fbpx
 

OPIRALA SE ODLASKU U TUĐU ZEMLJU: Preživjela je radeći kao njegovateljica; bivši suprug je ostavio u kreditima i s dvoje djece

Nikad nije kasno zatvoriti jedno poglavlje života i otvoriti novo, ali takvu odluku nije baš lako donijeti da bismo započeli ispočetka, osobito kad više nisi tako mlad. Puno je razloga zašto se jedna osoba odlučuje na taj korak, a najteže je kad je na to primorana.

 

Vlatka Rastovac, Hrvatica iz Kutine, koja već nekoliko godina živi i radi u Fohnsdorfu u austrijskoj pokrajini Štajerskoj, ispričala je svoju priču za najnoviji broj tiskanog izdanja mjesečnika i istoimenog portala Fenix-magazin.de

Odluku o preseljenju u svojim pedesetim godinama nije donijela lako. Zapravo, bila joj je to zadnja opcija.

Opirala se ideji o odlasku iz svoje zemlje, mijenjala poslove, no na kraju je „podlegla“ financijskim teškoćama i krenula u „bijeli svijet“, odnosno u Austriju.

Suprug me je ostavio i otišao u Njemačku

Vlatka Rastovac
Vlatka Rastovac

– Nakon zatvaranja našeg trgovačkog poduzeća u Kutini, pedesetak radnika ostalo je bez posla. Među njima sam bila i ja. Svi mi smo se snalazili na razne načine. Žene, koje su znale govoriti njemački jezik odmah su otišle u Njemačku ili Austriju raditi kao njegovateljice. Obzirom da sam se netom rastala, nisam mogla maloljetnu djecu ostaviti samu – počinje svoju priču Vlatka Rastovac.

Pronašla je posao u jednoj trgovini obuće i, kaže, radila za minimalac. Osim brige za dvoje maloljetne djece, morala je otplaćivati i kredit.

– Bivši suprug mi je ostavio i kredit u švicarcima, odselilo se u Njemačku, a Hrvatska mu nije mogla s plaće u Njemačkoj oduzimati za kredit. Nakon blokade računa i odbijanja 1/3 plaće, ostatak plaće iznosio mi je 250 eura mjesečno. Bilo je to premalo za život tročlane obitelji, naročito kada mi je starija kćerka krenula na fakultet. Počela sam raditi kao sezonski radnik u turizmu. Nakon završene fakultetske godine i kćerka mi se pridružila, i tako nekoliko godina svakoga ljeta. No, onda je mlađa kćer krenula u srednju školu pa ni novac kojeg smo zarađivale sezonski nije bio dovoljan. Problem sezonskih radnika je što primanja preko ljeta teško mogu potrajati do iduće sezone, ukoliko je to obitelji jedini izvor prihoda – govori Vlatka.

Susret u autobusu

Kad je završila turistička sezona, Vlatka se vraćala kući iz Dalmacije u Kutinu. Putovala je autobusom u Zagreb gdje je presjedala na drugi autobus koji je vozio prema Kutini.

– Na sjedalu do mene sjedila je jedna njegovateljica koja se iz Austrije vraćala kući u Daruvar. Cijelim me putem ohrabrivala da se i sama odlučim za taj korak. Izbor je pao na Austriju. Posao je manje plaćen nego u Njemačkoj, ali su zato smjene povoljnije. Dvije kolegice smjenjuju se redovno u turnusima po dva, tri ili četiri tjedna. Tako čovjek može nekako zadržati svoj privatan život i obitelj u funkciji – nastavlja Vlatka svoju priču za Fenix-magazin.de

Na prvi posao njegovateljice, mada nikad nije radila kao njegovateljica, u Austriji otišla je s malim žutim rječnikom u ruci. – Na mobitelu nisam imala internet i sve te aplikacije pomoću kojih možeš besplatno zvati kući. Prije puta poslala sam pismo tada aktualnoj predsjednici Kolindi, Milanoviću i Sinčiću o onome što naša vlast radi nad našim narodom, o tome kako ne odlazim iz Hrvatske jer želim, već zato što moram. Kako da se ne brinemo mi, samohrane majke koje svoju djecu samu ostavljamo, o obiteljima koje se raspadaju, a zbog čijeg opstanka odlazimo, što je najveći paradoks. Pitala sam ih, čine li Hrvatsku granice ili narod koji se raseljava? Postoje različite religije, ali vjera u praksi je svugdje ista. Zakoračiti u prazno, nepoznato i vjerovati da će sve biti u redu – govori Vlatka.

Kaže, imala je sreću. Došla je u obitelj koja joj je otvorila vrata svoga doma s povjerenjem i zahvalnošću i primila je kao svog novog člana.

– Bilo je izuzetno teško u 50-tim godinama živjeti s ljudima čiji jezik ne razumiješ. Odlučila sam komunicirati srcem, očima, spremnošću da pomognem, surađujem, dok riječi nisu počele nadolaziti same. Rekla sam djeci da je ovaj posao najveća žrtva koju sam za njih podnijela. Biti nekome na raspolaganju 24 sata dnevno, poput sluge, nekad nije fizički teško, koliko psihički. Kao da prestaneš postojati. Živiš dan po dan, nekada sat po sat i neprestano se moliš da tvoja djeca budu u redu, da se ne dogodi nešto loše. Učiš se pustiti ih da odrastu, a čini ti se prerano. I neizmjerno boli odvajanje od svoje obitelji – govori Vlatka.

Svi su preživjeli, a sve drugo postane navika

– Prođe taj prvi posao. Svi su preživjeli, ti i tvoji kod kuće. Vratiš se sa zaradom koja ti traje do zadnjeg u mjesecu i još ti ostane. Napokon se osjećaš kao čovjek, jer netko je ipak prepoznao tvoj trud i nagradio ga. Ponosna si na sebe što si se snašla, izdržala, prilagodila i shvaćaš da je upravo to bio tvoj izbor. I još je uvijek. Vremenom postane navika, što je daleko od prirodnog. A s godinama prijatelji, obitelj, dom ti sve više nedostaju. Snalažljivost te održava mladom, a učenje stranog jezika je besplatno, a također ti postane prirodno voditi brigu o nemoćnoj osobi u potrebi. Ipak, srce teži domu, poput starog psa, traži poznate staze i malo mira. Dosta mu je avantura. Želim nam svima da nam ovaj posao bude samo faza, period u našem životu kada nismo znale ili mogle drugačije. Kada ostarimo da ne budemo okružene strancima, već uz svoje najmilije. Toliko smo valjda zaslužile – ispričala je Vlatka Rastovac za tiskano izdanje mjesečnika i istoimenog portala Fenix-magazin.de

Fenix-magazin/Marijana Dokoza/ Foto: Željko Cindrić

Zoran

Leave a Reply

Next Post

KORONAVIRUS: U Austriji 714 novozaraženih, za 42 posto nepoznat izvor zaraze, virus najučinkovitiji na oko 10 stupnjeva Celzija

 Izvještavajući o 714 novozaraženih u Austriji u protekla 24 sata, od čega 297 u Beču, austrijski mediji u subotu pišu kako je ministar zdravlja Rudolf Anschober u pravu kad tvrdi da Austrija „doživljava stabilizaciju na visokoj razini“  Fenix-magazin   Što to točno znači teško je reći, ali zaključci se izvode […]

News