Ina procurila Hrvatskoj kroz prste

Pasivnost hrvatske energetske politike oko Ine i domaćih resursa fosilnih goriva začuđuje širu javnost već niz godina, ali naročito u vrijeme aktualne energetske krize.

DW

Sa sve većom zabrinutošću oko globalno rastuće cijene goriva, nanovo se aktualiziraju i sugestije da Hrvatska vrati Inu i domaće fosilno-energetske resurse pod svoju punu kontrolu. Pitanje svakako nije nimalo jednostavno, ali zaslužuje barem ozbiljno razmatranje kakvo pak već dugo izostaje. Točnije, još od faktičnog prepuštanja Ine mađarskoj državnoj kompaniji Mol.

S tim u vezi, otprije nekoliko dana poznata je i razmjerno negativna presuda Hrvatskoj na poslovnom sudu u Washingtonu. Mol je naime tužio RH zbog određenih nesuglasica u redovnom poslovanju, pa su mu arbitri dijelom i dali za pravo.

No činjenica je Hrvatska ne koristi svoje energetsko-političke mogućnosti niti u približno dostupnoj i potrebnoj mjeri. Već prije pitanja vlasništva tj. kontrolnih ovlasti nad Inom, ispostavlja se problem tretmana koncesija za eksploataciju nafte i plina. S tim u vezi stoje i aspekti određivanja cijene goriva, zatim prerade nafte u Hrvatskoj, itd.

No prije nego se opet počne javno diskutirati o izgledima otkupa većinskog dioničkog postotka u Ini ili čak nacionalizaciji, koja se također neobavezno spominjala, nužno je utvrditi prioritete i realan okvir nekog željenog i mogućeg djelovanja.

Samoposluživanje u svakom sistemu

O tome smo porazgovarali najprije s Gorankom Fižulićem, nekadašnjim ministrom gospodarstva RH i potom analitičarom ekonomsko-političkih prilika koji svoje osvrte publicira na portalu Telegram. On upozorava da se prilikom privatizacije Ine fatalno propustilo regulirati spomenute koncesije.

Državna je naftna kompanija dotad po njegovu sudu bila neka vrsta – samoposluživanja. „Kao što je davno uočeno, nije se znalo gdje prestaje država i počinje Ina, te obrnuto. Još u 90-im godinama prošlog stoljeća, slično onome u prethodnom sustavu, bilo je uobičajeno da generalni direktor Ine često postane predsjednik vlade RH ili, prije toga, izvršnog vijeća SRH“, prisjetio se ovaj ekonomist i bivši političar.

„Ugovori o podjeli proizvodnje odnosno dobiti”, nastavio je, „u primjeni su još od polovice 20. stoljeća. Država i kompanija dijele zaradu kad cijena barela pređe 100 dolara, kao što je danas slučaj. U protivnom vrijednost prepuštate, a Molu je omogućeno da ovdje plaća koncesijsku naknadu manju nego u samoj Mađarskoj.”

Na taj su način milijarde dolara iscurile Hrvatskoj kroz prste zbog lošeg aranžmana, kritizira Fižulić i dodaje: “Još se ova država i na krivi način sporila s Molom, umjesto da najprije promijeni koncesijska pravila. To može i mora, tako rade svi ostali. Pogledajte samo te naše susjede, ne treba nam bolji primjer.”

Previsoka tolerancija za oligopol

Kad je ruski Surgutneftegaz svojedobno od austrijskog OMV-a namjeravao kupiti manjinski udio nad Molom, mađarska ga je vlast doslovce gnjavila dok nije odustao i otišao. „Na sličan bi način naša vlada lako mogla učiniti Molu život u Hrvatskoj nemogućim. No ovdje to malo koga još zanima, čak i u okolnostima svjetske krize s energentima. Tolerira se i oligopol koji Mol i Petrol imaju s tri četvrtine tržišta same prodaje goriva, umjesto da ih se natjera da prodaju dio crpki. Sve je dakle moguće politički riješiti ako se želi, ali to podrazumijeva znanje, nepotkupljivost i kontrolu“, zaključio je ovaj naš sugovornik.

U tom pogledu Goranko Fižulić procjenjuje i da je moguće vratiti Inu pod okrilje hrvatske države, ali nije presudno. Drugim riječima, uz bolju regulaciju bi se Hrvatskoj isplatila i Ina pod vlasništvom neke strane kompanije. „Dopuštam i tu mogućnost“, dodaje on, „premda resursi u zemlji više nisu ni izdaleka onako izdašni kao nekoć, ako bi se uz podrobniju analizu pokazalo opravdanim. Ipak, ne znamo ni što bi sve uključivalo osnivanje nove kompanije. Ona u kompletu sadrži polja, rafinerijski biznis, pumpe, a Ina je danas praktično svedena samo na pumpe i rafineriju nafte u Rijeci.”

Obratili smo se zatim i Daliboru Pudiću, predsjedniku Hrvatske stručne udruge za plin, koji prije svega smatra da bi Ina trebala maksimalno povećati svoju proizvodnju u RH.

Mol očito ne misli tako, nego Inu kao tvrtku-kćer obuzdava radi višeg interesa mađarske kompanije. „To znači da Inine dionice nisu jednako vrijedne“, kaže on, „nego u ovisnosti o tome tko ih posjeduje, tj. gdje. Interes uprave i inače na tržištu može legitimno biti različit od vlasničkog, ali ovdje se susrećemo s nečim drugim. Možda je Mol odlučio da Inu suzbije kako ne bi bila konkurentna nekim sastavnicama na drugim tržištima.”

Kupovina ili prodaja po istoj cijeni

„Stoga bi Hrvatska vjerojatno trebala uspostaviti kontrolu nad poslovanjem Ine sukladno svom udjelu, ili suvlasništvo nema smisla. Razlika u udjelima je jako malena. Hrvatska može stremiti otkupu većinskog udjela, ili prodati svoj dio, a cijena bi morala biti ista”, smatra Pudić. Ako bi Mađari iskazali drukčije cijene, već to bi ukazivalo na njihove zadnje primisli, smatra naš sugovornik. 

“Naša država ima mehanizme utjecaja, ugljikovodici se crpe ovdje. Regulator ima svoj prostor djelovanja. Država daje koncesiju, propisuje uvjete, ali trebalo bi je dati najboljem ponuditelju, a ne nužno tamo gdje država formalno ima udio“, drži Pudić.

Predsjednik HSUP-a mišljenja je da bi sve te mogućnost trebalo uzeti u obzir prije negoli se pristupi odlučivanju o daljnjoj sudbini Ine. Bez korištenja prava regulatora nema smisla razmatrati budućnost kompanije čija pozicija ovisi primarno o izgledu te regulacije. U svakom slučaju, postoji dovoljno sadržaja za bolje planiranje hrvatske energetske budućnosti, uz obaveznu razvojnu perspektivu s alternativnim izvorima energije, ekološki prihvatljivijim. Problem je zasad u prvom redu činjenica da je matična energetika postala alternativa pomoću zakulisnih igara, dok klima zbog toga baš i nije bolja.

DW

Foto : INA

Leave a Reply

This website uses cookies. By continuing to use this site, you accept our use of cookies.