U svjetlu posljednjih događaja u Izraelu zanimljivo je podsjetiti na slične okolnosti prije više od pola stoljeća, kada je Jugoslavija s tom zemljom prekinula diplomatske odnose.
Dogodilo se to prije 56 godina kada je Izrael 1967. u Šestodnevnom ratu napao Egipat, Siriju i Jordan.
Naime, Šestodnevni rat, u kojem je Izrael osvojio i okupirao velike dijelove arapskog teritorija – od Egipta Gazu i Sinajski poluotok, od Jordana arapski dio Istočnog Jeruzalema i Zapadnu Obalu, a od Sirije Golansku visoravan – trajao je od 5. do 10. lipnja 1967., a već 11. lipnja zamjenik državnog sekretara za vanjske poslove Mišo Pavićević uručio je dužnosniku Izraela Avigdoru Daganu protestnu notu da će, ako Izrael ne povuče svoje snage s okupiranih teritorija, Jugoslavija prekinuti s njim diplomatske odnose.
Prekid diplomatskih odnosa
Kako je u iscrpnom radu ‘Prekid diplomatskih odnosa SFRJ–Izrael 1967. godine’ naveo autor Aleksandar Lebl – dugogodišnji novinar Večernjih novosti i Borbe, koji je 2020. preminuo u Beogradu u 99. godini – taj susret Pavićevića i Dagana održan je u Državnom sekretarijatu navečer u 22.30 i “trajao je pet minuta”, a Dagan je Pavičeviću rekao kako će sa sadržajem note upoznati svoju vladu i obavijestiti ga o njezinom odgovoru.
Dva dana kasnije, 13. lipnja, kada je postalo jasno da Izrael neće povući vojsku s arapskih teritorija, došlo je do novog susreta Pavičevića i Dagana u Državnom sekretarijatu SFRJ, a tom prilikom Pavičević je izraelskom dužnosniku, “točno u 15.10 sati”, uručio notu o prekidu diplomatskih odnosa.
“Vlada SFRJ konstatira da je vlada Izraela ignorirala upozorenje vlade SFRJ izraženo u njenoj noti izraelskom veleposlanstvu u Beogradu od 11. lipnja o. g. i da je nastavila s poduzimanjem aktivnosti koje očigledno potvrđuju da vlada Izraela i dalje provodi agresiju prema arapskim zemljama. Vlada SFRJ zbog toga je odlučila prekinuti diplomatske odnose SFRJ s Izraelom, ističući ponovo da odgovornost za sve posljedice koje iz toga proizlaze pada isključivo na vladu Izraela”, stajalo je u noti.
Tito urgirao i kod drugih zemalja da prekinu odnose s Izraelom
Bilo je to vrijeme drugačijih suvereniteta u odnosu na današnje. Jugoslavija je te 1967. već uživala status predvodnice Pokreta nesvrstanih – koji je okupljao većinu članica UN-a – te je zahvaljujući tome izgradila snažnu vanjskopolitičku poziciju koja joj je omogućila da može povući ovako radikalan diplomatski potez prema Izraelu.
Štoviše, ne samo što je Jugoslavija prekinula odnose s Izraelom, nego je jugoslavenski predsjednik Josip Broz Tito izravno urgirao kod vodstva SSSR-a i drugih zemalja sovjetskog lagera da i one to naprave, što se i dogodilo: tih dana diplomatske odnose s Tel Avivom prekinule su sve članice lagera, osim Rumunjske.
Da bi se bolje razumio ovaj jugoslavenski potez, valja ukratko proći kroz povijest jugoslavensko-izraelskih odnosa od osnivanja Države Izrael 1948. godine pa do Šestodnevnog rata 1967. godine. Takva analiza pokazuje da se Jugoslavija nije protivila osnivanju Izraela, te da su prvih nekoliko godina odnosi između Beograda i Tel Aviva bili dobri.
Kad je u travnju 1947. UN formirao posebnu komisiju za pitanje Palestine (United Nations Special Commission on Palestine – UNSCOP), među 11 članica komisije našla se i Jugoslavija. Sedam članica bilo je za podjelu Palestine na židovsku i arapsku državu, tri zemlje bile su za židovsko-arapsku federaciju (Jugoslavija, Indija i Iran), dok se jedna članica suzdržala.
Konačno, na Generalnoj skupštini UN-a od 29. studenoga 1947. većina članica glasala je za podjelu Palestine, što su podržali i SAD i SSSR, pa je 14. svibnja 1948. David Ben-Gurion u Tel Avivu objavio Deklaraciju o nezavisnosti, čime je odmah počeo prvi izraelsko-arapski rat, jer se arapske zemlje nisu složile s otimanjem ijednog dijela palestinskog teritorija. Arapske vojske su izgubile taj rat i tako je zaživjela Država Izrael.
Pozitivno raspoloženje prema Izraelu
Jugoslavija je priznala Izrael već 19. svibnja 1948. godine. Ubrzo su uspostavljeni diplomatski odnosi i potpisan prvi trgovinski sporazum, čime su se počeli razvijati i privredni, a potom i kulturni i drugi odnosi.
“U Jugoslaviji je vladalo pozitivno raspoloženje prema Izraelu kao zemlji, njegovoj politici i naporima da prihvati Židove koji su željeli tamo živjeti. Posebnu pažnju izazivali su kibuci kao socijalistički oblik organiziranja u poljoprivredi. U Izrael su iz Jugoslavije dolazile studijske grupe i vraćale se s povoljnim utiscima i ocjenama”, piše Lebl.
Spomenuti autor navodi da pogoršavanje jugoslavensko-izraelskih odnosa – do čega je došlo sredinom 50-ih godina – ima u osnovi „negativne ocjene jugoslavenskog rukovodstva o razvoju svjetske situacije nakon završetka Drugog svjetskog rata, karaktera Izraela kao države i njegovom mjestu i ulozi u svijetu, i politici i konkretnim potezima njegove vlade”.
Naime, jugoslavenski komunisti smatrali su da je u tijeku „ogorčena borba između imperijalističkih snaga, sa SAD na čelu, koje nastoje ovladati svijetom i pritom ne biraju sredstva” i „slobodoljubivih snaga, koje predvode u prvom redu komunisti, odnosno Sovjetski Savez, koji su najvažniji zaštitnici i zastupnici malih zemalja i zemalja koje teže da se otrgnu od kolonijalnog jarma”. Nakon raskida sa Staljinom 1948. ta se ocjena donekle mijenja, pa se „i Sovjetskom Savezu pripisuju hegemonističke težnje”, dok se prema SAD-u, „odakle počinje stizati vojna i ekonomska pomoć, ublažava javna kritika”.
Dva faktora koja su promijenila percepciju Izraela
U takvoj konstelaciji, kako piše Lebl, “Jugoslavija je stvaranje židovske države smatrala važnim događajem u antiimperijalističkoj borbi”. A onda se percepcija promijenila.
Na tu promjenu jugoslavenske percepcije Izraela utjecale su ponajviše dva faktora. Prvo, sredinom 50-ih Tito već ozbiljno razmišlja o osnivanju Pokreta nesvrstanih (kojeg će i osnovati 1961. u Beogradu), pri čemu važan oslonac pokreta vidi u arapskim zemljama. U tome je odnos s Egiptom i njegovim predsjednikom Naserom imao posebno mjesto. Kako ističe Lebl, „Naser je veoma cijenio predsjednika Tita kao jednog od vođa nesvrstanih, dok je Tito u Naseru vidio predvodnika arapskog svijeta i imao prema njemu osobne simpatije”.
A drugi faktor bio je izraelski napad na Naserov Egipat 1956. godine, nakon čega jugoslavenski komunisti ocjenjuju da je Izrael postao „sastavni dio imperijalističkog sistema”, odnosno da „služi ciljevima američkog imperijalizma na Bliskom istoku, prije svega u arapskom svijetu”.
Lebl u svom radu naglašava da jugoslavenski negativni stavovi nisu bili upereni protiv postojanja Izraela, već protiv njegove ekspanzionističke politike.
“Jugoslavija i Tito osobno nisu dovodili u pitanje pravo Izraela na postojanje i osuđivali su pozive ekstremnih arapskih krugova na uništenje Izraela i protjerivanje, ‘bacanje u more‘ Židova (…). Ono što je za Jugoslaviju bilo sporno, bile su granice Izraela, koje su bile znatno šire od onih dodijeljenih rezolucijom o podjeli. Stalno je govoreno o ekspanzionističkoj politici Izraela, koja je osuđivana”, piše Lebl.
Foto : Digitalen Bibliothek Sloweniens
