prvi maj nekad i sad
Radnička klasa se ne odmara, a nema ni gdje: Što se dogodilo s radničkim odmaralištima
Prije više desetljeća Prvi maj označavao je za radničku klasu početak često višednevnih proslava i plandovanja, ali i planiranja ljetovanja. Popriličan broj radnika mogao si je to priuštiti, između ostalog i zato što su odricanjem od dijela plaće izgradili smještaj za sebe i za svoju klasu, obično negdje na moru. Malo što od toga preživjelo je devedesete
Pojam radničkog odmarališta danas je uglavnom anakron i apstraktan, često i ismijan – preživio je tek u kolektivnoj memoriji generacije ljudi koji su na izmaku života, eventualno i kod njihove djece koja, međutim, također više nisu u cvijetu mladosti.
Mucalova antologijska (i za to doba poprilično subverzivna) pjesma ‘Radnička odmara se klasa’ također nije dobro ostarjela: ako bi se radnici možda i htjeli odmarati, odnosno ako bi im to prilike i poslodavci dozvolili, uglavnom nemaju gdje.
‘Najmanje 35 posto građana Hrvatske po podacima Eurostata danas si ne može priuštiti tjedan dana odmora izvan mjesta svog prebivališta, što je zaista alarmantan podatak. Koncept odmarališta očito je itekako imao smisla i zaista je šteta da je potpuno zamro’, kaže za tportal predsjednik Nezavisnih hrvatskih sindikata (NHS) Darije Hanzalek.
‘Nemamo u svom vlasništvu nijedno odmaralište, a sve što smo ranije imali u posjedu odneseno nam je u procesu pretvorbe’, kratko nam kaže predsjednik Saveza samostalnih sindikata Hrvatske (SSSH) Mladen Novosel.
Radnička odmarališta službeno – ne postoje
Vrijeme za ovu vrstu radničkog (nad)standarda uglavnom je nepovratno otišlo. Radnička odmarališta zapravo više službeno ni ne postoje: nakon što su preživjela rat, pa i cijele devedesete kao ‘objekti zatvorenog tipa u kojima se djelatnicima, članovima, umirovljenicima, članovima užih obitelji djelatnika i umirovljenika pravnih i fizičkih osoba pružaju usluge smještaja i prehrane’, početkom dvijetisućitih formalno nestaju.
Najprije je 2001. godine – ironično, u doba socijaldemokratske vlasti – propisano da ugostiteljske usluge mogu pružati samo ugostitelji, bez iznimke, a onda je pet godina kasnije pojam ‘radničkih odmarališta’ i službeno netragom nestao.
Njihovo administrativno ubijanje išlo je ruku pod ruku s fizičkom likvidacijom: nekadašnja društvena imovina uglavnom u posjedu sindikalnih organizacija u procesu pretvorbe odlazila je u vlasništvo tvrtki pod čijim je okriljem nastajala, a ondje je – nakon što je u ratu služila smještaju prognanika i izbjeglica – često propadala, no još češće su je krčmili i za sitne pare privatizirali.
Mali raj na Murteru
‘Mi smo svoje gradili i uspjeli sačuvati’, kaže nam danas umirovljenik Vladimir Gjureč, do prije nekoliko godina vrlo aktivan u Sindikatu strojovođa Hrvatske, prisjećajući se da su još koncem šezdesetih godina radnici donijeli odluku da će odvajati tri posto od svojih plaća, pa su kupili zemljište i često sami gradili svoj mali raj. Radio je, kaže, tko god je znao i tko je mogao.
Ovaj sindikat još 1991. godine izborio se za vlasništvo svoga odmarališta Reflektor na Murteru, a 1998. godine čak su osnovali firmu koja je njime upravljala.
Stvar funkcionira i danas pa se objekt na Murteru reklamira se kao ‘posljednja oaza radničkog odmora na Jadranu’. Članovi sindikata imaju povlaštenu, a ‘vanjski gosti’ punu cijenu smještaja.
HŽ spasio imovinu, INA je komercijalizirala, HEP je obnovio
Još nekoliko sindikata iz sustava HŽ-a nekako je uspjelo sačuvati radničku imovinu, poput Sindikata prometnika vlakova koji na Ugljanu ima 11 apartmanskih kućica i tri studio apartmana s ukupno 50 ležajeva. Svojedobno se vodio spor koji je protiv ovog sindikata pokrenula HŽ Infrastruktura, no sindikati su pobijedili.
Svoja nekadašnja odmarališta s oko tisuću kreveta INA je još odavno komercijalizirala i stavila na tržište, no radnicima kompanije uglavnom se nudilo ljetovanje s nešto povoljnijom cijenom. S druge strane, HEP je svojih desetak nekadašnjih odmarališta – najjužnije je na Visu, najsjevernije u Barbarigi, a najčešće su na području Šibenika i Zadra – potpuno obnovio, što je svojevremeno izazvalo kontroverze u medijima jer je ta državna tvrtka u to vrijeme bila poveliki gubitaš.
‘Ali mi, nažalost, više nemamo nikakve formalne veze s tim objektima i jedino što možemo jest koškati se s vodstvom tvrtke i tražiti da cijene budu nešto niže’, kaže za tportal predsjednik Hrvatskog elektrogospodarskog sindikata Tomislav Kovačević.
HEP-ova odmarališta i dalje su namijenjena isključivo radnicima te kompanije, a postoji pravilnik o bodovanju i natječaj na koji se oni prijavljuju. Za ovu sezonu on je zaključen, a cijena smještaja u prosječnom apartmanu kreće se od 70 do 120 eura dnevno.
‘Interes radnika postoji, makar je malo nezgodno što se ne može birati destinacija nego se ide ondje gdje te zapadne’, slikovit je Kovačević. On razumije logiku kompanije da ovaj segment poslovanja mora biti samoisplativ i da su cijene održavanja porasle, no svejedno apelira na to da se razmisli o nešto većim pogodnostima za radnike.
Brojke je nemoguće doznati, ali…
Koliko je uopće radničkih odmarališta u Hrvatskoj, danas je teško ustanoviti jer, rekli smo, takva kategorija službeno ne postoji. U Hrvatskoj turističkoj zajednici doznajemo da su nekadašnja odmarališta uglavnom smještena u kategoriju apartmana, a manji dio i u nekomercijalnom smještaju – no uglavnom je nemoguće utvrditi koliki je njihov kapacitet i koliko noćenja ostvaruju.
Postoji pouzdan podatak koji je prije desetak godina iznijela novinarka Ana Benačić u svojem istraživanju za portal Lupiga: početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća u Hrvatskoj su bila registrirana 634 radnička odmarališta s ukupno preko 67 tisuća ležajeva, a do konca te dekade broj kreveta namijenjenih odmoru radnika popeo se na 76 tisuća. Kasnije je ta brojka padala na, po procjeni sindikata, otprilike 11 tisuća kreveta 2008. godine, a danas ih je po svemu sudeći preostalo tek nekoliko desetaka, uglavnom u okrilju velikih nacionalnih firmi.
Kako stoje Pošta, Zagrebački holding…
Pod Hrvatskom poštom (HP) nalazi se pet objekata na atraktivnim lokacijama – Punat na Krku, Rogoznica, Bol na Braču, Vrboska na Hvaru i Mlini kod Dubrovnika – ustupljenih na korištenje Hrvatskom sindikatu pošte (HSP), odnosno njegovoj tvrtki Plava vala, na rok od 25 godina. Objekti su obnovljeni i na raspolaganju isključivo radnicima HP-a.
‘Cijene noćenja kreću se od 45 do 80 eura dnevno, a objekti su u funkciji već od kraja ožujka pa sve do konca listopada’, objasnili su za tportal iz Hrvatske pošte.
Imala je ova kompanija još svojih objekata, no u prethodnim desetljećima rješavala ih se kao neperspektivne imovine – kao što je to činio i Zagrebački holding u doba prethodnog gradonačelnika Milana Bandića. Nekoliko njegovih objekata ipak je preživjelo – u Savudriji, Crikvenici i na Velom Lošinju, kao i u Zagrebu i okolici – te se u njima preko podružnice ‘Vladimir Nazor’ već više desetljeća održavaju programi za djecu i mlade, no dostupni su i za smještaj radnika u zagrebačkom javnom sektoru i njihovih obitelji.
Tportal se obratio i Zagrebačkom holdingu s molbom da nam pojasne uvjete koje nude radnicima i kakav je interes, no ostali smo kratkih rukava – najprije su tvrdili da su zagubili e-mail, a onda su u srijedu uslijedila neka hapšenja, pa su imali veće prioritete u komunikaciji s medijima…
