Još jedna pobjeda Orbana nad Bruxellesom: Sve će mu oprostiti

Zanimljiv je fenomen, već dulje vrijeme prisutan na zapadu, da bilo umirovljeni visoki vojni bilo visoki politički dužnosnici odstranjeni s vlasti zbog poodmakle životne dobi ili na izborima – često počinju govoriti o mnogim problemima na dijametralno suprotan način nego što su to činili dok su obnašali svoje dužnosti.

To je, naravno, psihološki razumljivo. Jer jezik je, svakako, lakše razvezati kada znaš da ti zbog toga više nitko ne može nauditi i pričiniti štete tvojoj karijeri. Koliko je to moralno, druga je stvar. Jer svi su, redom, imali prilike drukčije postupati, a nisu.

Tako je primjerice Giuseppe Conte, bivši talijanski premijer, objavio na svom profilu na Facebooku kako strategija NATO-saveza u Ukrajini nije dovela do željenog rezultata i do vojnog poraza Rusije, a sankcije nisu dovele do opipljivih posljedica za njezino gospodarstvo.

“Nije bilo razbijanja ruske vojske u Bahmutu, … nije bilo povlačenja pred ukrajinskom protuofenzivom. Perspektiva unutarnje destabilizacije propala je u pozadini jačanja vodstva Vladimira Putina i rastućeg konsenzusa unutar države. … Izolacija Rusije posve je neuspjela. Štoviše”, napisao je Conte i spomenuo nedavni XV. summit BRICS-a u Johannesburgu “pod vodstvom Kine i Rusije” na kojem je došlo i do proširenja tog formata, “što će omogućiti zahvaćanje 45 posto stanovništva planeta i više od 38 posto svjetskog BDP-a”.

Krajnje licemjerje

Po njegovu mišljenju, nakon godinu i pol dana od početka specijalne vojne operacije koju je inicirao Vladimir Putin, došlo je “vrijeme da se napravi poštena analiza” situacije, a ne da se podlegne “optimističnim procjenama koje prevladavaju na zapadu i potiču se zaglušujućom, ali površnom militarističkom propagandom”.

“Realnost je da je više od šest milijuna Ukrajinaca napustilo svoju domovinu. Realnost je da su cijeli gradovi i golemi teritoriji izbrisani s lica zemlje, a u nadolazećim godinama morat ćemo pomoći u njihovoj obnovi uz angažman europskih financijskih sredstava, a samo u početnoj fazi iznos se procjenjuje na 50 milijardi eura”, smatra bivši talijanski premijer.

Ukrajinska protuofenziva, koja traje već više od tri mjeseca, nije opravdala očekivanja Zapada i nije polučila očekivane rezultate. Štoviše, ostvareni mizerni teritorijalni dobici plaćeni su golemom ukrajinskom žrtvom u živoj sili i vojnoj tehnici. Prema različitim izvorima, kojima se operira i u zapadnim analitičkim krugovima, iz stroja je u tri mjeseca borbi izbačeno više od 50.000 ukrajinskih vojnika. Za ovladavanje selom Robotinom i još ponekim na zaporiškoj bojišnici ili u zoni Bahmuta.

Sve to sada predstavlja ozbiljne probleme za političke strukture, jednako u Europi i u SAD-u koji ulaze u izbornu godinu. Potrošena su golema sredstva za pomoć Kijevu, i vojna i financijska, a to sve jače utječe i na ekonomsko i socijalno stanje na samom Zapadu. Rat je, jednostavno, dulji od analitičkih i predviđanja političara koja su govorila o brzom ekonomskom slomu Rusije nakon neviđenih sankcija i njezinu posljedičnom porazu na ukrajinskim bojišnicama. Zajedno su trebali dovesti ili do potpunog strateškog poraza Rusije koji uključuje i njezin mogući teritorijalni raspad ili do pristajanja Moskve na završetak rata po uvjetima koje odredi Zapad.

Hrabrost na djelu

Drugim riječima, Zapad, prije svega SAD jer je tu primarno o njemu i riječ i o njemu sve ovisi, od samog početka rata nema nikakvu izlaznu strategiju ili opciju ako bude potrebna, odnosno ako stvari pođu po zlu i nekim drugim scenarijima od željenih.

 

A kako se to upravo događa, moralo se nešto žurno odlučiti.

Jer neuspjeh protuofenzive nemoguće je službeno priznati bez ozbiljnih političkih posljedica u svojoj kući. Naime, ruski je predsjednik Vladimir Putin na medijskoj konferenciji s turskim vođom Recepom Tayyipom Erdoganom u Sočiju rekao kako “ukrajinska protuofenziva nije doživjela zastoj, nego krah” i kako se nada da će tako ostati i u njezinu daljnjem tijeku, a tomu nije baš tako. Prihvaćanje Putinove ocjene od zapadnih državnika bilo bi pravo svetogrđe i zapravo krah njihove ukrajinske politike proteklih godinu i pol dana otkad rat traje. Stoga je vrlo brzo donesena odluka koja uključuje ubrzanu i sinkroniziranu  promjenu političke i medijske retorike.

Tako su do jučer i na zapadu priznavani neuspjesi ili samo neznatni uspjesi ukrajinske vojske preko noći postali “sve značajniji uspjesi” u posljednjim tjednima borbi.

(Turkish Presidency via AP, Pool)

 

Štoviše, Ukrajince se iznova potiče na nastavak ofenzive jer sada, navodno, uspjeh više ne može izostati, “završilo je ono najteže”, prva ruska obrambena crta je probijena i dalje će biti samo lakše. Pritom se obećava nova vojna pomoć, ali i najavljuje mogući nastavak ofenzive i na proljeće, kada bi Ukrajincima trebali stići i američki zrakoplovi F-16 iz Nizozemske, Danske i Norveške, kao i američki tenkovi M1 Abrams.

Naime, sve je više američkih analitičara i medija koji se pozivaju na visoke izvore unutar Bidenove administracije koji upozoravaju kako Zapad više ne može Kijevu isporučiti ni približno istu količinu oružja i vojne tehnike koja mu je isporučena od početka ove godine za ljetnu ofenzivu, koja je još u tijeku.

Oštra kritika

Zato se vrši pritisak da ukrajinska vojska ostvari barem neke ciljeve operativnog značaja koji bi mogli u konačnici opravdati sva uložena politička, vojna i financijska sredstva Zapada, i da bi se s takve pozicije onda moglo krenuti u pregovore s Rusijom o zaustavljanju rata.

S druge strane, američki analitičar Walter Mead u The Wall Street Journalu donio je analizu trenutnog stanja na istočnom bojištu.

Tekst djeluje nestvarno s pozicije pisanja većine hrvatskih i medija u EU-u, a dolazi, dakle, od prodemokratskog i jednog od najutjecajnijih američkih medija uopće.

Evo što Mead, između ostalih zanimljivih dijelova teksta, kaže…

“Putinovi početni planovi za Ukrajinu možda su propali, što ga je prisililo na tešku vojnu operaciju iscrpljivanja, ali Kijev ima svojih problema. Američki i ukrajinski vojni čelnici raspravljaju tko je kriv za spori razvoj protuofenzive ukrajinskih oružanih snaga. Visoki dužnosnici iz Washingtona upozoravaju da je malo vjerojatno da će Kijevu pružiti istu ili veću vojnu pomoć za ponovljenu operaciju sljedeće godine.”

Dalje kaže: “Putinov najmoćniji adut, kao i uvijek, ostaje nedosljednost modernog Zapada. Njegovi protivnici su churchilli na tribinama i chamberlaini u stvarnom životu. Oni proglašavaju svoju stalnu predanost međunarodnom poretku temeljenom na pravilima koji zabranjuju otimanje teritorija, dok tiho vrše pritisak na Ukrajinu da prihvati gubitak Krima i Donbasa. … U međuvremenu, nedosljednost američke politike potkopava položaj Bijele kuće i na unutarnjem planu. Ako Biden želi da Kijev dobije sukob s Moskvom, zašto onda svom savezniku ne pošalje oružje u većim količinama i bolje kvalitete? Ako je njegov cilj kompromis koji Putinu ostavlja većinu teritorija koje je preuzela Rusija, zašto onda SAD troši toliko novca za tako mizeran rezultat”, pita američki analitičar u tekstu u WSJ-u.

Novi ugovor

Tekst zaključuje sljedećim riječima: “Međutim, nijedan od ovih događaja neće pomoći Zapadu, unaprijediti demokraciju ili prikriti stvarnost. Ta je stvarnost da Bidenova administracija, nakon što nije uspjela spriječiti Putina da započne sukob u Ukrajini, nikada nije pronašla način da ga natjera da izgubi na bojnom polju ili da ga prisili da pregovara pod razumnim uvjetima.”

Nedavno je njemački medij Bild objavio kako Rusija, Turska i Katar pripremaju novi ugovor o izvozu poljoprivrednih proizvoda iz Ukrajine preko Crnog mora, koji će zamijeniti onaj prethodni iz kojeg se Rusija krajem srpnja jednostrano povukla. To navodno potvrđuje i službena korespondencija između ministarstava vanjskih poslova i veleposlanstava Rusije i iz koje proizlazi kako je Moskva unaprijed upozorila Ankaru na povlačenje iz sporazuma o žitu, a da sada Rusija, Turska i Katar rade na tripartitnom sličnom sporazumu u sklopu kojeg će se rusko žito isporučivati siromašnim zemljama, uglavnom afričkim. Turska će biti organizator, a Katar sponzor isporuka.

Kako je pisao njemački medij, novi posao mogao bi biti sklopljen već “sljedećeg vikenda u Budimpešti”.

U mađarskoj prijestolnici održani su “čudni” pregovori – prilično izvan vidokruga medija. Čudni, s obzirom na njihove sudionike, sadržaj razgovora i konačne rezultate.

Same bismo razgovore teško mogli okarakterizirati kao one kojima je primarna tema ukrajinsko ili rusko žito, već se čini kako su puno više bili vezani uz energetiku, konkretno – prirodni plin, s mogućim važnim reperkusijama i za Europu.

Kako je izvijestio azerbajdžanski medij Trend, u Budimpešti su Mađarska i srednjoazijska država s izlazom na Kaspijsko more, Turkmenistan, postigli dogovor o opskrbi plinom preko Transkaspijskog plinovoda koji je još potrebno izgraditi.

Tranzit plina

Mađarski ministar vanjskih poslova Peter Szijjarto rekao je kako je potrebno izgraditi plinovod dužine 300 kilometara s kapacitetom od 30 milijardi kubičnih metara godišnje te  proširiti kapacitete plinovoda u jugoistočnoj Europi.

Isti medij navodi kako je pritom uloga Azerbajdžana važna jer omogućuje tranzit plina kroz svoj teritorij, ali da je Azerbajdžan jasno izrazio svoj stav kako neće financirati ovaj projekt, dok trenutačno radi na proširenju kapaciteta Južnog plinskog koridora, koji je jedan od glavnih izvora plina za Europu od njegove operacionalizacije početkom 2020.

Transkaspijski plinovod trebao bi povezati Turkmenbaši i Baku podmorskim plinovodom i dalje se povezati s Južnim plinskim koridorom. Time bi velike rezerve turkmenistanskog plina mogle pomoći opskrbi plinom Turske i Europe.

Stručnjaci kažu da je cijena izgradnje ovog konektora oko 30 milijardi dolara, navodi Trend i pritom upozorava i na probleme. Osim što Azerbajdžan ne želi sudjelovati u financiranju njegove izgradnje, ako Turkmenistan ne bude djelovao brzo, sve bi moglo biti uzalud.

Naime, prostor za privlačenje stranih ulaganja u projekte fosilnih goriva, bez obzira na njihovu veličinu, postupno se zatvara u Europskoj uniji. S druge strane, projektu u prilog ide činjenica da je EU-u nužan svaki mogući izvor prirodnog plina koji može biti supstitut onom ruskom, kojeg se namjerava potpuno odreći do 2027.

Nakon nedavnih turskih izbora postao je razvidan novi “prozapadni” smjer turske vanjske politike iako iza svega toga, kao i uvijek u povijesti – stoji isključivo turski pragmatizam i strateški geografski položaj te zemlje zbog kojeg joj je lako osluškivati bilo globalnih promjena, prebacivanja težišta političke moći i njima se prilagođavati. To je povlastica kojom Turska raspolaže kao nitko drugi, koja joj pomaže u provedbi nacionalnih interesa i, naravno, posve je legitimna.

Traženje zamjene

U Budimpeštu je na poziv mađarskog premijera Viktora Orbana osim azerbajdžanskog predsjednika Ilhama Alijeva stigao i turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan.

Erdogan i Orban razgovarali su o bilateralnim odnosima, uključujući i neupitnu potporu Mađarske za turski prijam u Europsku uniju. Mađarska je glavni promicatelj turskih interesa u tom smjeru – sigurno ne besplatno. Ona se uspjela izboriti da joj Turska omogući da bude jedina zemlja izvan kruga država tzv. turskog svijeta koja se aktivno uključila u rad prošlog summita Organizacije turskih država iako nije njegova članica. Naravno, Mađarsku najviše zanimaju tamošnji energenti s obzirom na to da je jasno kako će oni ruski, kad je Europska unija posrijedi, prije ili poslije posve presušiti.

Znakovito je da je istom prigodom Erdogan razgovarao i sa srpskim predsjednikom Aleksandrom Vučićem, članicom Predsjedništva Bosne i Hercegovine iz redova srpskog entiteta Željkom Cvijanović i predsjednikom Republike Srpske Miloradom Dodikom.

Društvene mreže i analitičke krugove u BiH trese navodni američki plan podjele BiH na srpski i bošnjački entitet, dok se tamošnji Hrvati uopće ne spominju i bili bi, prema tim projekcijama, samo etnički ukras u dominantno bošnjačkoj novoj državnoj konstrukciji. Pritom se svi pozivaju na navodnu kartu američke CIA-e koja upravo to i prikazuje. Znakovit je i prošlotjedni apel čelnika SDA Bakira Izetbegovića muslimanskim zemljama za vojnu i političku pomoć Bošnjacima kojima je Zapad koji, kako je rekao, podupire Srbe i Hrvate, 90-ih godina uveo embargo na oružje.

Mađarski ministar vanjskih poslova Szijjarto je nakon sastanka najavio da će Mađarska dobiti 100 milijuna kubičnih metara azerbajdžanskog plina u četvrtom tromjesečju 2023., a da će se u budućnosti ta količina povećati na milijardu kubičnih metara.

Najvjerniji saveznik

Već idućeg dana turski ministar energetike i prirodnih resursa Alparslan Bayraktar najavio je da će Turska izvoziti plin u Mađarsku i da će to biti prvi put u povijesti da Turska izvozi plin u neku zemlju koja nije njezin susjed.

A kako ne bi ispalo da je njemački Bild samo nešto konstruirao u vlastitom aranžmanu kada je riječ o tursko-ruskim odnosima, u Budimpeštu je stigao i katarski emir Tamim bin Hamad Al Thani, nakon čega je mađarski šef diplomacije Szijjarto potvrdio da će njegova zemlja od 2027. dobivati ukapljeni prirodni plin i iz Katra, najvjernijeg turskog saveznika unutar arapskog svijeta. A Katar je zemlja koja se u tekstu njemačkog medija spominjala kao dio turskog dogovora s Rusijom o novom sporazumu o žitu.

Zato, sigurno ne slučajno, u Budimpeštu je, uz sve nabrojene goste stigao i predstavnik Rusije – čelnik ruske republike Tatarstan Rustam Minnihanov, a u zračnoj luci mađarske prijestolnice dočekali su ga šef ureda mađarskog premijera Gergely Guyash i ruski veleposlanik u Mađarskoj Jevgenij Stanislavov. Štoviše, Minnihanova je osobno primio i Viktor Orban, a tijekom sastanka Minnihanov je izjavio: “Suradnja između Tatarstana i Mađarske razvija se u okviru rusko-mađarskih odnosa. Usprkos stanju u svijetu, naši su odnosi i dalje stabilni i prijateljski.”

Mađarska uspješno razvija bilateralne odnose i s “turskim svijetom” i s “arapskim svijetom”, a očito i s Rusijom, vodeći primarno računa o svojim nacionalnim interesima – ne samo energetskim.

Ona time definitivno potvrđuje svoj neobično neovisan vanjskopolitički status kao članice Europske unije i NATO-saveza. Budimpešta, osim energetske, vodi i vlastitu migrantsku politiku, pridržava se svoje “linije” u ukrajinskom ratu ne želeći opskrbljivati Kijev svojim oružjem, a u ideološkom i vrijednosnom smislu otvoreno promiče tradicionalizam temeljen na kršćanskim zasadama nauštrb neoliberalnog modernizma.

Otvorena vrata

Sve je to već toliko upadljivo da Budimpešti noge više ne podmeću ni Bruxelles ni najmoćnije europske prijestolnice.

Mađarska je, zapravo, sada još jedina čvrsta spona između EU-a i Turske, a da ne govorimo i između EU-a i Rusije, pri čemu nikako ne smijemo zaboraviti i na odlične odnose između Mađarske i Kine.

Naime, Europska unija ne može, a vjerojatno i ne želi zatvoriti sva vrata prema istoku. A kako je upravo zbog toga stalno i sve jače pritišće Washington, relativno samostalan položaj Budimpešte EU-u sve manje smeta. A ako joj i smeta, Unija je svjesna kako prijetnjama Budimpešti financijskim i drugim kaznama ne može ništa postići osim dodatno poljuljati mukotrpno građeni imidž unutarnje kohezije i jedinstva Unije u nikad složenijim geopolitičkim vremenima. Zbog toga zapadne članice Unije sve češće pristaju na kompromise s istočnim krilom EU-a, čak i ako im to nije uvijek u interesu. Imidž održavanja jedinstva sada je prva zadaća Bruxellesa, iako to neće moći trajati vječno. Jer vlade ključnih zapadnih zemlja su pod sve većim pritiskom nezadovoljnih građana zbog pogoršanog gospodarskog i socijalnog stanja, a izbori su pred vratima.

Zato i na svaki mađarski uspjeh na području opskrbe energentima EU-a u ovakvim okolnostima može i mora gledati i kao na svoj, jer energenata će Europa još dugo biti žedna. Kaspijski plin možda će dodatno poteći, osim Mađarske, i prema drugim članicama Unije, pa tako i u Njemačku. Potpuno suprotan primjer vanjskopolitičkog i strateškog djelovanja jedne članice NATO-saveza onom njemačkom je, osim Mađarske, i Turska. Gotovo 90-milijunska zemlja, koja već odavno na zapadu ne izaziva podsmijeh i prezir, neovisno o unutarnjim problemima poput sada vrlo visoke inflacije, vodi politiku koja nikoga na svijetu ne ostavlja ravnodušnim.

Dnevno.hr

Leave a Reply

This website uses cookies. By continuing to use this site, you accept our use of cookies.