Nakon spomendana Muke Gospodnje na Veliki petak, crkva je zahvaćena tišinom. Euharistijska hostija se vraća u svetohranište i ostaje ondje do Vazmenog bdijenja u subotu navečer.
U mnogim crkvama razvijen je običaj da se napravi grobnica da se postavi kip Isusova mrtvog tijela, a vjernici laici su se tada poticali da ostanu u molitvi pred žalosnim grobom. Tijekom većeg dijela povijesti bilo je malo, ako ih je uopće bilo, javnih liturgija prije Vazmenog bdijenja, ostavljajući crkvu potpuno tihom od Velikog petka popodne sve do kasnih večernjih sati Velike subote.
Stoljećima je postojao čak i strogi post na Veliku subotu, koji nije dopuštao jesti hranu u poštivanju ovog bolnog dana. Mnogi bi ostali u crkvi cijelu noć Velikog petka, praveći Isusu društvo u grobu.
Dan sumnje i žalosti
Jedan od razloga ove “velike šutnje” je ulazak u bol Isusove smrti i gubitak koji su apostoli morali osjetiti. Razmislite o tome na trenutak.
Dok ih je Isus neprestano poučavao o svom uskrsnuću, apostoli su vjerojatno imali neke sumnje, vidjevši smrt svog učitelja. Možda su pomislili: “Ako je on Mesija, zašto je umro? Mislio sam da je rekao da će ustati iz mrtvih?” Na taj je način Velika subota dan sumnje i tuge, ne znajući što učiniti ili u što vjerovati.
Čak i Vazmeno bdijenje počinje u tišini, u potpunoj tami crkve.
Međutim, dobra je vijest da je Isus, svjetlo svijeta, uistinu uskrsnuo i raspršuje tamu i sve sumnje koje smo možda imali. Crkva eruptira čistom radošću za vrijeme Vazmenog bdijenja, a glazba, zvona i svjetlo uzdižu naša srca k Bogu.
Tek nakon što doživimo tišinu Velike subote, možemo istinski cijeniti glasna i radosna slavlja Vazmenog bdijenja.
Svaki dio svetog trodnevlja ima značenje, a kad u njega u potpunosti uđemo, srce nam se uzdigne na način koji je teško opisati.