iz nedavnih događaja u Sahelu i Alžiru. A šezdeset godina nakon dekolonizacije trebalo bi biti moguće nadići te traume. Europska unija – a ne bivše kolonijalne sile poput Francuske – trebala bi predvoditi napore da se izgradi novo partnerstvo s Globalnim jugom.
“Ova strategija zahtijeva od Europe da prevlada unutarnju ksenofobiju, napusti fantaziju o ‘tvrđavi Europi’ koja čuva rasnu homogenost, i surađuje s Latinskom Amerikom, Magrebom i subsaharskom Afrikom kao ravnopravnim partnerima. Europa mora provesti koherentnu politiku useljavanja, poticati neeuropljane da studiraju na kontinentu i olakšati kulturnu razmjenu prihvaćanjem umjetnika i intelektualaca s globalnog juga. To također zahtijeva povećana ulaganja u inozemstvu, iako se Europa suočava s golemim unutarnjim izazovima, uključujući i potrebu za tehnološkim sustizanjem, zelenom tranzicijom i jačim obrambenim kapacitetima, kao što je istaknuto u Draghijevu izvješću.”
Nema stava
Brojni instituti i pojedinci sada žustro raspravljaju što će biti s Europom, a jedinstvenog stava, naravno, nema. Jedinstveno je samo to da nema mnogo vremena, da dogovor unutar EU-a treba postići vrlo brzo, a poznato je da se u Bruxellesu dogovor bilo koje vrste ne postiže brzo i jednostavno. Pogotovo kada jača koalicija protiv jedinstvene Europe, a sada i u Češkoj može doći do novih izazova. Andrej Babiš mogao bi u budućnosti stvoriti nove probleme Bruxellesu. Populistički češki favorit na izborima za premijera, koji će se održati ove jeseni, novi je sigurnosni problem za Europu jer se tvrdi da promiče rusku propagandu.
“Babiš se cijelo vrijeme igra ruskim narativima. Da, nesiguran je u pogledu sigurnosti. On je član Patriota za Europu, koji su progurali toliko ruskih narativa u Europi, u Europskom parlamentu. On je veliki prijatelj Viktora Orbana i želi nas uvući u ovakvu politiku”, tvrdi sadašnji češki ministar vanjskih poslova Jan Lipavský. Vlada sadašnjeg češkog premijera Petra Fiale bila je jedna od najvjernijih saveznica Ukrajine u njezinoj borbi protiv agresije ruskog predsjednika Vladimira Putina, a praška koalicija sve je zabrinutija da će Babiš uništiti tu potporu.
“Babiš je rekao da će obustaviti slanje oružja Ukrajini”, kaže premijer Fiala i tvrdi da Babiš čini sve da pomogne Putinu i Rusima. Babiša, češkog milijardera, već zovu češkim Trumpom, a u prošlosti ga se uspoređivalo s Berlusconijem i našim Ivicom Todorićem. Njegova imovina procijenjena je na milijarde dolara, bio je vlasnik medija, a posjeduje više od 250 raznih kompanija. U politiku je ušao kao autsajder, poput Trumpa, nakon što je izgradio poslovno carstvo.
Vjera u Trumpa
“Mislim da u ovim teškim vremenima našoj zemlji treba snažno vodstvo, europsko vodstvo, vodstvo koje dokazuje da možemo podržati Ukrajinu, suprotstaviti se Rusiji, biti, na primjer, dio koalicije voljnih, a trenutni premijer to može postići”, kaže Lipavský. Babiš, koji vodi stranku ANO, kanalizira poruku mađarskog premijera Viktora Orbana i njegova slovačkog kolege Roberta Fica, tvrdeći da je diplomacija – a ne više oružje – jedini pravi put za okončanje ruskog rata u Ukrajini. Babiš je također rekao kako očekuje da će Trump okončati rat u Ukrajini prije izbora u Češkoj.
Sve to ponovno je potaknulo rasprave hoće li se Europska unija uopće održati, barem u današnjem obliku. Nedostatak europskog ujedinjenja krije se u njegovoj nedovršenosti. Europska unija ostala je torzo kojemu nedostaju bitni instrumenti za očuvanje dobrobiti i sigurnosti naroda Europe. Jedinstveno je tržište, na primjer, nedovršeno, nedostaje mu zajedničko tržište kapitala ili puna trgovinska nadležnost za EU. Ne postoji jedinstveno tržište za obrambenu opremu i jedva da ima zajedničke nabave, nema učinkovite zajedničke zaštite granica i zajedničke useljeničke politike, zajedničke obrambene politike, da ne spominjemo integrirane oružane snage.
“Nakon završetka podjele kontinenta magnetizam EU-a dao je ideji integracije neslućen poticaj. Bilo je velikih govora o novoj Europi, čak i kada su reformski ugovori koji su uslijedili nakon Ugovora iz Maastrichta propali, bilo u sadržaju, bilo u obliku. No velikih je razmišljanja i velikih akcija bilo sve manje. Praznična retorika europskih okupljanja i dalje postoji, ali danas gotovo nikoga ne inspirira. Već dugo svakodnevni posao europskog jedinstva slijedi pravila upravljanja političkim situacijama, čak i kada velike krize prijete potkopavanjem strukture. Financijska i dužnička kriza 2008., migracijska kriza 2015., pandemija COVID-19 2020. — svaki od tih izazova pokrenuo je intenzivne političke procese i brojne krizne odluke, ali trajno jačanje učinkovitosti Europe, bliža unija ili dublja integracija nisu postignuti, nije bilo čak ni ozbiljnih pokušaja…”
Rast nacionalizma
“… Sprečavanje neuspjeha bio je dovoljan uspjeh za igrače. Dakle, Europa je predvidivo nespremna na dvostruki preokret svog okruženja”, smatra Josef Janning, sada viši suradnik u Njemačkom vijeću za vanjske odnose. A onda se nacionalizam vratio u Europu. Desničarski nacionalistički pokreti i stranke dobili su na težini u mnogim nedavno pridruženim novim članicama u istočnoj i sjevernoj Europi, ali i u “starim” državama članicama poput Francuske s Nacionalnim okupljanjem (RN), Njemačke s Alternativom za Njemačku (AfD), kao i u Nizozemskoj i Italiji.
Ono što je zajedničko tim strankama jest naglasak na nacionalnom suverenitetu, želja za očuvanjem ili povratkom na jednoglasno donošenje odluka te načelo da nacionalno pravo treba imati prednost nad europskim. Manifest suverenizma jest dekonstrukcija Europske unije uz dobrovoljnu suradnju neovisnih država s vlastitim granicama, vlastitim institucijama i vlastitom valutom.
Mnogi se pitaju može li EU preživjeti 2040. godinu. Budućnost Europske unije ne izgleda dobro, i to ne samo zbog renesanse politike velikih sila, deglobalizacije i društvene polarizacije. Bruxelles je nova Moskva, jedna je od deviza mađarskog premijera Viktora Orbana, koju dijele i mnogi njegovi prijatelji suverenisti. Orban aludira na ono što vidi kao potiskivanje nacionalnih prijestolnica od institucija EU-a, kao i na omalovažavanje.
Očito je europska integracija krhkija nego što su mnogi očekivali. Čak se i tako konsolidirana i ustavno organizirana struktura može raspasti ako više ne zadovoljava potrebe, interese i ambicije svojih članova. Međutim, politički entiteti rijetko se urušavaju tako spektakularno kao Sovjetski Savez, pogotovo kada se temelje na slobodno zaključenim ugovorima, granicama i brojnim oblicima sudjelovanja i demokratske kontrole”, kaže Janning, uz konstataciju da Orban sam ne može slomiti EU.
Veliko kašnjenje
Ali ako mu se pridruže u Slovačkoj, Češkoj, a možda i u Poljskoj, igra postaje opasna. “Ako strukturirano pomirenje interesa ne uspije, nametanje nacionalnih interesa uništit će povjerenje i suradnju, a neravnoteža snaga između europskih država stvorit će nove rascjepe. Ako popusti solidarnost unutar EU-a, neće potrajati ni solidarnost unutar NATO-a. Kad je riječ o velikim i srednjim silama u svjetskoj politici, Europa je patuljasta u zapletima svojih pokušaja ulagivanja. Kontinent ‘prvih kneževina’ definitivno ne može biti odgovor na Trumpovo ‘Amerika na prvome mjestu’.” Svi čekaju “novu europsku politiku”, jasnu, koja bi dovela do jačanja Europe.
A gdje je u svemu Hrvatska? Nema mnogo manevarskog prostora, ionako je svoju sudbinu vezala za Europsku uniju. U Hrvatskoj nema desnih snaga koje bi mogle pokrenuti skepsu prema europskom ujedinjenju, manje-više su i HDZ i SDP na istoj liniji kada je riječ o Europskoj uniji. Dosad je Bruxelles služio i kao neka vrsta bankomata za posustalu hrvatsku ekonomiju, a zahvaljujući spretnosti Andreja Plenkovića, zemlja je dobila znatna sredstva. Je li ih pametno iskoristila, drugo je pitanje.
Nadalje, Hrvatska ima neugodno susjedstvo, ali joj sada ipak ne prijete neki poremećaji koji bi mogli ugroziti sigurnost zemlje. Krenula je na put naoružavanja kao i mnoge zemlje u susjedstvu, jedini put koji zemlji jamči sigurnost. Najveći je problem što Hrvatska bitno zaostaje za zemljama Europske unije, što nije učinjeno ništa da se dostignu stare članice. Zapravo, to je najveći poraz hrvatske politike, bilo one na desnom centru ili na ljevici. Političari nisu bili na razini, nisu ispunili očekivanja hrvatskih građana koji i dalje žive mnogo lošije nego “stari” Europljani. U ovom trenutku ne možemo mnogo učiniti. Možemo se samo nadati da će “sve ostati isto”, iako neće. Kako ćemo se prilagoditi novom vremenu, sada je nemoguće predvidjeti. U svakom slučaju, u godinama koje slijede ni Hrvati neće biti pošteđeni dramatičnih promjena kojima već svjedočimo u svijetu.
Neodlučnost Berlina mogla bi paralizirati Uniju
Puno, ako ne i sve, ovisi o Njemačkoj. Kako njemački političari čitaju situaciju u Europi i kakve zaključke izvlače, ovisit će o izgledima svake koalicije koja se okupi kako bi oblikovala politiku u navedenim područjima. Svi to vide, osim njemačkih kreatora politike zazidanih iza svojih crvenih linija. Druge države, poput Francuske ili Poljske, također su bitne za stratešku Europu, ali bez Njemačke nema praktički nikakve šanse da dobijemo kritičnu masu potrebnu za napredak. Ako Njemačka ostane pasivna u pogledu integracije kao što je bila dosad, ako njemačka vlada nastavi odbijati varijabilni napredak, i drugi će igrači ostati na čekanju. Neodlučna Njemačka paralizira Europu. Ako se ujedinjena Europa raspadne, Njemačka će biti i glavna žrtva i krivac. Zato mnogo ovisi o novoj vladi koja bi uskoro trebala biti oformljena.
Na balkanske države više nitko ne računa
Dugo se osjeća nedostatak volje za proširenjem na balkanske države koje, istini za volju, ne ispunjavaju uvjete. Hrvatska je u europski vlak uskočila u posljednjem trenutku, teško, uz brojne prepreke koje su joj postavljale neke zemlje, prije svega Velika Britanija i Nizozemska. Daljnje širenje nije više dolazilo u obzir jer se vidjelo da politika mrkve i batine ne daje rezultate. Srbija, Crna Gora, Kosovo, Albanija i Sjeverna Makedonija ostali su tamo gdje su i bili, daleko od europskih vrijednosti. A onda su te vrijednosti došle u pitanje i među članicama. Razvoj Europske unije nezamisliv je bez dugoročnih, stabilnih koalicija između država članica. Nezaobilazan je bio francusko-njemački tandem, integracijsko savezništvo zemalja Beneluxa, kao i doprinos Italije. Konsenzus država utemeljiteljica pratio je Uniju kroz faze njezina proširenja, iako nisu sve uvijek bile uključene u sve faze. Ostale države, poput Španjolske i Poljske, pridružile su se s vremenom, dok su UK i sjevernoeuropske države članice aktivno sudjelovale u koaliciji koja je oblikovala jedinstveno tržište. Danas koalicije sve manje djeluju, mnogi soliraju zbog vlastitih interesa.
